Paščad puštena, a kamenje svezano

Za Antenu M piše: Čedomir Drašković

Trebalo bi da smo svi toliko „upametili“ da znamo da je Crkva pravila lomače i u Srednjem vijeku, i da je bukvalno spaljivala neke najprogresivnije i najzaslužnije pojedince – koji joj nijesu bili po volji. Đordano Bruno je bio jedan od najtragičnijih takvih zločina.

Za one koji ne pamte kao muve, trebalo bi da ostane nešto „u pameti“ i od ovog našeg sadašnjeg crkvenog srednjevjekovlja. A to su, naravno, i neki naši politički najaktuelniji univerzitetski „profesori“ – sa prevashodno aktivnim ideološkim rejtingom – Srpske pravoslavne crkve! Njima je zadat cilj, i lična preokupacija – politička „lomača“ za neistomišljenike. Da sve crnogorsko preinače i razbatale. Kičeljivo – sa gremlinskom, neurotičnom predanošću Đida reformatora.

Crna Gora je poligon na kojemu se već dva vijeka „bracki“ vježba i isprobava. I pokušava udomiti mnogo „haznoga“, i nakaradnoga. Na primjer, srpski jezik (i njegov politički surogat srpsko-hrvatski) bio je jedina kategorija kulturna, istorijska, naučna. Maltene bogom dana, prirodna! Za „svetosavske“ tutore u Crnoj Gori je sve ostalo bilo „nemušto“ inaćenje i politikanstvo komunističke kopiladi, „milogoraca“. Jednostavno, za „visoko preosveštenoga“ Amfilohija duhovna posprdica, i nakazna „ćirgilica“.

Jasno mi je da nema dijaloga – sa onima kojima imperijalni dizgin ne dozvoljava da im je išta ispravno i tačno – što nije njihova „vjera“ i „mjera“. Čak i kad je to njihovo očigledno: naglavačke! Teško je ostati u zoni pristojnosti – u potopu poplavne mentalne prljavštine? Samo kratko – o sve-srpskoj zamjeni teza o jeziku. I) Vuk Karadžić je sa onom svojom velikom i teškom, i uvijek polupraznom skupljačkom torbom, jedva nabadao sa drvenom „nogom“ po Balkanu – najviše se žaleči što: „Srbi imaju svoja 'pismena' evo hiljadu godina, a još nemaju svoga jezika“.

Generalno, Karadžić je bio u pravu. Da Srbi „nemaju svoga jezika“ bilo je tačno. One više vjekovne „prestrizine“ od staroslovenskoga, ruskoslovenskoga, crkvenoslovenskog, srpskoslovenskoga… nijesu mogle biti jezik civilizacije. Što se tiče Karadžićeva stava da „Srbi imaju svoja pismena“, tj. slova – sam je sebe dijelom demantovao. Morao je da se bavi „skupljačkim radom“ i u ovoj srpskoj nestašici. Slovo „Ć“ je „preuzeo“ iz tzv. stare ćirilice. „Đ“ na isti način od L. Mušickoga. „Lj“ i „Nj“ je maragunski spojio od „L“ i „N“, i ruskog „mekog znaka“. „J“ je apio iz latinice, a „Dž“ iz rumunske ćirilice… Što se Vukovog jezika „srpskog“ tiče – srpski je po njihovom „generalnom standardu“. Sve što je balkansko, a svidi im se: Njihovo je! Znači, i jezički su oblećeli teren, pokupeljali i probrali, i eto novoga jezika. Srpskoga, po „putovnici“ redaktora! Iako je to, objektivno, bio „drobnjački“, „hercegovački“, „istočno hercegovački“ „narodni govor“… II) Srbi uvijek optužuju druge – za svoje ključne falinke: da vrše – njihovu zamjenu teza! Ovakav svoj jezik neka imenuju kako hoće, i „srpski“ naravno. Iako on to nije izvorno i autentično, već sirovo, imperijalno rekomandovana politička kategorija!

Crnogorski jezik je vjekovima situiran posebnim podnebljem crnogorskim – kao „naški“, tj. crnogorski. Ośedočen i potvrđen jezičkim dometima crnogorskih narodnih pjesama, i crnogorske usmene književnosti uopšte. Znatno prije Karadžiča. I književnim ostvarenjima u djelima Petra I, i Njegoša, Miljanova… Kao istorijska i kulturna vertikala, i paradigma crnogorska! To je, dakle, izvorna crnogorska kulturno-istorijska i lingvistička kategorija. Sa suśednim narodima ima nešto naslijeđene staroslovenske „potke“, i sličnosti komšijskih dodira…

