Basara: Vlada CG izgleda kao vlada iz latinoameričke sapunice, kojom potpredsjedava turbošarlatan Abazović

Piše: Mijat Lakićević 

Kada je ovaj intervju dogovaran, sredinom decembra 2020, Svetislav Basara, književnik i publicista, bio je kolumnista lista Danas. Kada je početkom (n)ove godine pravljen, sagovornik Novog magazina je postao kolumnista Kurira. Ovaj “transfer decenije” dobro je prodrmao javnu scenu Srbije. Nijesu rijetki oni koji su taj čin smatrali nekom vrstom izdaje. Zato je i ovaj razgovor morao početi odatle.

U svojoj posljednjoj kolumni u Danasu prelazak u Kurir objasnili ste prevelikim uticajem Dragana Đilasa na Danas. Mislite li da je manji uticaj Vučića na Kurir?

 Ne, vjerovatno je mnogo veći. Ali meni, kako ćemo vidjeti, nije smetao Đilasov uticaj na Danas, pa mi neće smetati ni Vučićev na Kurir. Malo ću odložiti ostatak odgovora. Nema u Srbiji medija koji nije pod jednim od ta dva uticaja, što je još jedna od mnoštva naopakosti koje pustoše Srbiju. U boljem dijelu svijeta javnost i mediji utiču na politiku, a političari zaziru od javnosti i novinara. U Srbiji su novinari pretvoreni u stranačke telale, a novine u fanzine i propagandne flajere. Stvar isto stoji s televizijama. U Srbiji ne postoji – niti je ikada postojala – javnost iako za njeno postojanje ne treba ni dinara. Javnost – to je skup prećutnih, za sve važećih, nepisanih kriterijuma šta prolazi, šta ne. Ovdje sve prolazi. Prelazim na finale odgovora.

Iz Danasa nisam otišao u Kurir ni zbog Đilasa ni zbog redakcije nego zbog dva miliona “slobodara” koji povazdan kukaju nad medijskim mrakom, a od kojih samo žalosni četvorocifreni broj njih izdvoji 50 popišanih dinara i na trafici kupi štampani primjerak.

Da je Danas imao tiraž od 150.000 primjeraka – a Srbija neće izaći iz ovog senkrupa dok Danas ili neke slične novine ne budu imale toliko – on bi poslovao samoodrživo. Nije Vučić kriv za sve. Da skratim. Ta masovna inercija, ta fingirana histerija, ta samosažaljiva, ali agresivna defanzivnost, ta malodušnost i taj kukavičluk koji je istovremeno i temelj Vučićeve svemoći i izgovor za opozicioni nerad – počeli su da prodiru i u Danas, i zato sam i prešao u Kurir.

Očekujete li da ćete ubuduće imati veći uticaj, pogotovo na dio javnosti koji dosad nije imao priliku da se upozna sa idejama i stavovima koje zastupate?

Da, to je stvar uticaja. Taj uticaj i inače nije mali. Prema posljednjem Pageviewu, Famozno je prošle godine imao 2.440.094. A i namjera mi je da moje političke i poetičke stavove predstavim široj publici, koja je od getoizirane bolje, pristojnije i bla, bla, bla Srbije endorasistički okvalifikovana kao gomila primitivaca i glupaka.

Hoće li se nešto promijeniti u vašem pristupu kolumni – tematski ili na neki drugi način, očekujete li neke probleme ako više kritikujete Vučića?

Ne, unutar kulturološkog, poetičkog i političkog koordinatnog sistema Famoznog neće biti nikakvih promjena, a strah od problema uzrok je mnogo opasnijih problema. Vučića ću kritikovati koliko i dosad, dakle sporadično, od prilike do prilike jer ja Vučića ne sagledavam kao glavni problem Srbije nego kao sumu svih srpskih problema, decenijama guranih pod tepih. Sigurno je, međutim, da bih Vučića kritikovao više da to nije postalo neka vrsta društvene legitimacije, građanske radne obaveze koja po automatizmu podrazumijeva sluganski i nekritički odnos prema ličnostima iz takozvane opozicije, od kojih su neke opskurnije i subverzivnije od Vučića.

