Neophodno je stvaranje ponovnog suverenističkog bloka za spas Crne Gore od velikosrpskog projekta

(ILI ZAŠTO I KAKO, DANAS, PODRŽAVAM POLITIKU I STAVOVE PREDSJEDNIKA CRNE GORE GOSPODINA MILA ĐUKANOVIĆA U ČASNOJ BORBI ZA ODBRANU CRNE GORE)

Za Antenu M piše: Mr Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar, doktorand istorijskih nauka

Iskreno priznajem, relativno dugo sam se dvoumio, ramišljao i premišljao, da li uopšte, i kako i kada, da napišem ovo javno pismo, sa kojim i kakvim sadržajem, smislom i porukama. Ali, to sam, ipak, suvereno i samosvjesno odlučio, jer sam uvjeren da je to, etički i idejno-politički, sasvim legitimno i relevantno da učinim. Pogotovo u ovim, sadašnjim, čak esencijalno, važnim političkim i uopšte društvenim trenucima i lošoj situaciji u našoj državi, odnosno, u aktuelnim, višestruko prelomnim događajima i procesima za državu Crnu Goru i njenu budućnost.
Ergo, odlučio sam se, i to sam uradio, da javno napišem ovo otvoreno pismo podrške predsjedniku Crne Gore i neprikosnovenom lideru DPS-a Milu Đukanoviću, s, upitno je da li realnom, željom, ali sa dobronamjernom težnjom, da bi, možda, donekle, isto moglo da ima realni širi, značajniji i dublji, smisao, kontekst, a bez ikakvih ličnih pretenzija, interesa, lukrativnih motiva itd.

Smatram da je, u kontekstu prezentiranog, relevantno istaći:  Inače, to je objektivna i provjerena činjenica, koja svjedoči o nespornoj-velikoj i zaslužnoj, odnosno, istorijskoj ličnosti savremene Crne Gore- o njenom predsjedniku Milu Đukanoviću, (uprkos svim, brojnim, manama, promašajima, devijacijama DPS-a, ali i vrlinama, odnosno, uspjesima i neuspjesima u vršenju, više decenija, primarne vlasti u Crnoj Gori, pod, suštinski, egidom samog Đukanovića i njegovog DPS-a, uz višedecenijske, konstantne ili privrimene, koalicione partnere, dakako).
I toj višedecenijskoj vlasti DPS-a u Crnoj Gori, koju je od polovine 1997. godine primarno (nakon raskola u jedinstvenom DPS-u), ali, dijelom, i ranije, personifikovao i Milo Đukanović (i ne samo on, naravno), ima se mnogo toga, s razlogom i argumentovano, prigovoriti, oštro i razložno kritikovati, i to je, notorna i očigledna, istorijska, politička i pravna činjenica.
 

No, to je priča za, eventualnu, neku drugu priliku. Sumarno, a istorijski tačno i provjerljivo rečeno, predsjedniku Crne Gore gospodinu Milu Đukanoviću, između ostalog, se ne može osporiti činjenica da je bio vođa suverenističkog državotvornog pokreta, a koji je (taj suverenistički građanski pokret), demokratski, legalno i legitimno, vodio na veličanstvenom, pobjedničkom referendumu, te je, tada, voljom ubjedljive većine građana, obnovljena slobodna i nezavisna Crnu Goru- 21. maja 2006. godine, i ona je, brzo, zatim, stekla, međunarodno priznanje svoje nezavisnosti i postala punopravna članica OUN-a, a malo više od decenije kasnije (2017) i punopravna članica NATO-pakta. To su Đukanovićeve, pored ostalih, dakako, velike, čak i epohalne zasluge, jer je on tada predvodio tu oslobodilačku borbu i pobjednički pokret za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru.

