Zašto govoriš tuberkuloza, a misliš genocid?

Piše: Dragan Bursać

“To je onaj sa tuberkulozom što je kao mršav”, izgovara prije neki dan ove monstruozne riječi reditelj Predrag Antonijević misleći na Fikreta Alića koji je preživio koncentracione logore “Keraterm” i “Trnopolje” i čija je fotografija objavljena na naslovnoj strani američkog magazina “Time” u ljeto 1992. godine. Govori ove gnusobe srbijanski reditelj kod huškača Milomira Marića, na televiziji sa državnom frekvencijom.

Onaj mršavi, tuberkulozni koji ide po cirkusima

I to je onaj rasistički, ne samo ultranacionalistički, nego baš i rasistički stav, koji pokazuje kako zaslijepljena kvazielita u Beogradu doživljava Bošnjake. Ti Bošnjaci, to su tamo neki bezimeni, nebitni, negdje u Bosni, pardon Republici Srpskoj, kojim se ni imena ne mogu sjetiti. To su ti tuberkolozni, neliječeni, zarazni i devijantni kojim je mjesto u logoru.

Ali, nije to nikakav logor u toj velikosrpskoj matrici, jer “herojske“ srpske vlasti ne prave logore. To je više rekreativni kamp, u kome su Bošnjaci i Hrvati zatvoreni, pardon, smješteni za svoje dobro. A da i ta nebuloza ne ostane nedorečena, pobrinuo se lično Milomir Marić, koji se nadovezuje na Antonijevića rečenicom:

“To je bio sabirni logor da se sklone, da ih neko ne ubije. Oni su njega poslije nahranili, odveli su onog mršavog, prikazivali su ga u cirkusu u Evropi. Eto, to je njihova propaganda.“

Dakle Bošnjaci su neka vrsta nižih bića, koja bolesna i zarazna hodaju u ovom slučaju po Bosanskoj Krajini, pardon Republici Srpskoj, a zadatak “dobrih samarićana“ Srba je da ih izliječe, nahrane, obuku, premjeste, jednom riječju, da ih spasu od mizerije dosadašnjih života. Oh kako je to “plemenit“ naum bio!

Jedino su se kasnije u čitavu priču uključili “zli stranci“, koji su prvo prekinuli “srpsku humanitarnu misiju”, a onda su kako vidimo te “poluljude“, a koji su Bošnjaci, pardon muslimani, vodali kao cirkuske atrakcije po Evropi, pardon, staroj kurvi Evropi. I to iz propagandnih razloga.

Kako je “tuberkuloza“ pobila preko 3 hiljade Prijedorčana

Nego, čudne su te plućne i respiratorne bolesti u Bošnjaka – od obične upale grla do tuberkuloze. Posebno kod Bošnjaka! Tako je, čini se samo u prijedorskoj regiji, od tuberkuloze stradalo 3.176 civila. Kažem većinom Bošnjaka, ali bilo je tu i Hrvata. Ni oni nisu bili najotporniji na ovu bolest u prvoj polovini devedesetih.

Tuberkuloza je tako odnijela 102 prijedorska djeteta, pokosila je 256 žena, a najviše tuberkuloze je bilo u logorima, pardon, sabirnim rekreativnim centrima Omarska, Karaterm i Trnopolje. Tamo je od posljedica ove bolesti preminulo čak 1.119 ljudi. Na intenzivnom “liječenju“ je bilo oko 30 hiljada nesrba. Čudo, ova bolest nije udarila na Srbe u tom kraju. Ali, u svakom slučaju, bio je to human gest srpskih vlasti, kad je prokleta tuberkuloza u pitanju.

Oni su smjestili, kao što vidimo, Bošnjake i nešto Hrvata u narečena lječilišta i liječili ih: batinama, glađu, žeđu, silovanjem, ranjavanjem, paljenjem dijelova tijela, liječili su ih izvođenjem pred strjeljačke stojeve, pa odvođenjem natrag u samice, čuj mene samice, u luksuzne rekreativne sobe…

Osim ljudi koji su “podlegli“ od posljedica bolesti, veliki broj “zaliječenih“ se oporavio i njih 50 hiljada je zauvijek napustilo Prijedor, je se znalo i prije da boravak u Prijedoru i cijeloj regiji izaziva nepopravljive respiratorne probleme za Bošnjake i ono nešto Hrvata pa je, logično, najhumanija stvar srpskih vlasti bila “humano iseljavanje“ visokozaraznog stanovništva.

