Velikocrnogorski nacionalizam

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Prvoborci do 30. avgusta nevladinog, a od toga datuma provladinog sektora i odgovarajuće im medijske i političke ispostave, već dugo forsiraju tezu o postojanju dva opasna nacionalizma u Crnoj Gori, nasuprot kojih treba graditi treći put. Od 30. avgusta naši su trećeputaši riješeni da taj put izgrade tako što će jednom od ta dva nacionalizma pružiti šansu da preuzme vlast i sve poluge moći. Paktiranje s otvorenim klerofašistima kodnoga naziva „inkluzija“ u prvoj je fazi polučila lijepe rezultate u vidu formiranja Vlade sačinjene od ministara koji svi odreda pripadaju jednoj nacionalnoj i vjerskoj skupini. Uto se oglasio i samoproglašeni gospodar svih Srba da onaj drugi, po procjeni onih koji su krojili novu crnogorsku vladu – opasniji nacionalizam, nazove velikocrnogorskim.   

Ako je suditi po analogiji sa suśednim velikodržavnim projektima, velikocrnogorski nacionalizam trebao bi se zasnivati na ideji uspostave Velike Crne Gore. Posljednji put je, koliko mi je poznato, ideja Velike Crne Gore figurirala u planovima kralja Nikole na početku Prvoga svjetskog rata. Osvajanje Skadra u junu 1915. godine i vojni uspjesi prema Hercegovini i jugoistočnoj Bosni, dali su kralju Nikoli povoda da razmišlja o restituciji Bodinova carstva, koje bi se prostiralo od Cetine, pa do Drima i Šar planine. Snijevajući Veliku Crnu Goru, kao alternativni san za nedosegnuti srpski prijesto, kralj Nikola je izgubio i ono Crne Gore što je imao. Pominjala se Velika Crna Gora, doduše, i u političkim planovima čelnika Crnogorske federalističke stranke s proljeća 1941. godine, no iluzije šačice vremešnih bivših ministara, niko nije ozbiljno uzeo u razmatranje.

Sve do objave Gospodara Vučića, o Velikoj Crnoj Gori, evo sto i kusur godina, više nije bilo riječi. No, ako se pod „velikocrnogorskim nacionalizmom“ ne podrazumijeva težnja za ostvarenjem Velike Crne Gore, ostaje pitanje što zapravo crnogorski provladin sektor i Gospodar Vučić podrazumijevaju pod tim pojmom.

Velikodržavne projekte na Balkanu redovno prate pogromi, masovni zločini nad onima koji se ne uklapaju u projektovani nacionalni i državni okvir. Kako u knjizi Bijeda malih istočnoevropskih naroda veli Ištvan Bibo, na ovim se prostorima izrodio „najstrašniji monstrum modernoga evropskog razvoja: antidemokratski nacionalizam“. Pa ako demokratiju u osnovi karakteriše odsustvo straha od razlika, u antidemokratskome nacionalizmu taj strah je zapravo dominanta. U potonjih 100 godina Crnogorci su nekoliko puta učestvovali u fašistoidnim pogromima nad drugim narodima, uklapajući se tako u koncept o kojem piše Bibo, u kojem je „strah od razlika“ pokretač ośećaja straha i ugroženosti koji potom, posljedično, vodi u krvave odmazde prema nosiocima te „razlike“.

Prvi od tih pogroma zbio se novembra 1924. godine u Šahovićima, kad je izvršen stravični zločin nad lokalnim muslimanskim stanovništvom. Ubijeno je po nekim izvorima preko 1000 civila, dok je preživjelo stanovništvo raseljeno. U februaru 1943. godine na teritoriji śeverne Crne Gore, istočne Bosne i jugozapadne Srbije četnici pod komandom Pavla Đurišića izvršili su zločin nad muslimanskim stanovništvom koji bi se savremenom pravnom terminologijom kvalifikovao kao genocid. Broj žrtava ovoga jezivog krvavog pira prelazi 9000, pri čemu većinu žrtava čine žene, đeca i starci. Samo pola vijeka kasnije genocid je ponovljen. Projektant posljednjeg velikog zločina u Evropi u XX vijeku bio je Slobodan Milošević, i po ocu i po majci Crnogorac. Njegov saizvršilac u BiH, odgovoran za stotine hiljada mrtvih opet je bio rođeni Crnogorac, Radovan Karadžić. Neprijatelj je u svim ovim istorijskim situacijama bio vjersko drugo, a crnogorsko se društvo, kako se čini, nikad nije zaista suočilo s tim zločinima, o čemu svjedoče i savremeni pokušaji rehabilitacije Pavla Đurišića ili prijedlog podržan od beranskoga Savjeta za imenovanje ulica da se u tom gradu jedna ulica nazove imenom Karadžićevog generala Ratka Mladića, direktno odgovornog za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, opsadu Sarajeva, etničko čišćenje Istočne Bosne i dr. Prijedlog je, doduše, odbacio predśednik Opštine, ali ne zbog genocida, već što ne zadovoljava birokratski uslov da je od smrti onoga čije ime ulica treba ponijeti prošlo 20 godina!?

