Naličje fašizacije: Da li se u narativima crnogorske vlasti kriju opasne namjere? (II)

Za Antenu M piše: Boban Batrićević

Kult Đeda i jedna pravoslavna crkva: fašistoidni fetišizam hijerarhije i povezivanje porodičnog s političkim autoritetom

Litijaški pokret i Vlada proistekla iz njega nijesu mnogo odstupili od prakse masovnih pokreta nakon što preuzmu vlast. Igrom sudbine, lider i personifikacija litijaškog pokreta umro je uoči formiranja Vlade. Iako je u pitanju čovjek koji je aktivno potpirivao rat u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu, koji je muslimane nazivao „lažnim ljudima, lažne vjere“, koji je vrijeđao Albance i Hrvate, a naročito Crnogorce, telegrami ili posmrtni govori „tri amigosa“ otkrivaju začetke njegova kulta. I Bečić i Abazović i Krivokapić iznijeli su ocjene iz njegove „prečišćene“ biografije i napomenuli njegov značaj i pregnuća za Crnu Goru, od kojih je najdalje otišao ovaj posljednji, istakavši da je mitropolit Amfilohije Radović jedna od najvažnijih istorijskih ličnosti Crne Gore, upoređujući ga s Njegošem. Kad nosioci „sekularne i građanske“ Vlade iznesu takve stavove, onda nije teško zaključiti otkud poplava murala, cerada, bilborda i grafita s Amfilohijevim likom i izjavama širom Crne Gore. Kao Homeini u Iranu, Amfilohije je poslije svoje smrti postao simbol nove i „oslobođene“ Crne Gore.

Lingvistica Jelena Šušanj u jednom je svom zanimljivom izlaganju na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost odlično zapazila ulogu uspostave Amfilohijeva kulta. Ona je napomenula da su predstavnici Vlade i crkve diskurzivno formirali autoritet „Đeda“, nadimak koji su mitropolitu nađeli njegovi sljedbenici, kako bi preko njega plasirali poželjne sadržaje crnogorskim građanima. Pošto je u crnogorskoj kulturi śećanja asocijacija na đeda uglavnom vezana za nešto intnimno, puno ljubavi i mudrosti, time je svaka asocijacija na Amfilohija dobila pozitivan predznak. U političkom smislu, paternalizacija Amfilohijeva „nasljeđa“ postala je poligon s kojega uzlijeću diskurzivne krilatice crnogorske vlasti i Srpske crkve, što tim sadržajima daje izvjesni legitimitet i kontinuitet s litijama. Koliko je „Đedo“ i dalje važan kohezioni politički faktor, svjedoči predizborna kampanja za lokalne izbore u Nikšiću, đe su djelovi vladajuće koalicije na fasadama stambenih zgrada istakli ceradne gigantografije s njegovim likom, valjda u želji da u slučaju njihova uklanjanja od strane komunalne nikšićke policije dobiju razloga za masovnu mobilizaciju. Jedan nikšićki biznismen, kandidat za gradonačelnika pokreta bliskog SPC, naručio je izlivanje dva velika spomenika počivšeg mitropolita.

S obzirom na to da je Amfilohije tri decenije bio na čelu SPC u Crnoj Gori pozitivni diskursi o njemu, bez navođenja njegovih problematičnih, ksenofobnih i šovinističkih izjava i činjenja, vladajućoj većini omogućavaju stvaranje pozitivne predstave o ulozi SPC na crnogorskome prostoru. U śećanjima na vrijeme prije Amfilohija dominiraju primjeri o zapuštenosti crkve, njenom stradanju i slabljenju duhovnosti i religioznosti među pukom. Negativne percepcije pripisuju se komunističkoj vladavini u Crnoj Gori, koju je krajem XX i početkom XXI vijeka zamijenila vladavina DPS-a. Zbog toga su i premijer i mnogi njegovi saborci potcrtavali da je 30. avgusta svrgnuta vladavina 75-godišnjeg režima! Odlazak na poklon Amfilohiju od strane Zdravka Krivokapića nakon proglašenja rezultata izbora najtačnije oslikava pobjednika crnogorskih izbora.