Srpsko maltretiranje i ugnjetavanje Balkana, posebno Zapadnog Balkana, a naročito u zadnjih tridesetak godina, postaje sve vulgarnije i – opasnije. Slučaj nedavnog ideološkog provociranja, odnosno političkog šikaniranja i policijskog privođenja i ispitivanja prof. dr Adnana Čirgića, dekana Fakulteta za crnogorski jezik i književnost (prije toga takođe uspješnog direktora Instituta za crnogorski jezik i književnost) – to najbolje pokazuje. A prijava je potekla ne od bilo koga: nego od „konkurentske“ koleginice sa Filozofskog fakelteta u Nikšiću, g-đe R. Glušice. Koja je plimom „demokratije“ nedavnih parlamentarnih izbora (pod okriljem Srpske pravoslavne crkve) – i, s tim u vezi, „ekspertskom“ zaslugom „prve demokratske Vlade u Crnoj Gori“, i „Vlade diskontinuiteta“ (svetosavskog profesora Krivokapića, koja je „donijela slobodu Crnoj Gori“ – ekspresno namijenjena – dakle prof. dr Rajka Glušica – za predśednika Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore! Po reformskom kursu aktuelnih anti-crnogorskih, svetosavskih „reformista“.

Viđelo se i po nedavnim, „spontanim“ pokušajima javnog proskribovanja od strane nekih abavih, habanih i banalnih pojedinaca, „abovića“ i „toaletovićke“ da se – nešto „iza brda valja“. Bilo je očigledno da im je cilj da „progaze“, da speme prtinu do Fakulteta za crnogorski jezik i književnost! Do njegovog prvog autoriteta, prof. dr Adnana Čirgića. I njegovih saradnika. Kako bi lakše počele klero-nacističke „reforme“ i sa ovom crnogorski uzornom, i međunarodno relevantnom visoko obrazovnom i naučnom ustanovom!

Imao sam sreću da se višedecenijskim radom u Državnoj biblioteci Crne Gore (a i zbog sopstvenih studijskih interesovanja) – srijećem, upoznajem, pa i sarađujem sa ličnostima presudno značajnim za unapređivanje i razvoj kulturno-istorijskih, naučno-istraživačkih, književnih i lingvističkih prilika i sadržaja u Crnoj Gori: Radojem Radojevićem, prof. dr Vojislavom Nikčevićem, dr Radoslavom Rotkovićem, dr Danilom Radojevićem, prof. dr Adnanom Čirgićem. I raritetnom ekipom njegovih koleginica i kolega – takođe veoma značajnih pregalaca i kreativaca sa FCJK. Njihove ličnosti, odnosno teme kojima su se bavili, kriterijumi i metodologija kojim su to ostvarivali, i enormno bogati rezultati i sadržaji koji su duboko utkani u suštinu i strukturu crnogorskoga bića – moćna su brana i za najspretnija atakovanja na FCJK, pa samim tim i na suverenu i modernu, građansku Crnu Goru. A personalno, sve ove ličnosti – ljudski, karakterno, stvaralački, društveno: trajno brani njihov rad i njihovo djelo! Dok one drukčije ličnosti, koje (iz pakosti, i dozvoljene im obijesti) traže da ih brane po zadatku, vrijedne su pažnje zbog – njihove bezličnosti. I naravno, prateće radne i stvaralačke čkiljavosti.

Nije teško pretpostaviti da će za eventualne političke „reforme“ u ovoj zoni uzornog crnogorskog stvaralaštva – biti frenetične podrške, i dramatične halabuke od strane arogantne velikosrpske čaršije. Sa velikim „plišanim“ zaštitnicima jednako aktivnog „skupljačkog“ trenda srpske kulture, u pročelju. „Vasa (Čubrilović) Herodot“ srpske istorije je tvrdio da je prvi put „čuo da postoje Crnogorci 1936. godine, prilikom letovanja na Durmitoru“.

A drugi srpski „dominus“ (poijeklom iz Crne Gore) bio bi dugoročnije zanimljiv za proučavanje, kao raritetni arktički fosili. – Crnogorska nacija je, kaže, rođena poslije mene, a umrijeti će prije mene... Ona dakle ne postoji, niti bilo što njeno! Pa se mentalni metuzalem „skupljački“ ostrvio, gotovo kao nekad „Vučina“ (kako Karadžiću tepa, od milja). I postao neka vrsta stvaralačkog hermafrodita. Iznimno zanimljiv „čekrk“ pjesnik, i talentovani književni „monter“! O čemu śedoče njegove knjige, naročito: „Reče mi jedan čoek“, „Lele i kuku“, „Međa Vuka Manitoga“… Navodno ne potkrada crnogorsku kulturu, i krade crnogorski jezik? I ne krivotvori ih kao srpski jezik u kulturu? Već samo kao „stepska napast“ halapljivo čisti teren radi sopstvenog umjetničkog metabolizma…

Za dobre tezgaroše, dobra tezga zlata valja!

I danas, kad su nam usta puna kulture, i demokratije, slično kao i nekad davno: kad se đilkoši nijesu sa njima banalno poigravali, prilike se slično vagaju: „Paščad su puštena, a kamenje (…) svezano“?