Dobro došli u vrli novi svijet Đedove đece

Za Antenu M piše: Stefan Todorović 

„Ima dosta Crnogoraca koji misle da su Crnogorci samo zato što su rođeni u Crnoj Gori. Kakvi su to Crnogorci. I zato što imaju slavne pretke. A slavni preci svi do jednog bili kršteni i miropomazani, kao što je danas krštena i miropomazana naša Marija. Svi su dolazili ovdje da cjelivaju kivot Svetoga Petra Cetinjskoga, da od njega uzmu blagoslov. A ovi misle da su Crnogorci samo zato što su se, kao i volovi, rodili u Crnoj Gori. Nisu to Crnogorci.“

Čuvena basna počivšeg mitropolita Amfilohija O Crnogorcima i volovima nosi pouku da ljudi nijesu Crnogorci već volovi, ukoliko se samo rode u Crnoj Gori, a Crnogorci postaju krštenjem, miropomazanjem i cjelivanjem ćivota Svetoga Petra Cetinjskoga. Poštovaoci velikog bajkopisca Rista Ćirova Radovića, tzv. Đedova đeca, bizarnu pouku i sve ostale njegove izmaštane, apsurdne i groteskne istine smatraju za aksiome.

Primjenjuju ih u raznim analizama i koncepcijama Crne Gore i crnogorskoga društva. Posljednu njihovu paradoksalnu i sugestivnu analizu, tri vizije Crne Gore mogli smo čitati u izdanju vladine izdavačke kuće „VjeroispoVijesti.“

Radi se o debelom uratku Vuk na vratima: Cetinje – Podgorica – Beograd u kojem urednik tvrdi da se Crna Gora našla „između dva desna, etnopolitička ekstrema i da bi opstala mora da proizvede snažan politički centar.“ Paradoksi i kontradiktornosti u tekstu nastupaju odmah nakon uvodne Ezopove basne Dječak i vuk, urednik tvrdi da je DPS lagao kad je vikao da je država u opasnosti, da je stvarao privatnu državu, da je radio protiv ideje nezavisne Crne Gore, protiv Ustava Crne Gore, protiv građanske države i protiv institucija Crne Gore; tvrdeći da se uprkos navedenom djelovanju DPS, zbog superiornosti same ideje nezavisne Crne Gore, njenog Ustava i građanskog ustrojstva, ideje osnažile „u svim slojevima društva, uključujući i onaj dio građana koji je 2006. bio protiv te opcije.“

Fenomen dovoljno jakog vjerovanja nakon slavne kašičice i nemogućnosti zaraze korona virusom tokom pričešća konačno je počeo da se primjenjuje i u analizama društvenog i političkog života. U urednikovoj analizi se ideja o nezavisnoj Crnoj Gori sama osnažila, zbog snage ideje i snage vjerovanja građana u te ideje a ne zbog rada na jačanju Crne Gore i njenog građanskog društva zašto je do nedavno, DPS s svojim koalicionim partnerima bio odgovoran.

Na kraju uvodnog dijela, konstatuje urednik da su institucije slabe i da je „vuk prepoznao pravo vrijeme da dođe po svoj plijen… DPS viče 'vuk', ali DPS se više ne vjeruje.“ – urednik konstatuje da je Crna Gora ugrožena ali samo filozofski završava uvodni dio, bez jasne rakcije i rješenja. „Možda neko misli da vuk na ovcu svoje pravo ima, kao što je tirjanin imao svoje na slaba čovjeka… 'al tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga ka poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija.“ Ovce su trenutno s vukovima u istom toru i te ovce će nas spasiti od vukova – svijet Đedove đece u kojem se vjerom pomjeraju planine, u kojem ovce rastržu vukove.

Društvo u kojem crkva građanskim partijama određuje identitetsku politiku.

Urednik navodi „da su oni koji se izjašnjavaju kao Crnogorci i oni koji se izjašnjavaju kao Srbi u Crnoj Gori, osim u minimalnom procentu isti etnos“, tezu potkrepljuje podacima s popisa. Utvrđuje da su zbirni procenti te dvije grupe manje-više isti, „pa je jasno da je riječ o istim ljudima, odnosno porodicama.“ Nijesmo saznali koji je to etnos. Da li je crnogorski ili srpski?

Saznali smo da je najbolje biti i Crnogorac i Srbin jer biti samo Crnogorac ili samo Srbin je ekstremno i nacionalistički. Ovu šovinističku tezu urednik potkrepljuje identifikacijom Crnogoraca sa DPS i Srba sa DF, predstavljajući ih kao antagonizujuće političke identitete i označivši ih kao ekstremne i nacionalističke.

Očito je da navedeni narativ i generalizacija služe agendi Mitropolije crnogorsko-primorske SPC, koju slijede Ura i Demokrate, a koja za cilj ima sljedeće – da svede DPS i Crnogorce na vrijednosni nivo DF i nacionalista koji ih slijede, a sebe predstave kao rješenje; pokušava se izjednačiti djelovanje DPS i DF, preko njih „čistih“ Crnogoraca i „čistih“ Srba koji su isključivi i ne mogu da sarađuju.