Svoju svesrdnu pomoć smjeni suverenističke i građanske ideologije crkva je naplatila kadriranjem ministarskih mjesta u Vladi, počevši od premijera, ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, ministarke zdravlja, ministarke odbrane, ministra pravde, ali i nekih drugih ministara koji na svojim profilima na društvenim mrežama ne kriju lojalnost SPC. Svi oni zajedno sada upiru da svu kulturnu i identitetsku politiku u Crnoj Gori sprovode po diktatu crkve tako što na ministarska i direktorska mjesta upošljavaju ljude odane nacionalno-religijskoj platformi SPC. Najava ulaska Cetinjske bogoslovije SPC u prosvjetni sistem Crne Gore te nastojanje raznih crkvenih i političkih sofista i ideologa da u crnogorske škole uvedu vjeronauku nastavak je udara na crnogorski nacionalni identitet i građanski koncept Crne Gore.

Pobjeda crkve i njeno naglo jačanje na pozicijama moći detektuje se i u odnosu prema CPC. Vlada, njoj bliski mediji i organizacije ponašaju se kao da ta vjerska zajednica uopšte ne postoji, dok se SPC s druge strane „umivenom“ retorikom reprezentuje kao crkva svih pravoslavaca, iako u imenu nosi nacionalni predznak. Pored toga, crkva se kroz naklonjene medije želi postaviti kao nosilac progresivizma, duhovnosti i prosvjećenja koja smanjuje nacionalne tenzije, iako su simboli, diskurs i načini kojima barata zapravo srpski, a često i velikosrpski. Porast religioznosti iz ovog centra i fanatizacija vjernika veoma je opasan proces koji se dešava budući da se svi potezi podvode pod kategoriju vjerskih sloboda.

I ona nije problematična dok gođ ne ugrožava slobodu drugoga. Odnos prema Crnogorcima i CPC govori suprotno. Ljevičar i psihoanalitičar Wilhelm Reich nalazio je u pojačanom religioznom ośećanju „izvor nacionalističke ideologije“, tvrdeći da su „obiteljski i religiozni stavovi osnovni masovnopsihologijski elementi nacionalizma“ (Reich: 2014, 154). U Crnoj Gori stvari su jasne – porukama o Kosovu i kosovskim Albancima, odnosu prema Crnogorcima i ostalim nesrpskim etnosima, stavu prema zapadnoj kulturi i crnogorskoj identitetskoj politici do 2020. godine Srpska crkva temeljni je distributer velikosrpskog nacionalizma. Zato nikoga ne treba da čude nazadne izjave iz Vlade čijem je sastavljanju ta crkva kumovala.
 

Vraćanje porodičnim vrijednostima: žene-majke i „egoistične porodice“ ili fašistoidna opsesija reprodukcijom

Antiliberalna i patrijarhalna narav crnogorskoga premijera i njegovih istomišljenika može se analizirati na osnovu njegovih brojnih javnih nastupa u kojima je govorio o ženskim pravima i porodicama u Crnoj Gori. U duhu kvaziteoretičara koji su glorifikovali porodične vrijednosti s početka XX vijeka, crnogorski premijer je o porodici izjavio sljedeće: „A porodica je potpuna sa djecom. Mi živimo u vremenu koje je nametnulo da je porodica dovoljna da ima prostu reprodukciju.

Znate da su nekad u Crnoj Gori porodice bile mnogobrojne, te mnogobrojne porodice su na kraju uvijek ispadale uspješne, jer vrlo često, to i psiholozi kažu, mala porodica je egoistična, a mnogobrojna porodica je naučila da cijeni svaki detalj, i da poštuje, da se međusobno ispomaže...” Na ovakve premijerove navode precizno je reagovala politikološkinja Olivera Komar koja je istakla: „Kvalifikacije o potpunosti i nepotpunosti porodice ili pojedinca u odnosu na njegovu reproduktivnu 'ostvarenost' neodoljivo asociraju na nezapamćenu kampanju koju je tridesetih godina prošlog vijeka lansirao Benito Musolini s ciljem da poveća natalitet i 'izliječi' ono što je ideologija fašizma smatrala devijantnošću liberalne kulture – zanemarivanje porodice u korist pojedinca, tolerisanje homoseksualnosti, kao i zamajavanje žena 'muškim' stvarima, kao što je pravo na rad, koje ih sprečavaju da se u potpunosti posvete domaćinstvu i djeci.“

