Patologija propalih želja

Za Antenu M piše: Boris Đurović

Ako poželite da se putem interneta informišete o Duklji – naići ćete na informacije da je riječ o srpskoj srednjovjekovnoj državi, pa će vas to dovesti i do reda „srpskih kraljeva“. Naći ćete podatke o tome kako su Duklju naseljavali Srbi, zatim će njihova angažovana istorija lekseme „Srbija“ i „Srbin“ polako, neośetno umetati i tamo đe im nije mjesto, zbog čega će to postati dio opšteg konteksta, dio načina života. Preskačući sve dinastije (srpske, zaboga, čije bi drugo!?) na teritoriji Crne Gore (napomena za one koji će ovo shvatiti ozbiljno, poput Ure ili vojvoda iz DF-a – ovo je ironija)  možemo se dotaći novijih srpskih vremena, poput Božićnog ustanka ili možda ne, jer kako Duče kaže – to nije važno, pa je samim time i riješeno.

Śetićemo se bukvara iz devedesetih, đe su nam kroz prve pjesmice instalirali ekavicu, poput one stare dobre – „Petliću pevaču“, ali se svom srećom nije nakalemila. Zašto? Zato što je genetika praoca stala i ostala uz nas pa smo bili imuni na vakcinu Srpskog sveta. Međutim, ipak su ostale ozbiljne posljedice koje se ispoljavaju kroz nacionalizam i busanje u tetovirana prsa, što ukazuje na nesavršenost evolucije kao procesa koji teži savršenstvu.

U kontekstu posljedica treba spomenuti crnogorske stvaraoce, poput nedavno preminulog Branimira Šćepanovića, velikog pisca kojem nije prijalo da se svrstava među crnogorske stvaraoce, ali pomenimo i Radovana Zogovića, koji i sam bio Crna Gora. Zapravo, sve su to posljedice previranja unutar srpskog kulturnog kotla u službi nacionalizma – valjda dovoljnog razloga da se neki odreknu svoje države, a drugi da je i knjigom i životom vole, pa će te posljedice, povezane s krizom individualnog identiteta (koji nikad nije imao zamah kolektivnog), ostati do današnjih, ali i do budućih dana. O čemu se ovđe radi? Biće da je riječ o patologiji jednog malog balkanskog naroda čiji dojam sopstvene veličine prevazilazi značaj antičke Grčke.

Naroda koji je svoje pra-ja pretvorio u sve-i-svja-ja i dao mu vaseljenske razmjere u opštoj istoriji svijeta, te sebe uzdigao do vrhova imaginarnog Olimpa, ali biće da je riječ o hiperboli koja se može roditi samo iz sopstvene ništavnosti u odnosu na svjetski poredak. Neko će reći da autor ima namjeru da omalovaži Srbe; međutim, nije tako, jer ako Srbiju svedemo na Srbiju, naići ćemo na gostoprimljiv narod i pozamašnu kulturu, ali dijelu toga naroda, odnosno njihovome kodu – neće biti dovoljno blago u okviru državnih granica, već će poželjeti nešto veće i skuplje. Poželjeće Njegoša. Poželjeće slavne crnogorske bitke. Poželjeće slavne crnogorske heroje.

Poželjeće da znaju za sebe čitavih hiljadu godina. Poželjeće Durmitor. Još kako će poželjeti more. Poželjeće „srpsku“ Spartu – Crnu Goru, malu utvrdu koja nije ljubila lance dok drugi nijesu znali živjeti bez njih. Nego, spuštimo strasti i manimo se bajki o željama Srpskog sveta – snila baba što joj milo bilo. Današnja Crna Gora trpi jadne, izlizane i uzaludne napade koji su posljedica više nego propale velike ideje o srpskom Edenskom vrtu. Ne možemo se oteti utisku da se ośeća neprirodno stanje. Prethodni su bili nezdravi, a ovi su neprirodni. Da je vječna!