Mislim, uzgred, da će Vučić još zadugo ostati na vlasti – i da će vladati ovako kako vlada – sve dok se ne pojavi respektabilna demokratsko-liberalna politička snaga koja će uvidjeti u kom grmu leži zec, a prije ili kasnije će se pojaviti.
Ko bi uostalom drugi i tehnički mogao vladati? Svidjelo se to nekom ili ne – ni meni se ne sviđa – SNS je u ovom trenutku jedina organizovana politička snaga u Srbiji. Na stranu žalosni učinci te organizovanosti.

A kakve su bile reakcije vaših prijatelja?

Moji najbliži prijatelji i ljudi do čijeg mišljenja držim u potpunosti su me podržali u transferu iz Danasa u Kurir. U koji bih prešao sve i da me niko nije podržao.

Kako vam izgleda priča o državnom udaru, koju je prvo lansirao predsjednik Vučić, a onda je preuzeli tabloidi?

Ko to uzima ozbiljno? Koji je to po redu državni udar? I može li, uopšte, biti državnog udara u “državi” u kojoj nema države u pravom smislu riječi, koja je često sama po sebi državni udar.

Radi li to Vučić smišljeno ili spontano, ne znam, ali beskrajna priča o državnim udarima, kao i drugim čudima i pokorama, vrlo je efikasno bućkalo na koje se hvataju i Vučićevi idolopoklonici i kontraidolopoklonici.

Hoćete da kažete da Vučić “diktira tempo” koji opozicija samo manje-više neuspješno prati?

Upravo to hoću da kažem, to već godinama govorim i to je glavni uzrok opozicione omraze na moju ličnost. Mi smo i inače kultura mimetizma, a to se pogotovo odnosi na politiku, kako Vučićevu tako i opozicionu. Podražavanje je zamjena za nedostatak ideja. Osim odavno anahronih, devetnaestovjekovnih, ni Vučić nema nikakvih ideja, ali ima snažnu organizaciju koja tu bezidejnost, a bogme i besmislenost sprovodi u djelo, a pritom su ključevi od magacina sa brašnom i zejtinom u njegovim rukama. Opozicija ima snažnu želju da se vrati na vlast – stalno se zaboravlja da je to bivša, uzgred loša, vlast – ali želja nije isto što i ideja, a naročito to nije ako nema nikakve organizacije. Posljedica toga je da opozicija uvijek “odigra” onako kako Vučić želi. U suštini – šmirantski glumi opoziciju. Ponekad to bude toliko očigledno da dođem u napast da pomislim da to rade u dogovoru. Uopšte ne isključujem tu mogućnost.

I šta je vaš predlog?

Godinama sam davao besplatne savjete opoziciji – ignorišite ta cirkuziranja, trgnite se iz letargije i hipnotisanosti Vučićem, zabavite se svojim poslom, organizujte se politički, ojačajte stranke, izađite na izbore ili – ako vam je tako lakše i brže – svrgnite Vučića nasilnim putem. Naravno, uzalud.

Sada mi je vrlo drago što me tzv. opozicija nije poslušala – mada nije ni bilo opasnosti da me posluša – jer sam se u međuvremeni politički angažovao u Političkom savetu Građanskog demokratskog foruma, pa su mi i Vučić, i Đilas, i Jeremić, i Tadić podjednako politički protivnici iako ne i sinovi tame i neprijatelji. Ako sve bude kako je zamišljeno, mada okolnosti ne idu naruku, GDF će prerasti u liberalno-demokratsku stranku koja će pokušati da ponovo uradi ono što je uradio Đinđić – a uz pomoć Ćosića i VBA razvalio Tadić – da pokuša da građane Srbije prene iz začaranosti i da Srbiju iz plemenske sluđenosti i zatucanosti prevede u političku zajednicu slobodnih građana, a ne botova koji hipnotisani televizijama sede ispod podguzne trpeze i strpljivo čekaju mrvice koje padaju iz visokih čmarova.

U ovom trenutku to izgleda kao nemoguća misija, ali uopšte nije. Iz ove fermentisane truleži mora nići novi kvalitet. Šansa će se ponovo ukazati. Sve što je potrebno da projekat ovoga puta uspije jeste da onaj ko u (relativno doglednoj) budućnosti bude ono što je bio Đinđić, bez oklijevanja, metkom u potiljak, ubije onoga ko bude budući Koštunica – a i takav će se pojaviti – a ne da čeka da bude ubijen.

