Posljednje jutro predsjednika Trampa

Za Antenu M piše: Miodrag Vlahović

Dok je Vašington pod opsadom, koja nije viđena od protesta i nemira u američkoj prijestonici -poslije atentata na Martina Lutera Kinga džuniora 1968 - odlazeći predsjednik Tramp provodi svoje posljednje sate u Bijeloj kući.

Američki mediji javljaju da su završne Trampove aktivnosti vezane za dileme kome podariti predsjednički oprost - amnestiju od krivičnog gonjenja. Sva je prilika da je Predsjednik odustao od namjere da samog sebe izuzme od odgovornosti, što je bila kontroverzna ideja u posljednjoj godini njegovog turbulentnog mandata. Iako iznenađenja nisu isključena, izgleda da uzdrmani 45. šef američke administracije neće posegnuti za tom odlukom ni kada su u pitanju članovi njegove porodice, ali ni njegov lični advokat Rudi Đulijani, koji je svojim kontroverznim i militantnim nastupima više odmogao, nego što je pomogao u naporu da se ospore rezultati novembarskih predsjedničkih izbora.

Na spisku je i “ideolog” Stiv Benon, jedan od ključnih ljudi prve Trampove predsjedničke kampanje. Amnestijom za ovog propagatora desnih populističkih ideja, Donald Tramp bi logično zaokružio mandat što je zvanično počeo inauguralnim govorom koji je, zapravo, najavio sve ovo sa čime su Amerika i svijet bili suočeni u posljednje četiri teške i opasne godine.

(Evo, dok ovo pišem, američki portali upravo javljaju da je taj “pardon” stigao. G. Benon može da bude rekaksiran briga ...)

Sjećam se, dok sam kao komentator inauguralne ceremonije, u studiju RTCG, slušao taj govor, za koji se Donald Džon Tramp tada pohvalio da ga je sam pisao, nisam se mogao oteti utisku da novi stanovnik Bijele kuće nije ni morao to da posebno ističe. Čulo se to i vidjelo sasvim dobro.

Poslije mi je dragi prijatelj, inače jedan od naših najboljih novinara, rekao da sam bio upadljivo blijed i mrzovoljan kada sam nastavio razgovor u studiju, pošto je taj sastav bio izgovoren. I zaista je bilo tako, nadam se da danas to mogu reći, dok svi čekamo novog američkog predsjednika i njegovo prvo obraćanje naciji i svijetu poslije polaganja zakletve.

Bilo je, dakle, jasno kuda Amerika, koju treba učiniti “opet velikom”, kreće poslije niza populističkih fraza koje je izgovorio Tramp. Uspio sam tada da kažem kako je taj govor ipak drukčiji od svih prethodnih i kako je pred nama, pred cijelim svijetom, težak period. Bar to. Nije pametno unaprijed kritikovati najvažnijeg saveznika.

Trampov uticaj, od poljuljanog atlantskog savezništva, do pojedinačnih situacija na globusu, uključujući naše balkanske neprilike i teškoće, bio je negativan. Nova administracija imaće pune ruke posla, teškog i mučnog, da zašije i zakrpi pokidane šavove i pogoršane krizne situacije. Našim saveznicima, u tom smislu, želimo puno sreće i uspjeha, jer to i za našu zemlju može biti od velikog značaja i koristi.

Na kraju, konačno, i jedan od razloga za ovaj članak, baš na dan kada se, podno Kapitola, vrši formalna tranzicija vlasti sa “broja 45” na “broj 46”: Crna Gora i naše nove političke i druge situacije.

Lakoću (ili, sjetiće se stariji, “olako obećanu brzinu”) koju je Donald Tramp stalno i obilato nudio, imali smo prilike da čujemo i od predstavnika nove većine u Crnoj Gori.

“Prva demokratska vlast” i slični iskazi, istina, ne podsjećaju direktno na Trampov slogan “Učinimo Ameriku ponovo velikom”, ali su, u svojoj isforsiranoj “veličini”, jednako originalni i realistični kao taj famozni “MAGA” slogan.

Uz to, Trampove poštapalice tipa “to je divno” i “biće sve potpuno u redu” (mada se u prevodu čak i ovako jednostavnih iskaza izgubi dio autentičnosti) vrlo sliče na stalne pozive na našoj političkoj sceni da budemo “relaksirani” - koji su nam svima postali dobro poznati posljednjih mjeseci. Nema razloga za brigu, nipošto!

Razmišljam, u tom smislu, što bi moglo biti pandan domaćim pozivima i propagandi o tzv. “nacionalnom pomirenju”, koji predstavnici nove (treba li reći: tanke i nestabilne) većine u Crnoj Gori nameću kao mantru njihove politike - dok uspostavljaju svoj poredak stvari, kao da imaju prevlast od najmanje 80%. Da se “pomirimo” i budemo mirni, dok se razgradjuju, frontalno i odjednom, mnoge vrijednosti i sadržine koje su Crnu Goru spasile od pošasti i užasa građanskih sukoba, u kojima bi matrica i gorivo podjele bila etnička i vjerska? Da li je diktat srpske crkve zaista temelj za “nacionalno pomirenje”? Ili je to, da pojasnimo očigledno, lažna logika “pomiritelja” - da nema crnogorske kulture, jezika, crkve i nacije - i eto nas “pomirenih” i “mirnih”?

Zato nauk iz četiri loše Trampove godine, u kojima su američke podjele i problemi postali još veći i dublji, mogu biti jasno i oporo upozorenje za sve nas u našoj Crnoj Gori.

Tramp ostavlja za sobom podijeljenu i nikad slabiju zemlju. Njena ogromna snaga i potencijali, nadamo se, pomoći će da se društvo i sistem oporave i vrate na nivo i mjesto koji im pripadaju.

S naše strane posmatrano - Crna Gora, kao apsolutno mali sistem, nema taj luksuz “sporog propadanja”, niti tako snažne mehanizme zaštite. Nas “prva demokratija” i “relaksiranost” mogu, vrlo brzo, dovesti na tačku s koje nema povratka.

U svemu tome, pomoć NATO saveznika i evropskih partnera može biti od velikog i pozitivnog uticaja. To je zadatak i naše diplomatije, dok bude postojala.

Zato je posljednji dan Donalda Trampa u Bijeloj kući dobra vijest za Crnu Goru, njenu stvarnu nezavisnost i za njenu evro-atlantsku orijentaciju. To je dobra vijest za demokratski i građanski karakter našeg društva, bez obzira na to što o tome mogu misliti prijatelji iz Beograda i Moskve.

Govor Džozefa Bajdena juniora neće biti ni populistički, ni megalomanski. Treba ga odslušati pažljivo - jer ni svijet, ni malena Crna Gora ne mogu sebi priuštiti isprazni populizam i urušavanje vrijednosti. To ugrožava naš opstanak - u bukvalnom značenju tih riječi. I to ne smijemo da zaboravimo.

Nema relaksiranosti, niti je smije biti.

(Autor je crnogorski političar i diplomata. Bio je prvi crnogorski ambasador u Vašingtonu poslije obnove nezavisnosti.)