Riječ jednog bolesnika

Piše: Aldin Metanović, apsolvent Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, Cetinje

Ovih dana se mnogi od nas, pa i ovaj čiju riječ čitate, grčevito naprežu da obuzdaju crnogorski gen koji nose u sebi. Naći će se i oni koji će pokušati da ospore taj gen, ali na njihovo razočarenje, potvrđujem im da je cijelo moje biće prožeto njime, prihvatao ko to ili ne! Stoga, ta činjenica i moju borbu čini težom.

Kroz mnogo primjera se taj gen da ilustrovati. Recimo, kada neko nasrne na ugled i poštenje Crnogorca, on izuzetno impulsivno reaguje. Ta impulsivna reakcija manifestuje se kako u fizičkom, tako i u verbalnom smislu. Pošto nam ne pada na pamet da fizički reagujemo, onda reagujemo onako kako nam i priliči,  verbalno i civilizovano, čuvajući odmjerenost i smirenost, pokazujući time da nam je stalo do svojega obraza, ali i obraza onoga koji nas napada ili proziva.

Česti su nasrtaji posljednjih mjeseci, i pokušava se oduzeti crnogorskome narodu ono njemu najsvetije. „Minhauzenovska vlada“, koja nikako nije ekspertska već „ekstremska“ ulaže nad(ne)čovječanske napore da satre crnogorsko biće, a na čelu s drugorođenim Fürerom, wunderkindom s Napoleonovim kompleksom, u koji se ipak teško može smjestiti s obzirom na Napolenov globalni značaj i dobro nam poznatim Dubletom s državnim grbom na reveru.

Potpomognuti povampirenim gebelsovskim hordama domaćega karaktera i neradom i nemarnošću prethodne vlasti, čime su im olakšali svaku nečasnu rabotu, to im, čini se, dobro ide.

Namjereni su satrijeti i ugasiti institucije od kulturnog i identiteskog značaja, među njima i ustanovu kojoj i sam ponosno pripadam, Fakultet za crnogorski jezik i književnost. U toj namjeri dakle žele, zvučalo patetično ili ne, ugasiti ni manje ni više, crnogorski jezik, koji plemenito baštinimo pod krovom ove divne i postojane institucije.

Ipak, čemu bi se nadali od „slučaja“ koji jasno i glasno kaže da ga „ne zanima 1918. godina“, i time uvrijedi mnoge, čiji preci u toj kobnoj godini, a i nakon toga, položiše živote na oltaru svijetle slobode, te od „slučajeva“ koji misle da smo naśeli na njihovu demagogiju i slatku retoriku o „zgradama od stakla“.

Jedna duhovna i kulturološka filozofema koju skovaše stari Crnogorci glasi ovako: „Ne treba mi ništa drugo do hljeba da nijesam gladan, knjiga da nijesam slijep i riječ da smijem zborit“.

Marljivo se naši „eksperti“ trude da śutra taj hljeb jedemo sačinjen od pšenice s tuđe ravnice, da poture tuđu knjigu, a s njom polako i tuđu riječ. No, naša je riječ neuništiva; to je ona riječ nikad ućutkana, to je kremen iz kojega oganj vrca. Prevarili su se i oni koji misle da ne postoji slobodnoga čovjeka u Crnoj Gori, toj novoj Atini.

Taj čovjek postoji i ne dozvoljava da se nad njim „topuzom vlada“.

Mada se odavno spremam na reagovanje, osobito me na to ponukao jedan društveni mediokritet i politička pčelica, koja niz godina „sakuplja nektar sa više političkih i kulturnih cvjetića“. Bojim se da je njeno ime i nepristojno pominjati, stoga bih je dalje eufemistično pominjao kao „Pčelicu“ (da oproste pčele).

Pčelica je, vjerovatno uz aminovanje iz svoje sadašnje matice, uzela sve osobine ose, te žaokom krenula u atak, pokušavajući nas koji sa ponosom preko jezika  njegujemo crnogorsko kulturno i nacionalno biće, pronađe u nekim šizofrenim dijagnozama, kojih u našoj sredini nema, ali budući da su izgovorene, neđe moraju postojati!

Najvjerovatnije u duši i biću „izumitelja“! Iako odavno svojom žaokom nasrće na ustanovu kojoj pripadam, nije joj bilo dosta, niti se koliko vidimo umorila. Pošto su u matici njenu „žaoku“ naoštrili dajući joj visoku funkciju na Univerzitetu Crne Gore, ovoga reda nasrnula je i na studente Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinje, nazivajući ih bolesnicima i nacionalistima, a njihove profesore proizvođače ovih i ovakvih umova.

Osim toga što je ovim iskazala primitivizam i nedostojnost titule akademskog građanina, ona kao da iskazuje i svoju profesionalnu, naučnu, znalačku i nadasve moralnu nemoć, da se iz ličnih i sitnih interesa obračuna s našim Fakultetom, pa nasrće sa pozicije sile vlasti čiji „tragovi smrde nečovještvom“.

Neka mi niko ne zamjeri, ali zera obraza nalaže da reagujem i stanem u odbranu svojih koleginica i kolega, ne samo onih koji se tek proizvode u „bolesnike“ i „nacionaliste“, nego i proizvedenih „nacionalista“ i „bolesnika“, kao i onih koji nas, tobože, u to proizvode. Ne pitam se više odakle joj pravo, jer ako imamo premijera, drugorođenog Fürera, koji beskrupulozno vrijeđa našu inteligenciju, onda je posve jasno od koga uči slučaj „Pčelica“ i što joj daje vjetar u leđa. Ne iznenađuje ni zašto relevantne državne institucije ne reaguju na ove slučajeve.

Najviše me iznenađuje ćutnja prijatelja, pa mi često padnu na pamet dva stiha iz Gorskog vijenca: „Da je igđe brata u svijetu/da požali, kada bi pomoga“. Ne želim da jadikujem, niti mi je na kraj pameti da izazivam nečije žaljenje, posebno ne ovih slučajeva, već jednostavno se pitam đe su oni junaci koji „tapšu“ po ramenu.

Teško vrijeme rađa junake, pa ako je ovo to teško vrijeme tek će se viđeti koliko će junaka biti rođeno, pa da sa tim brojem junaka konačno izađemo na teren. U najmanju ruku izjava „Pčelice“ bi se mogla okarakterisati kao fašistoidna. Pitanje „Kako Vas nije sramota?“ sasvim je besmisleno, suvišno, jer sramota je pojam svojstven moralnom čovjeku!

Naš nacionalizam podrazumijeva ljubav prema domovini i poštovanje prema drugome, za razliku od onoga koji postoji u njima, ali tu zalazimo već u drugačiju kategoriju, kategoriju šovinizma.

Svaki normalan čovjek treba znati da je nacionalizam u čijoj suštini  nije ljubav, stepenica ka šovinizmu. Ako za one koje baštine svoj jezik,  jezik je hram u kome živi biće jednog naroda, kažete da su nacionalisti i bolesnici, mi se time ponosimo i nastavljamo u stilu „moja je bolest, izgleda ipak ljubav“, jer od Vas bolje nijesmo ni očekivali.

Obratio bih se i svojim koleginicama i kolegama: ako bilo ko od njih ima osobinu napadnog nacionaliste, da ne računa na moju ljubav ili podršku, a ako je iko od njih takve manifestacije uočio kod mene neka me se odrekne kao druga i prijatelja.