Da nijeste malo pretjerali? I da li je uopšte moguće tako izaći na “zelenu granu”?

Uopšte nisam pretjerao. Samo je tako moguće prekinuti lanac mimetičkog nasilja koji se proteže od Karađorđa do danas. Pogledajte političku istoriju Srbije. Uvijek imamo jednu snažnu, dalekovidu ličnost s kojom u paru ide – u Karađorđevom slučaju to je Miloš – rezervni igrač starog poretka, spavač, potuljeni “čuvar tradicije”, koji (najčešće ubistvom) sprječava Dalekovidog u naumu da proces oslobađanja dovede do kraja. Pričao sam jednom – negdje u drugoj polovini devedesetih, mnogo prije postpetooktobarskog raspleta – nakratko o tome sa Đinđićem, koji je o tome (briljantno) pisao u svojoj knjizi “Subjektivnost i nasilje”. Ama, to je bio devetnaesti vijek, rekao je Zoran. Previdio je – ne samo on, svi smo previdjeli – da se u Srbiji 19. vijek produžio i u 21.

Prema jednom nedavnom istraživanju javnog mnjenja 56 odsto građana misli da Srbija ide u dobrom pravcu, a 30 odsto da ne ide. Šta vi mislite, kuda ide Srbija?

Prije svega, 95 odsto građana Srbije ne zna ni kud udara, a i u boljim sredinama samo mali procenat umije da misli. Evo šta ja mislim kud Srbija ide.

Ide, zapravo srlja pravo u involuciju, u regresiju, u potonuće, u okean kolektivnog nesvjesnog, radi iluzije dinamike podijeljen na približno dvije polovine, od kojih je svaka za onu drugu oličenje zla, ali koje savršeno funkcionišu. Vidjelo se to nedavno kad je Dežulović opisao Beograd kao kasabu, na šta je saborno graknula cijela Srbija, počev od Gorana Vesića preko Vučićevih i Đilasovih medija zaključno s perjanicama “bolje” i “pristojne” itd. Srbije. Kao što su svojevremeno, u brzini na zlo i hitrini na grabež, u približno istom sastavu izašli na novobeogradske nadvožnjake da buketima cvijeća zaspu tenkove u pohodu na teritoriju koja nikada nije bila Srbija.

Rekavši kasaba, Dežulović nije mislio na manjkavu kanalizaciju, nakaradne spomenike i Beograd na vodi – za koji ne znam po čemu je arhitektonski nakaradniji od ostatka Beograda – nego na seljački narcizam, samozaljubljenost u sopstveni čemer, na očekivanje da nam se cijeli svijet divi kao što se mi divimo nama, na zatucanost, na nezainteresovanost za bilo šta izvan našeg atara, na gluvoću i sljepilo za sve patnje osim sopstvenih. Na tome, uzgred, počiva i Vučićeva vlast.

Kako smo došli dotle da imamo ovakvu vlast, ako imamo u vidu one sjajne pobjede u septembru i oktobru 2000. godine?

Ova vlast je pravedna, a rekao bih i nedovoljno stroga kazna za masovno saučesništvo u javnoj zavjeri za streljanje Zorana Đinđića, a malo ko u Srbiji ne spada u tu grupu, uključujući i neke Zoranove bliske saradnike. Istorija rijetko daje šansu ljudskim društvima, a naše je takvo da svaku od tih šansi propusti, i to u velikom veselju. Uzmimo primjer Seobe Srba koji su u 17. vijeku poslušali glas Proviđenja – ili, za ateiste, logiku istorije – i preselili se iz kosovskog karavilajeta u Srednju Evropu, gdje su se ekonomski ojačali i kultivisali da bi, kad kucne čas, sunarodnicima iz Beogradskog pašaluka poslužili kao putevoditelji u budućnost. Tako je to zamislilo Proviđenje. Ali dogodilo se suprotno – seljačine iz Beogradskog pašaluka su mic po mic ponovo poseljačile vojvođanske Srbe. Čast izuzecima.

Taj proces je sada pri kraju. Upravo je u toku demontaža baroknih ikonostasa po vojvođanskim crkvama i njihova zamjena pseudovizantijskim mazarijama.

Da li je taj put koji smo prešli u posljednjih dvadesetak godina posljedica nekih dubljih naslaga u nacionu ili rezultat nedoraslosti, blago rečeno, društvene elite?