Kad se sumiraju rezultati svih crnogorskih zločina u potonjih sto godina, izvjesno je da su po srijedi stravični pogromi činjeni u ime velikodržavnih planova. Ti su se velikodržavni planovi nekad odazivali na Velika Srbija, nekad na Homogena Srbija, a nekad na „Svi Srbi u jednoj državi“. Crnogorci su se tako pokazali kao revnosni izvršioci tuđih hegemonističkih ambicija. S druge strane, u potonjih sto godina, koliko je poznato, nije zabilježena ni jedna jedina žrtva zločina počinjenih u ime Velike Crne Gore.

U izjavi u kojoj je ozvaničio strah od velikocrnogorskoga nacionalizma Gospodar Vučić je spomenuo da je donedavno Srbima u Crnoj Gori bilo „skoro sve uskraćeno, sem vazduha“. Kako je ta strahovlada izgledala na djelu, da vidimo u kratkim crtama. Crnogorski Ustav donesen je godinu dana nakon referenduma 2007. godine i u njemu je Crna Gora označena kao građanska država. Tim je ustavom srpski jezik ozvaničen kao jedan od jezika u službenoj upotrebi, a latinica i ćirilica označeni su kao ravnopravna pisma, s tim što se uči prvo ćirilica u drugom, pa tek onda latinica u trećem razrednu osnovne škole. Ovo spominjem ne što je ćirilica srpsko pismo, ona je jednako tako i jedno od crnogorskih pisama, već zbog povike da je Crna Gora navodno proćerala ćirilicu. Na Filološkom fakultetu u Nikšiću postoji Studijski program za srpski jezik i književnost, a u crnogorskim školama od 2011. godine postoji nastavni predmet Crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost.

U crnogorskim čitankama, pak, od svih južnoslovenskih književnosti najzastupljenija je – srpska. Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, preko svoje 4 eparhije, kao vjerska ustanova čiji su arhijereji dužni da slijede interese „srpskog naroda i otadžbine“, kako piše u njenome Ustavu, u eri u kojoj je Srbima, po riječima Gospodara Vučića, bilo uskraćeno sve osim vazduha, nelegalno je na sebe prepisala 50 km2 imovine države Crne Gore, dok je država u njene hramove ulagala na stotine hiljada eura. Boreći se za vazduh u Crnoj Gori, Srbi su formirali Srpski nacionalni savjet, Maticu srpsku, Srpsku kuću, Srpsku televiziju, Srpski radio, brojne NVO, izdavačke kuće, knjižare te brojna udruženja i manifestacije, finansirane paralelno i iz budžeta Republike Srbije i iz crnogorskoga budžeta.

Kad se sve ovo ima u vidu, izvjesno je da velikocrnogorski nacionalizam nije ništa drugo do koncept savremene Crne Gore kao građanske, sekularne i multikulturne zajednice. Svaka od ovih vrijednosti, utemeljenih na „odsustvu straha od razlika“, smrtna je prijetnja monizmu kakav preferira Srpski svet. Ta potenčena ideja Velike Srbije jednostavno ne može opstati ako ne uspostavi nacionalnu i vjersku dominaciju i apsolutni monopol, stoga je koncept multietničkoga građanskog društva za nju ono što proizvodi ośećaj straha i ugroženosti pa je tako moguće da 10-milionski Srpski svet strahuje od oko 400000 građana Crne Gore koji se u njegove nacionalne, a ni vjerske regule ne uklapaju. I dok god postoji takva Crna Gora, Srpski će svet strijepiti za svoj opstanak. Ne treba zato da čudi što Gospodar Vučić baš u danu kad mu je iz Vašingtona poručeno da mora priznati Kosovo, (re)konstruiše novi neprijateljski cilj.

Crna Gora danas neodoljivo podśeća na BiH s početka 90-ih, kad je ideja o građanskoj državi poražena ulaskom u vlast Karadžićeva SDS-a, čiji je politički program bio utapanje BiH u Savez srpskih država. Epilog je poznat. Za razliku od BiH đe su vlast početkom 90-ih formirale tri nacionalne stranke, u Crnoj Gori, pak, velikodržavne stranke dobile su priliku da učestvuju u vlasti s cijelih 90% udjela, a to su im omogućili pseudograđanisti što su na fabrikovanom narativu o dva istovjetna nacionalizma od kojih Crnoj Gori prijeti podjednaka opasnost, pružili ruku onom uvoznom, istorijski potvrđenom klerofašizmu koji je dobio priliku da Crnu Goru preoblikuje spram tuđih interesa. A koji su to interesi svako je mogao razumjeti iz intervjua vojvode Mandića u kojem je izložio ekonomski plan nestanka svih atributa crnogorske ekonomske nezavisnosti. Nakon što je Crna Gora duhovno pokorena, na djelu je njeno medijsko i ekonomsko pokoravanje. Poruka je jasna: sve što je različito i time sklono da izaziva „ośećaj ugroženosti“ kod Srpskoga sveta, neka se pokorno pripremi na žute trake.