Pogrebne vezilje slobodnomisleće Crne Gore ili zrnce dobra u moru zla

Za Antenu M piše: prof. dr. sc. Vanda Babić Galić

Dugo i pomno pratim događanja nakon smjene vlasti u Crnoj Gori. Kao vječiti optimist koji zna da u svakom zlu ima i nekog dobra tražila sam to zrnce bilo na lokalnoj ili državnoj razini trenutne vladajuće strukture. Što mislite, jesam li ga pronašla?

Jer, nitko od nas ne može zanijekati kako sadašnja situacija nije mogla „pasti s neba“ već je ciljano i brižljivo zalijevana kako bi narasla do oblika koji će ako se ne ogradite riječju i djelom pojesti vas i sve oko vas kao tajvanska neman. Da podsjetim, tajvanska neman je najstrašniji morski pas, pronađen 1986. pored Tajvana i ima karakteristike koje ga smještaju u vrstu čudovišta.

Čudnovato, čudno i čudovišno je u posljednje vrijeme gotovo sve. Pandemija, potresi, virus. Litije, puritanstvo, mitomanija. Brisanje nepoćudnih po bilokakvoj osnovi. Tišina, muk, mrak.

Iz ove perspektive gledano, koja može biti potpuno kriva i bila bih sretna da je tako, u Crnoj Gori se događa brisanje vlastitosti. Ona tone unutar korica Erdeljanovića, Nakićenovića i svih onih koji ne vide građansku Crnu Goru već podebljanu neku tamo drugu zemlju koja bi rado imala svoje more. Imaju ga u nacrtima stoljećima. I u tome je glavni problem!

Osovina svakog identiteta jest jezik! Vlastiti jezik. Jezik kojim govore Crnogorci, jezik koji se razlikuje od ostalih jezika u regiji ne zato što bismo mi željeli praviti ograde već zato što nas te ograde drže uspravnima i čine strukturu nacionalnog bića. Kao netko tko se već treće desetljeće znanstveno bavi kulturom i baštinom Hrvata Boke i ima podosta radova iz te problematike posebno od vremena humanizma do kraja 19. stoljeća sasvim mi je razumljiv jezik bokokotorskih pasionskih djela, Zmajevićevih propovijedi i Nenadićevih prikazanja koji preciznom jezičnom analizom pripadaju hrvatskom izričaju. Nazvati to drugim jezikom bio bi kulturocid jednak koji se danas nastavlja nad Crnom Gorom i Crnogorcima. Niječe im se pravo na vlastitost!

Jasno, ne bira se načina. Jer, ako proučite literaturu nije se nikad ni biralo. Koristilo se svim i svačim da bi se prešutjelo, prekrojilo, preimenovalo. I to ne govorim ja nego fakti! Moj mentor, prijatelj pokojnog R. Rotkovića bi rekao: Čitajte, sve piše, samo treba čitati! No, malo tko čita nešto više od lokalnog tiska prema vlastitim političkim uvjerenjima. Da se kojom srećom čitalo danas se Crnogorci ne bi našli zarobljeni u vlastitom prostoru bez vlastitog imena, crkve i jezika. Makar se to želi vrlo finim i preciznim vezom izvesti pa uokviriti i kao umjetničko djelo podvaliti Europi.

Jedan od takvih sitnih i preciznih radova jest i napad na Fakultet za crnogorski jezik i književnost, njegova vodstva, profesora i svih slobodnomislećih i hrabrih. I nije mi namjera ulaziti u dosadašnju akademsku prepisku. Cilj mi je jasno, glasno, precizno, transparentno i nadasve čovječno stati uz bok onih koji se danas vade iz ladice kao nepodobni, nemoralni, neetični ili bilo što ne… naraslo iz zavisti, frustracije, mržnje, zla.

Znam to iz vlastita iskustva i to baš u Boki koju zovem svojom. Davne 1998. nakon promocije moje antologije na kojoj je bio i sam Novak Kilibarda netko je organizirao sačekušu ispred kuće koju zovem svojom. No, ima netko tko odozgor vidi sve pa se to izjalovilo i danas živi kao opomena.

Opomena su i ovi progoni profesora s Fakulteta u čijoj sam izgradnji s ponosom i sama sudjelovala. Danas čitam o privođenjima, objedama, optužnicama i represiji nad ljudima koji su se usudili oživjeti tradiciju. Tradicija je temelj koji opstaje samo ako je živ. On ne trpi šutnju, strah i spuštene glave. Ono što jesmo nije ono zbog čega bismo se trebali sramiti već je nešto ispred čega smo dužni stati jer sve drugo se zove izdaja. Da sam ovih trideset godina šutjela o hrvatskoj tradiciji i baštini Boke bila bi izdaja jednaka onoj koju bi učinili Adnan Čirgić i Aleksandar Radoman, Boban Batrčević  i ostali mladi entuzijasti da nisu podigli temelj crnogorskog identiteta i svoj jezik nazvali svojim.

Svi koji su u onim i ovim vremenima u neskladu s izrečenim pripadaju  pogrebnim veziljama vlastitog naroda i tkogod se našao uvrijeđen mojim istupom nije prozvan od mene ili FCJK nego je spoznao svoju ulogu u stvaranju suvremene, suverene i proeuropske Crne Gore kojoj je moj, hrvatski narod u Boki ispleo vrijednu kulturnu baštinu kakvom se malo tko može podičiti, a isti koji napadaju FCGJ, Adnana i slobodnomisleće Crnogorce rado bi cijeli prostor obojili svojom zastavom.

No, srećom neće moći! Hvala Bogu ima više razloga. Jedan je što u svakom zlu postoji zrno dobra. Zrno, tako malo a tako snažno! Zato, kada privodite crnogorsku akademsku zajednicu, ljude koji su uspravni jer su svoji,  ne zaboravite da upravo ste vi onaj koji zalijeva to zrno slobode.