 Rekoh da su ti famozni rascjepi i “nesloge” vještački. Kao što su saborno skočili da sa Vesićem brane Beograd, tako su “bolji i pristojniji” Srbi(janci) – čim su vidjeli da već 10. oktobra plata neće biti 3.000 eura, da Đinđić neće svima dati nacionalne frekvencije i direktorske položaje – Đinđiću listom okrenuli leđa i ostavili ga samog na vjetrometini. Ostalo je (žalosna) istorija.

Ali neka ostane zabilježeno i to da bi – da ne bi u svim mahalama i čaršijama opšteomraženog Bebe Popovića, koji je na silu natjerao obezglavljene ministre da proglase vanredno stanje – puč bio izveden istog dana. Ili možda neko misli da su Šiptar, Duća, Zmija i Legija pucali u Đinđića da bi prva dvojica završili izrešetani u jarku (mrtva usta ne govore), a druga dvojica na višedecenijskoj robiji. Naglasiću takođe – a uopšte nije nevažno – da Vučić nije bio umiješan u zavjeru. Saberite, oduzmite, biće vam jasno ko jeste. Mogao bih i ja da kažem, ali mi se povraća kad izgovaram ta imena.

Čini li se i vama, da se malo našalimo, da u Srbiji trenutno bijesni rat između “euromahalaca” i “srpskostanovištanaca”? To jest, prije nego što odgovorite na to pitanje, šta vi mislite o terminu “autošovinizam”? Kišjuhas je o tome nedavno napisao dva lijepa traktata, ali nas zanima vaše, da izvinete, stanovište?

Kišjuhas je to kao sociolog lijepo objasnio, pročitao sam oba njegova teksta. Ali u jungijanskom psihoanalitičkom svijetlu, koje je meni bliže, ja umjesto “euromahalaca” i “srpskostanovištanaca” vidim dvije grupe narcisoidnih tipova pod totalnom dominacijom Anime, obdarenih snažnim Idom i Egom, ali bez Superega, koji nisu prevazišli ni analnu fazu razvoja, proces individualizacije da ne pominjem. Samo rijetkima u Srbiji pođe za rukom da se otrgnu onom što se zove genius loci.

Da se sad vratimo prethodnom pitanju, da li je sukob koji smo pomenuli uopšte relevantan za srpsko društvo, odnosno za njegovu budućnost?

Gdje vi vidite (i čujete) sukob? Pometnja nije dinamika, metež nije sukob. Mene ova isfolirana buka i bijes podsjećaju na scenu kojoj sam prisustvovao prije nekih trideset pet godina na Zlatiboru, na takozvanoj “Probi Guče”. Nabasah tada u šetnji na pustopoljinu na kojoj je sedam-osam trubačkih orkestara udaljenih pedesetak metara jedan od drugog u isti mah pred polupijanom publikom zurlalo svako svoju pjesmu, dajući sve od sebe da nadzurla konkurenciju. Ali niko tu nikoga nije nadzurlao. Sve se spajalo u odvratnu kakofoniju u kojoj se nije razaznavalo šta ko zurla.

Ima li stvari u kojima se ova dva stvarno ili naizgled suprotstavljena pogleda ipak podudaraju – recimo, odnos prema Crnoj Gori?

Te dvije, kako vi kažete, “strane”, mislim na mejnstrim, podudaraju se takoreći u svemu. Ako obratite pažnju – linija njihovog “sukoba” uopšte nema dodirnih tačaka s političkim konceptima nego s ličnostima. Za Đilasa, Jeremića (& varijabilni ostatak kompanije) nema ničeg spornog u tehnologiji Vučićeve vladavine – mada imaju izvjesnih stilskih i leksičkih zamerki – za tu gospodu jedini je problem što oni nisu na Vučićevom mjestu. Koliko sam vidio, a nisam nešto pomno zagledao, i vlast i opozicija su podjednako oduševljeni pobjedom “srpske opcije”.

Kako vama izgledaju prvi postupci nove vlade? Izgleda da se početkom godine situacija tamo zakuvava.

