Jevanđelje po Gojku

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Tek što su se izbori završili, neformalni šef izbornoga štaba pobjedničke koalicije pop Gojko Perović tvrdo je obećao da će se „crkva nakon ovih izbora rastati s politikom.“ Nakon što smo u međuvremenu saznali da je Perović političkoj grupaciji koja je pobijedila na izborima pronašao premijera, da je o premijeru pregovarano u Manastiru Ostrog i nikšićkome Parohijskom domu, pošto smo viđeli kako su popunjavana ministarska mjesta, stigao je i Kongres DPS-a, a potom i Gojkov telegram sročen tim povodom. Tvrd na riječi, kakvim ga je Savaot načinio, pop Gojko se više ne bavi politikom, osim što eto u časovima dokolice aktuelnom predśedniku Crne Gore drži političku bukvicu. Politikom se više ne bavi ni Srpska crkva jer izvan njene politike druge u zvaničnoj Crnoj Gori i nema.

To što se na Kongresu DPS-a čulo da velikosrpski projekat, iza kojega je u protekle tri decenije ostalo na stotine hiljada mrtvih i milioni prognanih, nije pobijeđen, popu Gojku se učinilo kao anticrkveni tonovi koji „zbunjuju ljude, svađaju braću i nanose društvenu štetu“. I nije da pop Gojko djelimično nije u pravu. Dozvolivši Srpskoj crkvi u Crnoj Gori vanzakonsko djelovanje, brojne privilegije, a najposlije aminujući nelegalne prijepise najvrednijeg kulturnoga nasljeđa ove države i nekih 50 km2 državne imovine na SPC, bivša vlast je doista proizvela ambijent zbunjenosti, bratske svađe, a načinila je kako se čini i nepopravljivu društvenu štetu. Manje-više tajni dilovi s ondašnjim prvosveštenikom Srpske crkve u CG, notornim promoterom mržnje, proizveli su ono što danas živimo. Paradoks je, zapravo, što je bivša vlast onoga trenutka kad je pokušala da popravi barem dio štete koji je nanijela državi višedecenijskom sadnjom tikava s neprikladnim partnerom, kažnjena gubitkom vlasti. No, vratimo se popu Gojku i njegovoj patološkoj službi ovozemaljskim „vrijednostima“.

Ako je vjerovati onome što mu javno zbore, a i na što fotografije na društvenim mrežama upućuju, narečeni pop slovi za koordinatora aktivnosti organizovane grupe koja već godinama u Crnoj Gori djeluje sakrivena iza brojnih mim-stranica. Nedavna haranga koju su te mim-stranice i njihovi kreatori digli na The books of knjige, nakon što su u jednoj emisiji ove kultne satirične grupe objavljena prezimena autora mim-stranica, nagovijestila je mnogo toga. Prvo da je riječ o organizovanoj i, kako se može čuti, od SPC finansiranoj i koordiniranoj organizaciji koja, slijedeći „duhovnu“ platformu SPC u Crnoj Gori promoviše govor mržnje, ksenofobiju, mizoginiju, antiislamizam, homofobiju, šovinizam, kulturrasizam i sl. Po društvenim mrežama ovih dana kolaju poruke nekih od protagonista ove grupe koje ukazuju na bliske veze Gojka Perovića i mimera, a nađe se i poneka fotografija da ilustruje dane rada na zajedničkom poslu pod šifrom „naša sloga biće poraz vragu“.

Ne sumnjam da će se ovih dana Gojko Perović odricati od svoje mim-divizije i izigravati bogougodnoga pomiritelja, a zajedničke fotografije proglasiti rezultatom slučajnog susreta s vjernicima, no materijala koji dokazuju da je ova organizacija najotrovniji promoter govora mržnje u Crnoj Gori ne fali, a dokaze njihovih veza s popom Gojkom i SPC moralo bi ispitati crnogorsko tužilaštvo. No, nije pop Gojko jedina adresa na koju bi tužilaštvo trebalo pokucati. Fotografije jednoga od mim-prvoboraca s novogodišnjega prijema u Vladi Crne Gore, đe je uslikao premijera, ministra pravde i potpredśednika Vlade, a potom to objavio na svojoj stranici, ukazale su i na to da je mim-gerila izrasla u režimske batinaše.