Zlonamjerno i besmisleno forsirati narativ i stavljati znak jednakost između DF agende srpskog sveta, agende koja se temelji na četništvu, na slavljenju ratnih zločinaca iz devedesetih godina, na šovinizmu i fašizmu, na nepriznavanju Crnogoraca kao nacije, crnogorskoga jezika, Crnogorske pravoslavne crkve i na kraju i same države Crne Gore, i DPS agende koja se temelji na vrijednosnim stavovima antifašizma, građanske, sekularne i evropske Crne Gore; dalje se pokušava spočitati nacionalizam Crnogorcima koji ne ośećaju Srpsku pravoslavnu crkvu kao svoju, dok na drugoj strani Vlada Crne Gore prema njima ima diskriminatorski stav ne dozvoljavajući im da sa svojim sveštenstvom službuju u crkvama i manastirima koje su njihovi preci i gradili i branili; takođe se nacionalistima pokušavaju proglasiti svi oni koji se bave izučavanjem i promocijom sopstvene kulture i sopstvenog jezika; a sve s ciljem forsiranja dualnog crnogorsko-srpskog identiteta kao jedino poželjnog, a u službi trenutne faze obesmišljavanja Crne Gore i crnogorskoga identiteta dok SPC u Crnoj Gori održava monopol, djeluje van crnogorskih institucija i nesmetano obavljala misiju propisanu srpskim Zakonom o vjerskim zajednicama – čuvanje i promovisanje srpskoga identiteta.

Postavljajući tezu da je dualni identitet dominatno crnogorski urednik za dokaz uzima to što je krstaš-barjak bio jedan od „glavnih simbola litija, koji se devedesetih mogao vidjeti samo kod pristalica Liberalnog saveza?“, svoje farsične dokaze upotpunjuje crnogorskom trobojkom „sa grbom Petrovića, koja se do skora mogla vidjeti samo u postavkama narodnoga muzeja na Cetinju.“ Navedeni primjeri samouvjereno predstavljeni kao čvrsti dokazi dovoljno govore o intelektualnoj svijesti autora.

Da podśetimo urednika samo na jednu izjavu jednoga od kreatora agende koju nastoji prodati crnogorskim grаđanima, iz koje se vidi sva površnost i zlonamjernost njihovog pristupa identitetskom pitanju u Crnoj Gori. Gojko Perović u intervjuu za Al Jazeeru u februaru 2020. godine izjavljuje: „Trenutno među šesto hiljada građana Crne Gore imate dva rođena brata od kojih se jedan identifikuje prema državi u kojoj živi, prema svom pasošu, đe mu piše tamo, državljanstvo crnogorsko i to je njegova nacija.

I to je potpuno legitimno. Imate drugoga brata koji kaže – u redu, imam crnogorski pasoš ali imam istoriju Crne Gore koja je sva srpska, ja hoću s tim da se identifikujem.“ Za razliku od drugih izjava Gojka Perovića ovđe je poruka pоtpuno jasna. Svoje korijene vuče iz klasika poput Đilasova kopilad ili U Brozovom Jajcu glasovitog Rista Ćirova Radovića.

Nakon što je urednik riješio identitetska pitanja i zaključio da je jedino rješenje biti crnogorski Srbin, srpski Crnogorac, Srbin crnogorskih korijena, Crnogorac srpskih korijena i Srbin iz Crne Gore, uspješno se vratio kontradiktornostima iz uvoda. I pored lamenta nad sudbinom Srba u Crnoj Gori, urednik je ipak zaključio da su bili diskriminisani svi koji nijesu imali partijsku knjižicu vladajuće partije, a ne samo Srbi.

Brzo se osvijestio, vratio na Đedova podešavanja i novinarski hrabro digao glas protiv rasizma prema Srbima u Crnoj Gori. Zatim je negirao opasnost od srpskog sveta kojeg je u uvodu apostrofirao.

Potom je izložio kratak istorijat odnosa Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića. Posebno je zanimljivo urednikovo upinjanje da pokaže kako Vlada Crne Gore radi dobar posao zato što je napadaju i Milo i Vučić. Urednik, u konačnom, smatra da nije sporno uplitanje crkve u politiku zbog toga što je crnogorsko društvo pretpolitičko. Najposlije, izrazio je nade da će Joanikije biti novi mitropolit crnogorsko-primorski uz dozu otpora prema Beogradu.

Obmanjuju Đedova đeca crnogorsku javnost da će Mitropolija crnogorsko-primorska biti nešto više u odnosu na ostale eparhije Srpske pravoslavne crkve isto kao što obmanjuju javnost da sveštenstvo SPC ne gleda na Crnu Goru kao na dio srpskog sveta. Urednik veliča ovce koje će nas spasiti od vukova. Svoj uradak završava nakaradnom postavom političke scene i dramom između Cetinja – Podgorice – Beograda, đe treba odlučiti između prijestonice sopstvene države ili prijestonice druge države. - Dobrodošli u vrli novi svijet Đedove đece! Dilema prisutna samo u njihovim glavama!