I zbilja, Krivokapićeve tvrdnje neodoljivo podśećaju na mračna vremena evropskog iskustva koja su na đecu i porodicu gledala kao na osnovnu ćeliju vojničke kasarne za nacionalne borce. To je dodatno potvrdio u svome govoru pred pripadnicama i pripadnicima Vojske Crne Gore, đe je skandalozno izjavio: „Naša Vojska se uobličila iz crnogorske porodice i, iako mi dame, nadam se, neće zamjeriti, moram da kažem onako kako je Njegoš rekao - ‘muž je branič žene i djeteta’. Iz odnosa prema životu rodio se i odnos prema vojsci u kojoj je svaki muž i svaka majka vaspitavala sinove za buduće vojnike, a kćeri da budu brižne prema najbližim, prema braći, i da ubuduće kao majke na isti način vaspitavaju svoju djecu.” Na takvim stavovima Krivokapiću bi pozaviđeli i pripadnici Ljotićeva „Zbora“ koji su na sličan način sagledavali ulogu žene i porodice u društvu. Na kraju, zar ultrasrpske profašističke organizacije ne proklamuju devizu „Ona da rađa, on da brani“? Nevješto skrivanje iza Njegoša i „mnogih psihologa“ čija imena nije naveo ne pomažu mu da skrije milje iz kojega potiče.

Ali zato mu valja priložiti mišljenje već citiranoga psihoanalitičara Wilhelma Reicha, koji je u sličnim objašnjenjima porodice pronalazio korijene fašizma. U „Masovnoj psihologiji fašizma“ Reich veli da je zavisnost žene od muža i đece smisao „cjelokupne obiteljske ideologije“ i da bi svaki drugi pogled na ženu osim onog koji joj propovijeda ulogu rasplođavanja bio propast takve ideologije. Zato Reich zapisuje: „Idealiziranje materinstva, uzdizanje u nebo koje je u tako oštrom proturječju spram brutalnosti kojom se postupa s radničkim majkama u zbilji bitno služi kao sredstvo sprečavanja da žene dođu do spolne svijesti“, odnosno, kako bi postigla „pravo na vlastito tijelo“ za što su se zalagali komunisti, oni koje Krivokapić smatra nazadnjacima i čiji je sistem u Crnoj Gori srušen poslije sedamdeset pet godina.

Da nije usamljen u svom viđenju položaja žena u društvu, već da je to zapravo jedna opšteprihvaćena filozofija njegova „ekspertskog tima“, svjedoči nam i izjava ministarke Vesne Bratić kako se u Crnoj Gori žene vrlo često „nalaze u onom položaju koji same izaberu” te da za diskriminaciju žena nije uvijek kriv muški pogled na svijet, već, naprotiv, kako ona to klaracetkinovski reče: „Vrlo često je žena ženi vuk, to je neko moje iskustvo, a patrijarhat sam u suštini nema veze sa jednim polom i preovladavanje jednog pola sa tim da jači pol tlači slabiji.“ Pored Bratićeve, svoju rolu imao je i poslanik iz redova koalicije koju je Krivokapić predvodio na izborima a koji se na śednici Odbora za rodnu ravnopravnost zapitao: „...da li majka može biti dovoljno dobra majka, ako je tokom dana zauzeta samo biznisom, razmišljanjem o biznisu ili politikom?“ Kondenzaciju reakcionarnih i malograđanskih pogleda na žene ipak po našem mišljenju predstavlja biser vicepremijera Abazovića, koji je na jednom okruglom stolu u online uključenju odgovarao na pitanja feministica, nezadovoljnih što u pregovorima oko sastava nove Vlade nijesu učestvovale žene, na što je odgovorio da nije za žene da idu po manastirima, aludirajući na to da se Vlada dogovarala s popovima i u manastiru. Taj jeftini pokušaj humora, dostojan nivoa emisije „Kursadžije“, zapravo je nesvjesno otkrivanje pogleda na svijet cijele jedne garniture na vlasti: crkva je stožer Vlade, žena je stub kuće. Koji iz nje izgleda ne treba da izlazi.

„Savremenost tradicije“ i izmišljanje zlatnog doba VS Nas ne zanima 1918. godina, mi smo budućnost!

Nova Vlada pokazuje veliku ambivalentnost u odnosu koji zauzima prema prošlosti. Prilikom preuzimanja vlasti premijer je u ekspozeu govorio o „sprženoj zemlji“, piktorišući prethodnih 30 godina kao doba opšteg nazatka. Iako je u Crnoj Gori bilo očite korupcije, naglog bogaćenja pojedinaca bliskih najsnažnijoj partiji, raznoraznih afera, sumnjivih privatizacija i pljačke državne imovine, izvjesni napreci u odnosu na ono što je Crna Gora bila krajem XX vijeka bili su evidentni. Na „sprženu zemlju“ ne bismo se osvrtali da je to ostalo u domenu razumljivog premijerovog i vladinog političkog marketinga, da premijer i njegovi bliski ljudi nijesu više puta ponovili kako je u Crnoj Gori smijenjena vlast stara sedamdeset pet godina i da je tokom čitavog tog perioda ona „odnarođivana“ te da su se vremenom izgubile tradicionalne vrijednosti. Predvodnici litijaškog pokreta iz redova crkve i sadašnje Vlade često su tokom posljednjih godina govorili o neophodnosti vraćanja na period „čojstva i junaštva“ i „tradicionalne petrovićevske Crne Gore“.

