Ništa i Nešto

Za Antenu M piše: Boris Đurović

Nacionalizam je hrana za one koji glad za znanjem nadoknade prazninom pa prazninu i proizvode jer su tako naučili.

Što to proizvode naši savremenici, oni koji čine crnogorsku Vladu i oni koji slave njen rad? Ništa.

Ovim bih i završio ovaj tekst, međutim – izazov je nešto napisati o materijalu koji se zove Ništa.

Manimo se rada, te dimenzije koju nam plasiraju, dok nas guraju u drugu – okrečenu. Floskula da se jedno misli a drugo radi, odnosno cilja, nikad ni na jednom primjeru nije bila utemeljenija nego što je na judinskim potezima, navodno procrnogorske partije koja nije vrijedna pomena jer je, vjerujemo, potonja takva.

Nego, vratimo se kultu zvanom Ništa; da vidimo kako dio javnosti koja po društvenim i psihološkim parametrima koristi racio –  percipira izjave uvažene profesorice Božene Jelušić?

Možemo bez elaborata zaključiti da je riječ o izjavama koje su Ništa do Ništa i Ništa im je poruka, Ništa im pouka.

Dalje, śetimo li se nastupa uvaženog premijera, śetimo li se te farse koja ima prizvuk agresije u nedozvoljenoj mjeri, viđećemo da i tu nalazimo Ništa iz kojeg možemo zaključiti – Ništa.

Ne bi smjeli u ovoj klasičnoj formi nabrajanja da zaobiđemo ni cerade u vidu izolacije, zatim razne mimove, spamove, spinove, spadala i druge koještarije, ali ćemo ih ipak zaobići jer od toga nema Ništa.

Onda, predśednik Skupštine Crne Gore, čak i kad raznim reklamama ekranizuje svoje namjere – obično se sve svodi na Ništa.

Mogli bismo spomenuti i neke ministre (zagovornike svetosavske ideje, koja da je što valjala – davno bi se integrisala, međutim – vjekovima dalje od busanja u prsa nije odmakla, a i kako bi kad propagira Ništa) koji poput uvažene profesorice Bratić koja sebe legitimiše četničkimzvanjem, ministrice kojoj bi na rukovođenju pozavidio i Chuck Norris, koja nas rijetko ali kvalitetno informiše, da na kraju kao zaključak – možemo izvesti jedno apsolutno Ništa.

Tu je uvaženi ministar Leposavić koji je ispao iz Joneskove drame Ćelava pjevačica, žanr – teatar apsurda. Mogli bi, potpuno slučajnim izborom, kao i do sada nabrajati ostale ministre, odnosno, od milošte apostole, ali prelazićemo iz Ništa u Ništa i stići tamo đe nijesmo krenuli. A đe smo krenuli? U CANU. Ovo je već Nešto.

Ipak su Nešto apanaže, povlašteni statusi, sitne koristi, uhljebljenja. Nešto su i narodna vjerovanja – da ne čuje zlo. Našlo bi se sijaset razloga koji su valjaniji od države, nego mogli bismo pomisliti da mudre glave čekaju pravi trenutak, koji je, naravno, zasnovan na ličnim koristima, a do tada ćemo ih plaćati, Nešto za Ništa.

Ne bi bilo hrišćanski ni građanski a da se ne zapitamo đe je Gojko? Pitate se koji, a imamo ih trojicu; ovđe ću ostati neprecizan samo naizgled jer oni fabrikuju Ništa, te ako bi započeli raspakivanje – sačekalo bi nas jedno Ništa, pa ćete ih lako prepoznati.

Neko bi pomislio da sam se navikao na Nešto pa mi je teško da se uskladim s Ništa, međutim, prethodni sazivi donosili su slične ulove – te sam se ipak navikao.

Nego, da mi poruka ne bi ličila na Ništa, istakao bih da će Crna Gora shvatiti da je zapala u mrežu karaktera koji su Ništa do slaba paučina koja se uzalud oko nje obmotava – Velja kruška u grlo zapadne.

Da je vječna!