Hrastovi koje pokušavaju oboriti

Za Antenu M piše: Vasko Raičević, dramaturg 

Znam da nije naročito originalan naslov ovog teksta, ali već izvjesno vrijeme ne mogu istjerati iz glave melodiju tih riječi koje je Andre Malro iskoristio za naslov jedne svoje knjige.

,,Hrastovi koje obaraju“ je knjiga Malroovih razgovora sa Šarlom de Golom, koje je na imanju slavnog generala pisac vodio decembra 1969. Nevezano za današnji odnos prema de Golu, tu je ključan princip rušenja izvjesnih intelektualnih stubova, koji se javlja za vrijeme krize nekog društva. Taj poriv, u određenom smislu autodestruktivan, meni izgleda kao konstanta onih nezrelih društava, sa slabo izgrađenim institucijama, kakvo je ovo naše.

Upoznao sam ljude koji su u stanju da vuku teret svih onih gadosti koje je jedna otrovna medijska scena u stanju da na njih izruči. Da pri tom ni malo ne zastanu na puta ka afirmaciji svojih naučnih i emancipatorskih ideja.

Ne spadam u takve, više sam čovjek povlačenja i rezignacije, pa samim tim osjećam divljenje prema onima koji istrajavaju.

Nije lako biti Adnan Čirgić u zemlji u kojoj se istraživanje sopstvene kulture smatra nacionalizmom. Ni toliki drugi nijesu mogli izbjeći tu sudbinu, od Pavla Mijovića do Vojislava Nikčevića, pa se tome sigrno nije mogao nadati ni Adnan.

Njega i Aleksandra Radomana upoznao sam prije više od 20 godina, tokom studija književnosti u Nikšiću. Bili su to najobrazovaniji ljudi koje sam tada mogao sresti.

U toj mračnoj atmosferi s kraja 90-ih takva poznanstva ti održavaju vjeru da se ipak ima smisla baviti književnošću. Sjećam se beskrajnih literarni rasprava sa Radomanom, iz vremena kad nijesmo propuštali ni najbezveznije književne promocije.

Danas, nakon toliko vremena, ti ljudi za mene predstavljaju isto –  vjeru da za ovu zemlju nije sve izgubljeno.

Neko vrijeme putevi su nam se razdvojili, jer sam ja otišao na FDU i nastavio se baviti pozorištem i dramskom literaturom. Još dok sam bio saradnik na FDU pozvali su me da se priključim timu FCJK, gdje bih se, u okviru Svjetske književnosti, bavio nastankom pozorišta i razvojem antičke drame.

Tako sam radio sa ljudima čiji je naučni potencijal daleko iznad moga, u timu koji su još tada činili profesori sasvim različitih političkih opredjeljenja.

Možda će se studenti sjetiti razgovora o Eshilovoj drami ,,Sedmorica protiv Tebe“ i Eteoklovih pokušaja da demistifikuje zvučna znamenja neprijatelja, ne bi li prije vojne zadobio intelektualnu pobjedu. Nekad mi se čini da je sve već napisano u antici, pa i ta priča o izdajnicima i herojima, iz perspektive jednog grada pod neprijateljskom opsadom, u kojoj rođena braća ratuju jedan protiv drugog razarajući usput sopstvenu zemlju – ta vječita balkanska priča.

Kao i Eteokle, suočavamo se sa svijetom koji brblja (tako je on nazvao neprijateljsku retoriku, a na sličan način jedan je filozof ,,počastio“ civilizaciju 20. vijeka), jer je sa razvojem društvenih mreža došlo do, uelbekovski rečeno, ,,proširenja područja borbe“.

Malro je za naslov pomenute knjige iskoristio stihove Viktora Igoa iz pjeme ,,Grob Teofila Gotjea“. Nijesam uspio naći potpisan prepjev, pa nudim svoj vrlo grubi i nepjesnički prijevod: ,,Kakvu strašnu buku stvaraju u sumrak / Hrastovi oboreni za Herkulovu lomaču“ (Oh! Quel farouche bruit font dans le crépuscule / Les chȇnes qu'on abat pour le bȗcher d'Hercule!).

Nemam nikakvih iluzija da jedan tekst može promijeniti nečiji već formirani stav. Ovdje snagu ubjeđivanja nemaju ni istorijski dokumenti. Ipak, iza nas će ostati ono što smo napisali, a to sa sobom nosi veliku odgovornost. Zato mi se učinilo kao preveliki luksuz uživati u azilu svoje kućne biblioteke u trenucima kad se toliko otrovi sipa na jednog čovjeka.

A sad bih, prije nego što se vratim čitalačkom eskapizmu, a borbu sa nemanima prepustim onima koji za to imaju snage, htio da dodam još jednu stvar.

Ako je tačno da se bliži trenutak gašenja Fakulteta za crnogorski jezik i književnost (a to može biti izvedeno na mnogo načina, ne samo direktnim ukidanjem), ako se, dakle, primiče ono vrijeme ,,strašne buke u sumrak“, onda bih iskoristio ovu priliku i ovaj prostor da onima koji su me pozvali da budem dio tog tima izuzetnih ljudi, poručim: bila mi je velika čast, gospodo!