Kako mi to izgleda? U odnosu na Vladu Crne Gore, koja izgleda kao vlada iz latinoameričke sapunice, čak i Vučićeva vlada izgleda kao vlada njenog veličanstva Elizabete II. Ti ljudi pojma nemaju kud udaraju niti šta hoće, osim što to hoće odmah i hoće da to bude “srpsko”. Gomila zbunjenih šarlatana/ki kojom potpredsjedava turbošarlatan Abazović.

Sa ovim u vezi, kako gledate na projekat “srpskog sveta”, koji se u posljednje vrijeme sve više zagovara preko vlasti bliskih medija?

Kao još jedan sumanuti (i zaludni iako ne bezopasni) pokušaj srbifikacije, ako ne baš svijeta – ipak je mnogo mačku goveđa glava – a ono bar regiona. Koštunica je bio otišao korak dalje, pa je srbifikovao i misao. Fundamentalizam kretenizma.

Vaš najnoviji roman “Kontraendorfin” svojevrstan je pokušaj demitologizacije srpskog književnog svijeta i života, ali i života uopšte. Da li je ovakvo tumačenje ispravno?

O, ne. “Kontraendorfin” nije dekonstrukcija mitova – nije to posao umjetnosti – “Kontraendorfin” je klinička slika posljedica opustošenosti prouzrokovane pseudomitologijama. Mitovi su, inače, vrlo važni. Oni su sušta istina, ali u spoljašnji svijet isijavaju samo onoliko istine koliko ovaj ili onaj naraštaj može da pojmi.

Ali mit se ne klepa u političkim radionicama nego se već gotov preuzima iz prošlosti. Nipošto se ne projektuje u prošlost, kao što je to bio slučaj sa srpskim mitovima, uključujući i kosovski. Razlika između pravog mita i pseudomita istovetna je razlici između simbola i saobraćajnog znaka, s napomenom da pseudomitski saobraćajni znaci uvijek pokazuju pogrešan pravac. Da skratim, smisao ovdašnjih mitova, koji nikada nisu uobličeni u koherentnu cjelinu nego rade “na podrazumijevanje”, nikada i nije bio razumijevanje prošlosti nego opšta mobilizacija i generisanje zlopamćenja i osvetoljubivosti. Krvavo nam se to obilo o glavu. I još će nam se obijati.

Šta u ovom kontekstu mislite o ulozi Srpske pravoslavne crkve na javnoj sceni Srbije, ali i u regionu?

Ništa dobro. U stvari – vrlo loše. Svi ti mitovi potekli su i pušteni u opticaj upravo iz crkve, nakon što je – poslije Vukove reforme i marginalizacije vojvođanskih arhijereja – i ona poseljačena.

Zbog neadekvatnog, blago rečeno, odnosa prema koroni, SPC je izgubila dva prva čovjeka. Predstoje joj izbori. Mogu li oni donijeti neke nove, svježe vjetrove?

Još ne vidim takve vjetrove. Samo povjetarce. I to je dovoljno. Ne treba potcjenjivati efekat leptira. Uragan počinje kao povjetarac.

Kad smo već kod izbora, uskoro će i oni mnogo važniji. Kako, s obzirom na tu okolnost, vidite vlast, a kako opoziciju? Može li se i kako ugroziti Vučić?

Uopšte ih ne gledam. Poslušao sam svoj savjet i gledam svoja posla i posla Građanskog demokratskog foruma.

Mnogi su izjavu vladike Grigorija na Badnje veče protumačili kao odluku da se politički angažuje. Kako ste je vi razumjeli i šta mislite da li bi to bila dobra ideja?

To je vrlo pogrešna ideja. Žao mi je što se i Grigorije, koga izuzetno cijenim kao osobu, nahvatao na to bućkalo. Sama ideja da se kaluđeri pačaju u politiku dvostruko je pogrešna. Monaštvo – to je, ili bi bar trebalo da bude, napuštanje svijeta, a u idealnoj perspektivi i apsolutna nebriga za sve spoljašnje. Samo tako se postiže svrha monaškog života – smirenje.

Sa druge strane, uprkos sve češćim izletima u metežni svijet, kaluđeri su po prirodi stvari distancirani od svijeta i nevični političkim marifetlucima. I tu se radi o mimetizmu. Grigorije je, čini mi se, vidio da je Amfilohijev projekat u Crnoj Gori uspio – iako ja tu ne vidim nikakav uspjeh – pa računa da će i on uspjeti u Srbiji, i sad traži Krivokapića. Opet dvostruka greška. U Srbiji je Krivokapić već na vlasti. Onaj crnogorski je Krivokapić pod B.

