Teokratija po drugi put među Crnogorcima

Piše: Jakov Daković

Sjećam se razgovora sa jednim učesnikom tzv. "litija" koga sam onako usput upitao da li zna Simvol Vjere. Mislim, za nekoga ko "brani svetinje" to bi trebala da bude laganica. Uslijedio je virtualni tupi pogled i pitanje "A šta ti je to simvol?" Šta li bi tek bilo da sam ga priupitao nešto o monofizitima, ikonobračkoj krizi ili arijanskoj jeresi... I tako, uz podršku dvije pseudograđanske stranke, ultradesni DF konačno omirisa vlast, a Crnogorci dođoše u opasnost da postanu "podlovćenski Hazari", kako neko slikovito reče.

Kada me pitaju vjerujem li u Boga, odgovorim da ne znam šta ta riječ znači. Pošto prosječan sagovornik najčešće nema previše smisla za sokratovsku ironiju, obično ostane u čudu, nerijetko i uvrijeđen. Jer, zaboga, svi znaju šta je Bog. S obzirom na to da mi je filozofija struka, stekao sam nezgodnu naviku da budem jako podozriv prema istinama o kojima se sve zna.

Za veliku većinu ljudi, vjera nije mučno preispitivanje sopstvene savjesti, kjerkegorovski "skok u bezdan"  (ili kabalistički prelazak Bezdana) već najobičnija poštapalica, izraz želje da se ne misli, simptom duhovne ljenosti.

Anders Brejvik je svoj satanistički čin obrazložio uvjerenjem da spašava hrišćansku civilizaciju. Rulja koja je prošle sedmice upala u Kongres učinila je to vođena Trampovim vatrenim govorom sa neskrivenim biblijskim referencama i prizivanjem Apokalipse. A sad malo o nama.

Crna Gora je za ovih trideset godina od  mučnog raspada bivše nam domovine prošla kroz dva talasa pseudoreligioznosti.

Crnogorci (bar sam tako mislio) nisu mnogo formalno pobožan narod. Češki slovenofil i putopisac Jozef Holeček, koji je u više navrata boravio na Cetinju, svjedoči: "Crnogorac je dijete slobode. Lična čast mu je najveća svetinja. Ako se zakune Bogom, to ne mora baš biti istina, ali ako se zakune čašću, na toj riječi možete sazidati grad... Pop može biti svako koga osvešta vladika.

Crnogorskog popa ne možete nikako prepoznati osim po tome što ga oslovljavaju sa "pope". Rijetko koji od njih zna čitati i pisati. Crkvenu knjigu drži u rukama samo forme radi, i pritom mu je potpuno svejedno da li je okrenuta naopako". Apstrahujući od panslovenskog romantiziranja stvarnosti kojem Holeček ponekad pribjegava, njegova karakterizacija etnopsiholohije je uglavnom tačna.

Crnogorci ne ljube lance, pa ni kad su tamjanom osveštani. Tako sam mislio. Ali, tempora mutantur... Pokazalo da je veliki dio mojih sunarodnjaka spreman da kapitulira pred mističnim autoritetom SPC. Studirajući devedesetih na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, koji je pod dirigentskom palicom Bogoljuba Šijakovića pretvoren u neku vrstu bogoslovije, dobro sam upoznao psihologiju domaćih überpravoslavaca. Sve bi dali za vjeru (čitaj - srBstvo) ali ne razlikuju Psaltir od Trebnika, naos od priprate ni epiklezu od proskomidije. Dosta njih je bilo navučeno na heroin pa su u pravoslavlju pronašli neku vrstu metafizičkog supstituta.

Pripisivao sam tu pojavu haosu tranzicije koja se proširila i na ontološku ravan. Činilo se da je to usputna kriza identiteta i da je sa zilotizmom zauvijek završeno (kao sa onim žabama u Bećkovićevoj pjesmi) nakon pobjede reformske struje DPS-a predvođene Đukanovićem.

Ali ne lezi vraže, ispostaviće se da se Amfilohije Radović, revnosni justinovac, samo pritajio, čekajući pravi momenat da zablista u onom u čemu je jak (populizam, manipulacije, kletve - masovna psihologija fašizma, ukratko). Sjećam se razgovora sa jednim učesnikom tzv. "litija" koga sam onako usput upitao da li zna Simvol Vjere. Mislim, za nekoga ko "brani svetinje" to bi trebala da bude laganica. Uslijedio je virtualni tupi pogled i pitanje "A šta ti je to simvol?" Šta li bi tek bilo da sam ga priupitao nešto o monofizitima, ikonobračkoj krizi ili arijanskoj jeresi... I tako, uz podršku dvije pseudograđanske stranke, ultradesni DF konačno omirisa vlast, a Crnogorci dođoše u opasnost da postanu "podlovćenski Hazari", kako neko slikovito reče. I đe je tu Bog s početka priče?

Pa, pojmovi bez opažaja su prazni, tome nas uči Kant,a najspektakularniji primjer ove teze je riječ Bog. Idealna za projekcije, učitavanja, manipulacije. A sve smo to vidjeli na litijama koje su bile sofisticirani, postmoderni državni udar. Govoreći o tri forme duha, Šopenhauer ističe da je poezija dopadljiva, religija zavodljiva, a sirota filozofija nerazumljiva. Plebs, dabome, nije u stanju da misli niti da pojmi istinu osim kroz alegorije. I tu uskaču sveštenici kao glavni monopolisti na istinu. Biznis koji cvjeta dva milenijuma. 

Elem, kad god numinozno bude shvaćeno kao objekt, desideratum, predmet vjere ili želje, ono se na neki način pretvara u svoju suprotnost, što je u zen budizmu odlično shvaćeno. Interpretirajući onaj znameniti pasus iz jevanđelja, Krišnamurti kaže: bitno je biti siromašan i u vjerovanju - drugim riječima, traži se otvorenost uma za istinu. Ne smiješ počinjati sa Bogom kao sa nečim datim jer ti on nije dat u iskustvu.

Zaključiću Jaspersovim citatom:

"Da čovjek ne bi položio svoju ruku na božanstvo, da se ne bi izgubio u bitku onoga znanog, potrebno je sačuvati transcendenciju u njenoj skrivenosti, tuđosti i slobodi." (Ihre Verborgenheit, Fremde und Freiheit). Filozofska vjera na koju apeluje Jaspers jako je daleko od dogmatske. I nije pristupačna masama. "Pred narodom istina ne može da se pojavi gola".

Za kraj još jedan mali istorijski ekskurs:

Kada je Ivan Crnojević napustio zemlju i predao vlast mitropolitu Vavili uslijedio je najmračniji period u istoriji Crne Gore. Vladike su imale samo formalnu vlast. Carevala je plemenska anarhija. I tako sve do pojave prve snažne ličnosti, vladike Vasilija i prvih obrisa države. Ne zaboravimo: cetinjski mitropoliti iz kuće Petrovića nisu branili samo pravoslavlje od nadirućih Osmanlija, već i državu Crnu Goru, njenu nezavisnost i slobodu. Oni koji se lažno predstavljaju kao njihovi nasljednici imaju sasvim drugačije namjere koje se mogu sažeti u sintagmu "srpski svet". Ne znam da li da se gorko smijem "ponavljanju istorije kao farse" ili da se bacim na političku borbu. Za svaki slučaj spremio sam saundtrek ako se devedesete vrate na naše prostore. Znate ono: "Nebo nebo plavo je"...