Jedan od njih saslušan je i povodom ogavne ilustracije ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta. Kako ne bih trovao tekst primjerima govora mržnje mim-serdara, a kad je već povod Gojkovo pismo DPS-u, navešću samo jedan od statusa mim-prvoboraca koji lijepo ilustruje sociopatske porive vaskolike družine: „I najjace mi je kad mi dpsovci lajkuju statuse u kojima pljujem becica a becica bar ne bih kao sto bih vas sve zavezao za sine i pustio voz da ide brzinom ne vecom od 5 km/h. I gledao to.“

Da ne ispadne iz kondicije u brzometnom prosipanju neistina, pop Gojko Perović potrudio se i u nastavku prigodnoga telegrama upućenog povodom Kongresa DPS-a u kojem veli da je „Srpska pravoslavna crkva, iako ima nacionalni predznak, crkva svih vjernika bez obzira na njihovu naciju. Kao što je Crna Gora država svih njenih građana, bez obzira na njihov identitet, iako je ime naše zemlje, između ostalog i ime jedne nacije.“ Ovim nespretnim sofizmom Perović je uspio da sakrije da SPC nije u Crnoj Gori registrovana kao vjerska organizacija, da je njeno śedište u Republici Srbiji i da je u tamošnjem Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama ovako objašnjen njen status: „Srpska Pravoslavna Crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda.“

Srpski zakon, dakle, nije da baš SPC vidi kao „crkvu svih vjernika“, već kao ustanovu zaslužnu za očuvanje i razvoj isključivo identiteta srpskog naroda. Da bi se izbjegao prigovor kako to nije stav SPC već formulacija kojom je opisano kako srpska država vidi SPC, zavirimo na kratko u najviši pravni akt SPC, njen Ustav. Naći ćemo u njemu mnogo puta upotrijebljenu imenicu narod, no samo u članu 47 otkriva se na koji se narod zapravo misli. Naime, u tom je članu propisano kako glasi zakletva članova Izbornoga sabora prilikom izbora patrijarha: „Ja N. N. (ime i prezime) zaklinjem se Svemogućim Bogom i svim što mi je najsvetije i na ovome svetu najmilije, da ću pri savetovanju o izboru srpskog Patrijarha imati u vidu samo dobro i interese naše svete pravoslavne crkve, srpskog naroda i otadžbine i da ću svoj glas dati samo onome kandidatu za koga sam uveren da će najsavesnije i najbolјe vršiti dužnost srpskog Patrijarha. Kako iskreno budem radio tako mi Gospod Bog pomogao i na ovome i na drugom svetu.“ U Ustavu Srpske pravoslavne crkve, kako vidimo, pominje se samo srpski narod i tu svo mudrovanje o analogiji između SPC i CG pada u vodu, ako ništa – onda zbog toga što je śedište CG u Podgorici i na Cetinju, makar još koji mjesec, dok je śedište SPC u Beogradu, koji je još uvijek glavni grad jedne suśedne, prijateljske države.

Treća neistina koju je u svom kratkom telegramu saopštio pop Gojko jeste da „SPC ima jasan i nedvosmislen kontinuitet sa crkvom iz Kraljevine Crne Gore, koja je bila i svetosavska i vidovdanska i koja je čuvala jasnu orjentaciju ka obnovi jedinstva sa Pećkom patrijaršijom, koje se i desilo i koje su podržali svi njeni sveštenici, vladike i monasi.“ Umjesto da o istoriji Crnogorske crkve gata pop Gojko, navešću ovđe član 40 Ustava Knjaževine Crne Gore u kojem je definisan status pravoslavne crkve u Crnoj Gori: „Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno-pravoslavnom Vaseljenskom crkvom“. U Knjaževini Crnoj Gori, kako vidimo, Crnogorska crkva bila je autokefalna i nezavisna „od koje strane crkve“. Isto to stoji i u članu 1 Ustava Svetoga Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori iz 1904. godine: „Avtokefalna pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedne svete katoličanske i apostolske crkve, kojoj je pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama sa svima drugima pravoslavnima avtokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati dovijeka.“

Nikakvoga „nedvosmislenoga kontinuiteta“ između autokefalne Crnogorske crkve sa śedištem na Cetinju i Srpske pravoslavne crkve sa śedištem u Beogradu nema, baš kao što Crnogorska crkva, uprkos svim naporima Joca Mrava i popa Gojka nikako nije mogla biti ni „vidovdanska“ ni „svetosavska“, jer je za razliku od novih jeretičkih tumačenja koji SPC odvajaju od njenoga pravoslavnog temelja, Crnogorska crkva, baš kako je to stajalo u Ustavu njenoga Sinoda, bila autokefalna, pravoslavna i dio „svete katoličanske i apostolske crkve, kojoj je pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos“. Uostalom, i Perovićevu laž da su na nestanak Crnogorske crkve, izveden protivno njenome Ustavu, „pristali svi njeni sveštenici, vladike i monasi“ lako je demantovati jednostavnim uvidom u popis crnogorskih sveštenika koji su uzeli učešća u Božićnome ustanku, predvođenih arhimandritom Nikodimom Janjuševićem.

Bilo kako bilo, popu Gojku se mora priznati rijedak umjetnički dar. I kad laže suze prosipljući i kad komanduje kamermanu što se ne smije snimiti i kad glumi pomiritelja i kad je u ulozi sveštenika, pop Gojko zaista plijeni raskošnim dramskim patosom. Doima se on tako, riječima čovjeka koji Gojku duguje priliku da kormilari Crnom Gorom, kao kad pospete „zlatni prah na ugljenu strukturu“.