FCJK ne učestvuje u tuđim hegemonijskim snovima poput URE

Za Antenu M piše: Milan Marković

Da opšta kriza humanistike posljednjih mjeseci doživljava svoje negativne rekorde u ionako ranjivome crnogorskom ambijentu, nema sumnje da pokazuju kontinuiranji politički napadi na pojedince i institucije koje se njome bave. Dezintegracija društvenoga poretka i kolektivnoga sistema vrijednosti dogodila se kao oblik odgođene reakcije u kaskadnome procesu raspodjele institucionalne moći po političkoj dubini.

Na jednoj strani, efekti globalne prirodne katastrofe pred kojima se ekspertska struka s vrha državne hijerarhije nemušto iščuđava, očito bez jasne ideje kako da im pristupi, ne bi predstavljali upozorenje da se svakodnevni ljudski gubici ne svode na nivo pukih statističkih jedinica. Međutim, medijska saopštenja sa zvaničnih kanala komunikacije državnoga vrha ne reflektuju ozbiljnost situacije, pa bi se mogao steći utisak kako u Crnoj Gori javno zdravlje doživljava svojevrsni uspon u ambijentu globalne zdravstvene krize. Tu se, valjda, misli na sve aspekte zdravlja: i na tijelo koje je po riječima premijera inferiorno u odnosu na kategoriju duha koju monopolizuje svetosavska dogma.

O psihi se i najmanje i priča, a i zašto bi?! Javno psihičko zdravlje je direktna posljedica savremenog stanja i njegovoga sudara s amortizovanom medijskom slikom koja nam se plasira kao stvarnost. Elem, svjedoci smo da se prirodna katastrofa još jednom događa u obliku društvene katastrofe. Ona je započela postsekularno doba crnogorske političke tranzicije legitimizacijom političkoga djelovanja SPC, ovjekovječenog u otvorenim pozivima na buđenje iz askeze vjerujuće pastve i započinjanjem političke akcije te finalnim koalicionim dogovorima političkih struktura pod patronatom religijskih autoriteta i u okvirima manastirskih prostorija.

Da je javno djelovanje putem ukazivanja na društvene anomalije etički imperativ svakog pojedinca ili kolektiva koji se bavi humanistikom, izgleda da jedino nije jasno onima koji su svoj društveni angažman usaglasili s političkim programima partija iz čije optike sve oko sebe vide kao političku informaciju. Pri tome, javno djelovanje nezavisne inteligencije s partijskim političkim aktivizmom jedino može da dijeli isti objekat analize, a svakako ne i usaglašenu metodologiju izvođenja zaključaka ili jednak vrijednosni okvir. Za razliku od religijske dogmatike i zvanične političke ideologije, naučnoistraživački akademski pristup prije svega polazi iz perspektive neznanja, s koje postepeno (i najčešće mukotrpno) značenjski osvjetljuje nepoznato. Mišljenja sam da je upravo to fundamentalna razlika između dva suprotstavljena javna pristupa, te bih se zadržao na njenoj eksplikaciji.

U svojim prvim parlamentarnim nastupima s pozicije nove funkcije, potpredśednik Vlade iznio je krajnje zabrinjavajući epistemološki stav. Vidno uznemiren raspravom s predstavnicima opozicije, dr Dritan Abazović saopštava da njegova malenkost zajedno s političkim pokretom na čijem je čelu znaju sve o svima. Naravno, svakome ko je sposoban da osvijesti granice svojega znanja ovakvo uvjerenje djeluje u najmanju ruku diletantski.