Već rečeno, predstavlja, samo neke presudne elemente, iz ukupnog mozaika, bolje reći, relevantne istorijske činjenice i dokaze, krucijalna svjedočanstva, koja ekspilicitno govore, između ostalog, u tom smislu, i o značajnim, i nekim od glavnih Đukanovićevih zasluga za Crnu Goru, odnosno, o akcijama, pregnućima, nerijetko i podvizima njegovim, te koja svjedoče o državotvornom i državničkom, već višedecenijski emaniranom, djelovanju crnogorskog predsjednika (ranije i više puta premijera) g. Mila Đukanovića. To su nesporni fakti, uprkos svim, evidentnim, anomalijama, već bivše parlamentarne i izvršne vlasti, koja je bila pod presudnim uticajem moći, prevage i pod kišobranom DPS-a, a kojeg je on, predsjednik Đukanović, dominantno predvodio, u prošlosti i sadašnjosti.

Ali, stara je narodna izreka: sjedi krivo, zbori pravo.

Nesporno, za Crnu Goru, velike zasluge predsjednika Mila Đukanovića, za njenu slobodu, obnovu naše državne nezavisnosti, građansku i viševjersku i multietničku državu, već više od dvije decenije potvrđene i pokazane, istorija pamti i, zasigurno, pamtiće trajno. Uprkos bezvrijednim i propalim dnevno-političkim pokušajima negacije i nihilizacije toga. Ti, jalovi i apsudni, pokušaji negiranja naše savremene istorije, i značajnog uspjeha, kojeg je Crna Gora postigla od 1997. do 30. avgusta 2020. godine, su, elem, od početka do kraja, glupi, pokvareni, zluradi i lažni, a svakako tendenciozni.

Po mom saznanju i ocjeni, notorna i očigledna je činjenica da predsjedniku Milu Đukanoviću, niko normalan, razuman i dobronamjeran, koji je svjedok tog vremena (a moja malenkost je jedan od njih), te svaki onaj građanin, a istraživač prioritetno, koji zna što su utvrđene istorijske, pravne i druge realne činjenice, ne može osporiti hrabru i, maltene grandioznu, državničko-patriotsku i to glavnu ulogu, koju je vodio tada za dobro Crne Gore, od 1997., a naročito tokom 1999. godine, odnosno, njegov jasno pruženi otpor suludoj ratnoj politici konfrotirannja s NATO-m, vođenoj od strane Slobodana Miloševića i njegovog režima. Ili, da budem još precizniji, Đukanovićevu istorijsku i veliku ulogu u objektivnom, realnom, tada i kasnije, spašavanju, građana, naroda, infastrukture itd..., Crne Gore, od posljedica tadašnje vojne NATO intervencije na SRJ, teško i da najveći njegovi kritičari mogu ne samo negirati, nego ni natruniti. Kratko rečeno, to se negirati ne može. To je istorija. I dnevno-političko politikanstvo i usko-interesno strančarenje i petparačko klevetanje, nužno, u startu, kapitulira pred istorijom  utvrđenim činjenicama.

Podsjetimo se, tada se (1998-1999) predsjednik Crne Gore Milo Đukanović energično protivio suprotstavljanju ondašnje SRJ - NATO-u; on je bio je za mirno, sporazumno rješenje kosovskog pitanja i sve je uradio, i to uspješno, zajedno sa drugim organima ondašnje vlasti Republike Crne Gore, da kosovski Albanci njih preko 110.000., kao i više desetina hiljada srpskih, dijelom i crnogorskih izbjeglica sa Kosova, nađu sigurno utočište u Crnoj Gori, tokom brutalnog rata na Kosovu 1999. godine i sukoba SRJ sa NATO alijansom.

To je istina koja se ne smije preskočiti u ovoj elaboraciji, ali još manje zaboraviti. Istorija to sigurno pamti, jer je ona borba protiv zaborava, glas istine i učiteljica života, kako je davno rekao Marko Tulije Ciceron.

