Zašto su Cetinjanke plakale

Za Antenu M piše: Milena B. Martinović

U Crnoj Gori svake godine na Badnji dan iste slike, isti scenario. Na Cetinju Crnogorci i Crnogorske pod vedrim, kišnim ili sniježnim nebom, nasred grada, na trgu kod spomenika Ivanu Crnojeviću koji je u XV vijeku osnovao Cetinje, nalažu badnjake, kao narod izgnani, kao narod bez crkve i domovine. Iako ovaj narod sve ima – i svoju crkvu i svoju domovinu, slavnu državu čija je baklja slobode vijekovima sijala dok su ostali narodi Balkana živjeli u ropstvu pod moćnim carstvima.

Kod Manastira u kome počivaju mošti svetitelja i vladike crnogorskoga Svetog Petra I neki monasi lože svoje badnjake, s tuđim zastavama, s ljudima koji svake godine odnekud dođu da brojno pokažu kako ih ima iako ih Cetinjani ne poznaju, niti ovi tamo žive. Dođu tako za nečiji tuđi račun i interes da se “zagriju” uz badnjake, vino i poruke koju su uvijek prijeteće. Uz poznatu ikonografiju čudnih i nedobronamjernih lica u mantijama čule su se tokom dugih godina od 90-tih do danas kletve, uvrede, proklinjanja predaka i potomaka, crnogorske slave i imena i svega crnogorskog. Mučno je i sjetiti se toga kamoli citirati nedolične riječi navodnih “duhovnih pastira”.

Prijeteće i strašno je bilo to uvijek o čemu svjedoče fotografije na kojima ozloglašeni predstavnici paravojnih formacija u uniformima, pod oružjem, stoje pored poglavara i monaha tuđe crkve i ideologije pred našim crnogorskim manastirom. No, nije to ustrašilo i nikad neće nikoga koga je grijala vatra crnogorskog badnjaka.

Ove godine noću su postavljene metalne ograde oko Manastira. Svi koji su nosili crnogorsku zastavu u ruci i u srcu bili su nepoželjni pa je nova“demokratska” vlast postavila ograde i policajce između Cetinjana i njihovog sveca i Manastira u kome počiva. Da crnogorski vjernici ne mogu uć u svoj manastir uoči Božića!

Izgleda da samozvani “apostoli” bolje znaju kome je tamo mjesto i čije zastave mogu tu da se vijore. Zauzeti i uzeti narodu ono što mu vjekovima pripada i što je sam stvorio ne može se drugačije nazvati nego okupacija.

“Što nam ovo radite?” plačući pita Cetinjanka, koju smo mogli vidjeti na televizijskom snimku kako je zaustavljaju kraj metalne ograde. Nije bilo odgovora za njene suze i nevjericu mnogih koji su i toga dana suočeni sa stvarnošću koja je iskrsla pred građanskom Crnom Gorom kao noćna mora, kao najružniji snovi. Dok su se u božićnim svečanostima širom svijeta ljudi prepuštali spokoju i radosti uz motive idiličnosti, bajkovitosti, anđela, dobrih vila i vilenjaka, u našoj su se stvarnosti pojavila ovaploćeni oblici zla iz prošlosti, s bijesom, mržnjom i zlokobnim namjerama.

Oni koji navodno “štite” Cetinjski manastir i crnogorskog sveca uzimaju dušu i slobodu njegovom narodu i čine sve protivno njegovim riječima zapisanim u poslanicama i sačuvanim u živom sjećanju crnogorskog naroda kao temelj našeg građanskog društva. Petar I je Crnom Gorom vladao kao hrabar ratnik i vješti vojskovođa, prosvijećeni vladar i mudar državniki svagda je govorio Crnogorcima da su “narod slobodni”.

U poslanicama koje je upućivao Crnogorcima i Brđanima, plemeniti vladar i monah molio je i pozivao da se izmire zavađena bratstva i plemena, da žive u slozi i ljubavi, da se prekine s neprijateljstvima i ukine krvna osveta. Sveti Petar Cetinjski, čija se riječ slušala i poštovala, za crnogorske crkve i manastire je kazao da su “naša opštenarodna i vlastita dobra, koja smo ot starine imali i uživali i đe smo naše trudi i ne samo sobstvene troške postavili u toliko sile godištah”.

Svi u Crnoj Gori znaju zašto su Cetinjanke plakale na Badnji dan. Jedni su se kao tobožnji “oslobodioci” i “pomiritelji” planski i sistematično potrudili da tako bude, a drugi, bez obzira na vjerska i nacionalna određenja, jasno razumiju sve uz odlučno nepristajanje i nemirenje sa onim što im se čini od domovine.