Inače u Bošnjaka tuberkuloza nije birala, odnijela je šest sinova nane Have Tatarević iz Zecova, odnijela je 200 fudbalera iz klubova sa Mataruškog brda. Tako je. Tu je bilo šest fudbalskih timova i tuberkuloza je ubila njih baš 200. Tuberkuloza je onda došla i po najpoznatijeg jugoslovenskog bodibildera Fikreta Hodžića.

Njega je ubila na kućnom pragu u Trnopolju. Tuberkuloza je tog ljeta i jeseni 1992, baš, baš harala po Prijedoru i okolini. Ubijala je ta boleština, po Bišćanima, Rizvanovićima, Hambarinama, Čarakovu, Rakovčanima, Zecovima…

Kad živi stoje, a mrtvi se kreću

Eto kakva je zaraza vladala te 1992 među bošnjačkim stanovništvom, kad je u autobusima na Korićanskim stijenama naprečac uhvatila naizgled potpuno zdrave ljude, Bošnjake naravno, pa su oni svi odjednom pomrli. Njih više od 200 je nađeno u provaliji. Mrtvi naskroz od tuberkuloze. I na koncu, ako konca ima, svi zaraženi i preminuli, koji su se nekako spasili svega, opet su podlegli, a njihova tijela su ukopana u, kako rekoše vlasti Republike Srpske, higijenskoj asanaciji terena u Tomašici, najvećoj grobnici za ukopavanje podleglih od resipratornih oboljenja u Evropi, nakon Drugog svjetskog tuberkuloznog rata.

Tamo je pronađeno 400 nepotpunih tijela, i 275 cjelovitih leševa bošnjačkih “oboljelih“ civila. I baš je čudna na koncu konaca ta tuberkuloza devedesetih, pa su i leševi ponekad bili živi. Znali su za par godina da promjene dvije, tri ili čak četiri ili pet lokacija. A mogli su ti bošnjački leševi da se rasele i na nekoliko lokacija u isto vrijeme. Pa je bilo dijelova tijela npr. u Tomašici, ali i u Jakarinoj Kosi.

Čudna,velim, bolest tuberkuloza.

Zašto govoriš tuberkuloza, a misliš genocid???

E sad budimo ljudi, zamijenimo riječ tuberkuloza, onom koja tu pripada, a to je GENOCID.

I u tom i takvom genocidu, pobijeno je gotovo sve što se našlo u dometu srpskih paramilitarnih četničkih jedinica, ali i organizovane vojske pod stijegom prvo JNA, a onda i VRS-a.

To je bio jasno, glasno, tačno i jednostavno rečeno genocid! Genocid koji je započeo u Bosnakoj Krajini-u Prijedoru, a koji je na koncu finaliziran u Srebrenici.

Pljuvanje po Omarskoj je pljuvanje po Jasenovcu

A Milomir Marić i Predrag Antoinijević, navodni reditelj, a odistinski nacionalista i revizionista, smo su produžena ruka politike i režima, koja sramno, decenijama unižava žrtve genocida, gdje god može i kad god može.

Nekažnjeno!

To što je pobijeni silni narod, kažem nije bitno ovim odmetnicima od zdravog razuma, bitno je da jer tamo neki nepoznat čovjek (čitaj Fikret Alić), imao tuberkulozu, pa je od iste navodno oslabio na bezmalo 30 kg (sic!).

A laži? Pa laži su državni projekat na kome počiva dobar dio srbijanske i državnosti i povjesti i na koncu umjetnosti, ako se revizionizam i nipodaštavanje mrtvih može zvati umjetnošću

To što je Predrag Antonijević, sramnom izjavom o tuberkulozi, unizio pobijene u genocidu samo je dio slagalice zla. On je unizio i pljunuo i na svoj rad, na djecu Kozare, na Jasenovac, na Staru Gradišku, na Jastrebarsko…. Jer ne može se reći da je neko čovjek i kompletna ličnost, ako svjesno i pristrasno nipodaštava očevidne zločine koji su se desili pred njegovim čulima i na koncu pred Međunardonim sudom pravde i očima cijelog svijeta u bliskoj istoriji.

No, to na koncu i nije bitno. Više niko i ne očekuje da monstrumni priznaju genocid i najgnusnije zločine. Stvar je u sljedećem pitanju- priznati neće, ali kada će biti kažnjeni? Jedan zabranom rada, a drugi primoravanjem na izvinjenje u najmanju ruku?

Pa kad se usvoji Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida! Do tada, svaka protuva, svaki nezadovoljni kompleksaš ili ratni huškač imaće pravo da poptpuno legalno obezvrjeđuje pobijene u zločinu i genocidu u konačnici.

Izvor: Al Jazeera Balkans