Da njegovo lično i partijsko znanje ipak ima određene granice, ne govori samo nagli zaborav osoba koje je ranije u Parlamentu javno pominjao da su mu nudile višemilionski politički mito, već i niz proizvoljnih optužbi svojih ideoloških oponenata. Međutim, ne smije se zanemariti društveni efekat izgovorene kognitivne zablude dr Abazovića koja je u javnosti ostala prećutana a time i oproštena. Ne toliko koliko se postavlja kao pitanje kvaliteta i opsega sadržaja njegovoga znanja, već koliko otvara pitanje o (samo)uvjerenosti u iluziju sveznanja s koje politički djeluje, dr Abazović sugeriše da Crna Gora ulazi u njegovu projekciju stvarnosti u kojoj je uvjerenost u sveznanje kvalitet eo ipso, a ne posljedica intelektualne zablude. Iz te uvjerenosti, dr Abazović i njegova politička struktura svakodnevno djeluju, primoravajući javnost da učestvuje u njihovoj verziji sna koja je spiralno smještena u okviru tuđega hegemonijskog sna.

U tom snu unutar sna aktivisti URA-e neosnovano optužuju akademsko osoblje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost za politički aktivizam i izborne malverzacije i podvale. Iako užasno pogubne, za članove URA-e takve ozbiljne optužbe ne treba preispitivati (a i zašto bi, kad su uvjereni u svoje sveznanje?!), pa ostaju na nivou demagoške manipulacije i dnevnopolitičke strategije. Na drugoj strani, njihovo skrivanje pogleda od svakodnevnih tragova nasilja koji razbijaju savremeno crnogorsko društvo govori o izrazito redukovanoj etičkoj zabrinutosti koja se jedino odnosi na uski krug članova njihove političke formacije.

U njoj je politička filijacija osnova identiteta njihovih aktivista što im obezbjeđuje društveni autoritet i institucionalnu moć. To je postalo jasno odbacivanjem prijedloga zakonskih okvira kojima bi se konačno formulisao jasan zvanični državni stav o genocidu u Srebrenici, sankcionisala upotreba fašističkih obilježja i zabranilo antihumano djelovanje o kojem u posljednje vrijeme nažalost svi svjedočimo. Nama ostaje da se nadamo da se i članovima ove političke strukture, navedene političke odluke ne mogu opravdati nikakvim humanističkim razlozima. Dakle, formalno (samo)definisani kao građanski pokret, ograničavanjem vidokruga svoje etičke zabrinutosti, predstavnici URA-e sami sebe dovode u pragmatičnu kontradikciju što ih s aspekta humanistike u najdubljem smislu čini licemjernim.

Ako postoji ma i jedna suštinska odlika Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja, to bi morala biti njegova autonomija. Ona se ne odnosi samo na optužbe vladajućih strukura za politički aktivizam i miješanje u područja „njihove“ djelatnosti, već i na apsolutno sve dosadašnje rezultate ustanove.

Oni uključuju plansku brigu, zastupanje i promociju crnogorskoga filološkog, književnoumjetničkog, kulurnog, etnološkog i humanističkog nasljeđa i njegove savremene primjene ne samo u zemlji i regionu, već širom Evrope i na oba američka kontinenta. Pri tome je naučnoistraživačka djelatnost Fakulteta postepeno izgradila akademski profil autonomne tradicije mišljenja.

U toku istoga vremena URA-ini politički filolozi svoje akademske kapacitete pervertirali su u produkciju prizemnih tračeva po društvenim mrežama i tabloidnim medijima i krivične postupke protiv članova montenegrističke akademske zajednice. Iako stigmatizacija i nasilje kojima je izložen prof. dr Adnan Čirgić kao dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, ali i ostalo akademsko osoblje, nažalost ima svoj kontinuitet iz pretpartijskoga vremena djelovanja URA-inih političkih aktivista koji ga sprovode, jasno se vidi njegova politička podloga.

To što se ono poklapa s osnivanjem Instituta, pa revitalizuje u vremenima transformacije Instituta u Fakultet i u današnjoj društveno-političkoj klimi, daje nam za pravo da u njemu čitamo jasnu politički motivisanu represiju.

Međutim, bez obzira na kontinuirani pritisak, Fakultet nastavlja autonomno djelovati van okvira tuđih snova i pustih želja. Uostalom, montenegristika kao najmlađa slavistička naučna grana je svoje humanističko disciplinarno polje i akademski prostor upravo uspostavila ne prihvatajući učešće u tuđim hegemonijskim snovima.