Parabola, dijabola

Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis

Da li nas oblije stid kad se Dubrovnika sjetimo? Crnogorsko plemensko nasilje, osornost, naivna ratna igrarija sa sramnim ishodom, bjesomučan juriš brđanski. Pleme je krenulo na Dubrovnik, sjurila se divljina na pitominu. Većina njih je u glavama imala Njegošev stih, a u rukama pušku i bocu lozove rakije. Krenuli su da se obrukaju, vratili se, a da se ne pokaju. Pleme je davno naučilo da otima i od svoga, što ne bi od tuđega. Rijetki glas onih koji su upozoravali ugušen je u vrisku koga je rodila mrklina prošlosti. Od šporkih pelena spor je rast do čiste koćete. Dugo traje krvavo putovanje, od gluposti do samospoznaje.

Crnogorski književnik Momir M. Marković, napisao je 1996: "Jedini metak u ovom ratu ispaljen, na koji Crna Gora može biti ponosna, jest onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest floti da bombarduje primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno." Barović je kao zapovjednik garnizona u Puli koji je pregovarao oko odlaska JNA, ostao zapamćen po izjavi. "Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti."

Od svih crnogorskih vladara iz kuće Petrovića, jedino  će Danilo Drugi težiti Zapadu. Njegove uredbe bile su čvrst osnov uspostavi proevropske države. Pored ostalog odvojio je crkvu od države. Platio je stoga visoku cijenu. Kao strogi reformator, dosljedni evropejac, biva ubijen u Kotoru od crnogorske ruke. Vladao je Crnom Gorom samo osam godina.

Posljednji crnogorski vladar Kralj Nikola I, ostaće upamćen, pored nespornih vladarskih vrina, i kao naivna starina, savod želje da zavlada svim srpstvom. On je sinteza svih negativnih plemenskih osobina Crnogoraca, od kojih su nerealna ambicija i prenaglašena sujeta doprinijeli krahu jednog kraljevstva. Svrgao ga je rođeni unuk, kralj Aleksandar, a izdali ga najbliži rođaci i saradnici. On će, suludo izgubivši bitku za Skadar, ponižen, lađom preko Skadarskog Jezera otploviti iz Crne Gore, kao pokisao miš proći kroz Skadar kraj austrougarskih postrojbi, i pobjeći. Ne na žuđeni Istok, koji ga više nije htio, već na Zapad, u kome je i skončao jer ga ni ovaj nije htio. Da se više nikad živ ne vrati. U Parizu se kao mlad kadet obučavao viteškim vještinama, a kao starac, u bijedi satrt, završio život na oskudnim sinekurama. Sve poslije njega nalikovalo je onome prije njega. Previše sna prije, insomnija poslije.