Da je Joanikije čitao Antenu...

Piše: Darko Šuković

Ima logike u vjerovanju da je Bog ljudima podario razum kako ne bi baš svaki put morali da udare glavom u zid, prije zaključka da su bol, čvoruga i, ako ste baš zapeli, potres mozga zakonomjerne posljedice. Pa je i vladika Joanikije (Mićović) bez probanja mogao znati da nije igrač za trku u kojoj čak ni Amfilohije nije mogao da pobijedi. Da je, umjesto s predrasudama, otvorenog uma i srca čitao Antenu M, poštedio bi sebe golgotice i tabloidnog valjanja kroz katran i perje. I to od koga – od „bratske“ ruke.

Ako as poput Amfilohija (Radovića) nije mogao do titule srpskog patrijarha, đavolski je teško dokučiti u čemu je administrator njegove obudovele eparhije vidio svoju šansu? Još je teže pojmiti kako ambiciozni Banjanin nije primijetio štapove namijenjene njemu, iza šargarepe rezervisane za Porfirija (Perića)? Tim prije što, zapravo, vaspitne toljage sa „džojstikom“ u rukama Bulovića i Vučića,  uopšte nijesu bile sakrivene, nego dozirano, preventivno upotrijebljene s jasnom porukom – mnogo je mačku goveđa glava, zadovolji se golubom na grani, jer bi mogao ostati i bez vrapca u ruci.

Ako je za nekoga prethodna rečenica preezopovska, pomoći ćemo: da je Joanikije čitao (i na Anteni M) šta o njemu pišu po Srbiji, shvatio bi poruku: ne kandiduj se za patrijarha jer šansi nemaš, pa ćeš sigurno ostati episkop nikšićko-budimljanski, a moooož(da bidne, ne mora da znači) te uzmemo u obzir i za „mitropolita“ crnogorsko-primorskog. No, u Joanikijevim je ušima, izgleda, još odzvanjalo „ne damo svetinje“, a biće da je i Daka zveckao koječime... I, tako, opijen dopadljivim zvucima, episkop nikšićko-budimljanski zabasa u iskušenija kojima se ispostavi nedorastao.

Sudar sa stvarnošću bio je bolan: fijasko na glasanju za patrijarha i „otvorena vrata pakla“ kao metafora za „kompromate“ kojima raspolaže BIA! Stvarno su čudni putevi gospodnji: iste političke i medijske adrese koje su ga lani u ovo doba milovale, a Amfilohija gladile dračama, sad svojim adskim jezicima palacaju put njega. Od predvodnika „rijeke slobode“ (poetika još jednog izbornog luzera, vladike Grigorija), kako je opisivan u beogradskim medijima sve da bi, tada, u zapećak bio gurnut s Vučićem sukobljeni Amfilohije, Joanikije sada ima tretman (malo) unaprijeđene verzije popa Mića (znate ga iz Gorskog vijenca), nedoučenog vladike koji „praznozbori“ o teološkim pitanjima, i koji je, o magnum crimena, kršten u (za SPC) raskolničkoj Makedonskoj pravoslavnoj crkvi!

Sa takvim teretom Joanikijeva karijera u SPC prošla je zenit... a tek mu je šezdeset i neka. Ukalkulišite i dva vodenička točka na njegovim leđima: Irineja Bulovića i Aleksandra Vučića i čik ne pustite suzu za čovjekom koji je prije samo koji mjesec sa balkona Đurđevih stupova golim okom vidio i Cetinjski manastir i zgradu Patrijaršije u Ul. Kralja Petra, u Beogradu. Dakako, bez usluge pomjeranja planina na koju je, za svoga poslodavca vazda i pro bono,  spreman neuporedivi primjerak premijera - Zdravko Krivokapić.