Hoće li na tim izborima Kosovo biti glavna tema, tj. treba li na njoj graditi strategiju ili nametati druge probleme – korupcija, nepotizam, kriminal, gušenje prava i sloboda građana?

Kosovo je za srpske političare (svih boja) ono što je Jočiću bio Hilandar – magična riječ, džoker za ućutkivanje. Siguran sam da se ni vlast ni opozicija – a političkih koncepata što se tiče, razlike među njima su minimalne, ako ih uopšte ima – neće lišiti sjajnog izgovora da na pitanja povezana s kriminalom, pravima, slobodama itd, itd. odgovore “sram te bilo, pitaš me to dok nam otimaju Kosovo”. Kosovo – ono pseudomitološko, ne stvarno – zapravo i služi kao skretnica pažnje sa bezbroj ostalih problema. Dok nije bilo u sastavu Srbije valjalo ga je “oslobađati”, kad je oslobođeno bačeno je u zapećak i prepušteno samo sebi. Sada, kada se osamostalilo, treba ga “zadržavati” pod fiktivnim suverenitetom države Srbije, koja – često se s tim šalim iako nije smiješno – nije u stanju da uspostavi suverenitet ni nad stadionom Marakana, kilometar i po udaljenim od centra prijestonice, splavove bolje da i ne pominjem.

Pol Virilo je davno napisao – država, to je kontrola nad teritorijom. Uspostavi li se kontrola nad teritorijom, lako se pod kontrolom drži i sve ostalo. Naše, međutim, političke elite, sve do jedne, misle da teritorije treba da čuvaju “istorijska prava”, “naše svetinje” i “srpski grobovi”. Dobro smo mi, u stvari, prošli.

Vladika Grigorije kaže da je Kosovo naše, a predsjednik SANU Vladimir Kostić da nije. Šta vi kažete tim povodom?

To je posljedica tragične pojmovne zbrke iz koje je i nastala ova finalna zbrka. Ako se pod “naše” podrazumijeva “srpsko”, onda treba naglasiti da nijedno pravo ovoga svijeta ne poznaje kolektivnu ili “nacionalnu” svojinu već samo privatnu i državnu. Hoću da kažem da ni dok je bilo pod suverenitetom Srbije – ako je ikada i bilo – Kosovo nije bilo “naše” nego mješavina privatnog i državnog vlasništva. Time je sve rečeno. Mada je, kako stvari stoje, uzalud rečeno.

Da li je bila uzaludna i žrtva Zorana Đinđića? To jest, ima li nade da na kraju ipak ne bude uzaludna? I da se ostvari njegov san – Srbija među evropskim narodima?

Nipošto. Prije bi se moglo reći da smo mi uzaludno preživjeli. Đinđić jeste prerano otišao sa ovog svijeta, ali nije umro uzalud. Zoran je bio žrtva – na momente pomišljam i dobrovoljna – takozvanog “mimetičkog nasilja”, karakterističnog za primitivna društva. O tome je sjajno pisao Rene Žirar u knjizi “Posmatrah Sotonu kako poput munje pade”, a i drugdje. Pokušaću da to ukratko predstavim. Zbog nagomilanih protivurječnosti ljudske zajedice u jednom trenutku dospijevaju u ćorsokak.

Onda se pojavljuje izaslanik Weltgeista, ličnost koja pokazuje (i počinje da krči) put iz ćorsokaka. Naivčina bi rekao da ga zajednica dočekuje raširenih ruku. Ali ne. Zajednica ne želi da napusti “stari put grešnika”, ujedinjuje se – svi do jednog – i ritualno ubija onoga ko joj pokazuje put ka slobodi. Poslije ubistva privremeno nastupa olakšanje, ali ubrzo počinje raspadanje i truljenje starih formi, duga agonija koja prethodi slobodi, koja nastupa tek kad satrune svo zlo. Kao što sam već rekao, u toku je terminalna faza, fermentacija tih mentalnih leševa, koja nije nikakva garancija za iskorak iz čemera, ali koja može biti šansa. Đinđić je, u stvari, pobijedio, iako ne na način na koji je bio naumio – tako da svi izađu iz bijede.