Da ne bude zabune ili zablude, ovim pismom ne želim, politički i u istorijskom smislu, ponajmanje, abolirati i amnestirati mnogobrojne pogrešne i štetne po Crnu Goru i njene građane i neke naše susjede, odnosno, države, koje se s Crnom Gorom graniče. Ili još preciznije rečeno, ne mogu se abolirati, u istorijskom i političkom značenju i kontekstu, brojni pogrešni potezi i odluke vlasti DPS-a u zadnjih trideset godina, kao ni mnogobrojne ekonomski i socijalno, takođe, pogrešne i promašene odluke te iste vlasti i njenih koalicionih partnera, a naročito one tokom devedesetih, ali i u novije vrijeme. Naprotiv, one su evidentne i o tome sam lično, politički i u istoriografskom smislu, nebrojeno puta javno reagovao i osudio ih. Što sam kritički govorio i pisao, dugo vremena i nebrojeno puta u raznim medijima, a naročito u istoriografskim knjigama, o režimu DPS-a, od 1991., do danas, dužan sa reći da ne odstupam od toga, već dosljedno stojim iza toga.

No, ovo je posebna i nova priča, vezana za aktuelnu, novonastalu situaciju, jer su nakon završenih parlamentarnih izbora od 30. avgusta 2020. godine nastale zabrinjavajuće okolnosti u Crnoj Gori i za sami opstanak Crne Gore, u pogledu, kako njene sadašnjosti, tako i njene (neizvjesne, nesigurne) budućnosti. To je naročito emanirano od kada je formirana ova, nova, svetosavko-teokratska i (pro)srpska, koja je u suštini antigrađanska i anticrnogorska vlada Crne Gore, u kojoj politička stranka, koja je bila tas na vagi u njenom formiranju,-URA igra, realno, ulogu Trojanskog konja u službi povampirenog, ali konstantnog projekta velikosrpskog nacionalizma i ekspanzionizma. Politika aktuelne Vlade Crne Gore vrši se, suštinski, sa ciljem da se Crna Gora učini kolonijom Srbije i realno obezdržavi i obesmisli, a da se Crnogorci kao nacija posrbe, odnosno, asimiliraju. I da Crna Gora postane vazal, odnosno, marioneta, protektorat Beograda i Moskve, odnosno, politike tamošnjih režima, koji su protiv njenog ne samo postojećeg i punopravnog članstva u NATO-u, već i kontra njenog evropskog puta, stremljenja ka članstvu u Evropskoj Uniji.

Po meni, i danas je predsjednik Crne Gore, gospodin Milo Đukanović i njegova ispravna, istorijski i moralno, politički utemeljena, patriotska i moralna ideologija, za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore, jedan od aktuelnih, ako ne i najvažnih, i to dorskih stubova, kamena temeljaca, u odbrani građanske, demokratske, evropske i euro-atlanske Crne Gore i njenih vrijednosti. Pogotovo u odbrani od povamirenog velikospskog demona, koji bi želio i hoće reprizu kako 1918. godine, tako i sunovrata koje smo doživjeli devedesetih godina XX vijeka.
Ostajem u nadi, najboljoj želji i namjeri, i zalaganju da se uskoro formira kompaktni i koherentni zdravi i uspješni crnogorski državotvorni suverenististički crnogorski građanski blok, a nakon potrebne i dodatne katarze i oslobađenja od javno kompromitovanih, aferaških i drugih kontrapoduktvnih kadrova, a koji bi sačinjavale one političke stranke i drugi subjekti u društvu, koji su izvojevali pobjedu nezavisne i slobodne države Crne Gore na referenudmu 21. maja 2006. godine. I koji su na tračnici tekovina 21. maja 2006. Godine.

Hoću da vjerujem da predsjednik Crne Gore gospodin Milo Đukanović radi predano na tome, potrebno je i da drugi politički, stranački subjekti rade intenzivno u tom smislu, makar ja mislim da bi tako trebalo bili, a sa ciljem da se dođe do neophodnog zajedništva, integracije, jer je to, moguća i realna solucija spasa za danas enormno ugroženu sekularnu i nezavisnu Crnu Goru.

I zato mu, predsjedniku Đukanoviću, iskazujem podršku, uvjeren da neće ništa uraditi što bi štetilo Crnoj Gori. Naprotiv.