Umjesto toga, Joanikije se našao u situaciji da participira u domaćem (tačnije svetosrpskom) partijskom obračunu, ne bi li „goluba na grani“ – mjesto Amfilohijevog nasljednika, ugrabio ispred DF-ovog favorita Kirila (Bojovića). Sve uz pomoć „građanske“ koalicije Demokrata i liste izvjesne Gordane Radović, koja, zapravo, pozajmljuje ime predsjedniku Vlade. Ali, zacijelo, i s crvom sumnje da bi, kao vladika Grigorije Trebinje, vjersko-političku mikroklimu Berana, koju je za dvije decenije kreirao po vlastitoj ideološkoj matrici, mogao zamijeniti nekim dizeldorfom, namijenjenim za sklanjanje remetilačkih episkopa sa magistralnih pravaca djelovanja SPC, iscrtanih u kabinetu Aleksandra Vučića.

Episkop nikšićko-budimljanski i administrator eparhije Crnogorsko-primorske sada je surovo suočen sa činjenicom da nema keca ni u ruci, ni u rukavu. Sa petparačkim propagandnim tumačenjima Dragana Šoća, Velibora Markovića, Dalibora Kavarića, i ostalih vladana s. bojića o posebnom statusu MCP unutar SPC, ne može dalje od graničnog prijelaza Dobrakovo. U Sinodu bi se toj nauci slatko ismijali i njenoga donosioca još slađe raščinili zbog narušavanja jedinstva Srpske pravoslavne crkve. Teško da bi pomoglo i posipanje pepelom, poput onoga na koje je, neopjevano glupim tekstom u Vijestima, bio primoran  „rektor“ Gojko Perović.       

Stvari se, zapravo, razvijaju po jedinom mogućem, stoga i predvidljivom obrascu. Trideset godina je, isključivo zahvaljujući harizmi Amfilohija Radovića, MCP bila „crkva u crkvi“. Uz Cetinjsku mitropoliju i Amfilohija „šlepale“ su se i ostale tri eparhije sa teritorije Crne Gore. Ali, odlaskom mitropolita takvo faktičko stanje prestalo je da postoji, a nikakvoga de iure osnova, uključujući i Episkopski savjet, da se takvo stanje produži nema. Ovo što se sada dešava Joanikuju Mićoviću i Gojku Peroviću poruka je, s umišljajem gruba, da se sa tom činjenicom moraju suočiti. I povinovati joj se.

Sinod SPC jedva je dočekao da MCP opet bude samo jedna od četrdesetak eparhija, da vaspostavi kontrolu novca koji „zarađuje“ Ostrog... da budući mitropolit nikad više ne stavlja veto na dolazak predsjednika Srbije na loženje badnjaka ili, ne daj bože, da mu prijeti litijama u Beogradu. Sjetimo se riječi počivšeg patrijarha Irineja: „On je Amfilohije... Crnogorac, i to ti je“, uz opasku da mu je tek „djelimično“ nadređen. I još nešto, jako bitno kazao je tadašnji patrijarh za tadašnjeg „mitropolita“ crnogorsko-primorskog: „Pa on pripada drugoj državi“.

Joanikije je u Beogradu prekrižen i crkveno i državno, ali - koga je Amfilohije ujedao i Kirila Bojovića se plaši. Čini se da bi ta logika mogla nadjačati Vučićevu želju da „učini“ Demokratskom frontu i došapne Sinodu kako je episkop buenos-ajreski prihvatljivo rješenje. Pa će, kako bi tandem AV&PPP rizik neposluha sveo na „nulu“, u „stolicu Svetog Petra Cetinjskog“ zasjesti episkop kruševački David Perović.

Joanikuju Mićoviću, Gojku Peroviću i njima sličnima ostaje da dumaju, barem kad ostanu sami sa sobom – je li pozicija maloga od kužine dovoljna nagrada za odbranu svetinja od Crne Gore? I koliko su dobili time što današnja Crna Gora nije, kao prije tri godine, kad je Irinej kazao citirano, „druga država“, nego de facto ekstenzija Srbije, kolonija srpskog sveta.

A, sasvim za kraj, obojici preporuka da pročitaju kako je tekao razgovor kralja Aleksandra Karađoređevića sa vojvodom Stevom Vukotićem, u Beogradu, nakon Podgoričke skupštine. Jer, neznanje (ne samo prava, nego i istorije) škodi, pogotovo kad o sudbini države odlučuju neznalice.