Težnja za tim „zlatnim dobom istorije“ ipak je nešto više od pukog pogleda na egzistencijalne probleme Crne Gore. U njihovim shvatanjima period Crne Gore pod dinastijom Petrović-Njegoš pripada srpskoj istoriji Crne Gore, a vrijednosti koje je ona odnjihala po njihovom mišljenju najčistiji su pravoslavni ekskluzivizam. Upravo stoga je pominjanje sedamdeset petogodišnjeg „ropstva“ za Krivokapića i njemu slične – vrijeme kada su, kako je i počivši mitropolit Amfilohije tvrdio, crnogorski komunisti ubijali srpsku bit Crne Gore. Kad neko iz Vlade Crne Gore ili srpske crkve kaže da je za „petrovićevsku Crnu Goru čojstva i junaštva“, to ne znači da on žudi za dobom serdara i vojvoda (koje je, koliko je istoriografiji poznato, jednako obilovalo nepravdom, korupcijom i nedemokratijom), već da želi reći da je za povratak srpstva kao dominantne nacionalne ideologije u Crnoj Gori.

Za razliku od Krivokapićeve struje, njegov prijatelj Dritan Abazović, skloniji demagogiji po pitanju identitetskih tema, odlučio se ne ulaziti u rasprave o istoriji. Neupućen u crnogorsku prošlost onoliko koliko bi trebalo, on je jasno iz sveg grla grmio u Skupštini da ga ne zanima za Crnogorce traumatična 1918. godina, već da je isključivo opredijeljen za budućnost. Za njega se svaka senzitivna tema završava na toj populističkoj tlapnji. Međutim, kad mu zafali argumenata da opravda svoju kolaboraciju s velikosrpskim nacionalizmom u Crnoj Gori, on i njegovi partijci u sektaškom duhu rado se dohvate istorijske argumentacije te taksativno pobroje svaki kontakt koji je Milo Đukanović ostvario s velikosrpskim nacionalistima tokom devedesetih. Vlada i crkva na istoriju gledaju kao na poželjan inkubator argumentacije uzimajući od nje ono što koristi njenim dnevnopolitičkim ili ideološkim potrebama.

No, postoji mnogo važniji koncept temporalnosti koji koristi vladajuća struktura. Kao i svaki masovni pokret koji je preuzeo vlast i ovaj se opredijelio za nultu tačku istorije, pozicionirajući sebe kao međaš od kojeg sve počinje. Ono što je bliska prošlost, loše je, jer su oni sprečavani da vladaju, za razliku od daleke (srpske) prošlosti na čijim temeljima treba graditi bolju budućnost. Isto kao što se njemački vođa od 1933. do 1945. pozivao na njemačke istorijske autoritete uz čiju će pomoć izgraditi hiljadugodišnje carstvo, tako se i ovi današnji crnogorski kriju iza imena crnogorskih velikana, tvrdeći da će stvoriti idealnu beskonfliktnu zajednicu u kojoj neće biti mjesta korupciji, krađi, partijskom zapošljavanju i nepravdi koju je prouzrokovala prethodna vlast, već društvo jednakih u kojem će, kako reče premijer, đeca ulaziti s osmijehom u školu.

Nametanje nove istorijske svijesti i unisono kulturno pristupanje rekonstrukciji prošlosti u kojoj treba izjednačiti Vojislavljeviće i Nemanjiće, Petroviće i Karađorđeviće, četnike i partizane, dio je vladajućeg poduhvata u Crnoj Gori koji bi od nje trebao načiniti zemlju s dominantnom srpsko-pravoslavnom sviješću. Đe premijer pronalazi svoja ideološka izvorišta i kako posmatra ulogu koja mu je data, potvrđuje njegova izjava po kojoj više ne trebamo slaviti Dan pobjede nad fašizmom 9. maj, već dan kad je skupštinska većina predložila njega za mandatara nove vlade. Jer što je smrt preko 20.000 antifašista u Crnoj Gori u Drugome svjetskome ratu pri njegovim litijama koje su mu omogućile biti premijer?

Posljednji skandalozni postupak nove Vlade bio je njihov gotovo polutajni dolazak na Cetinje i polaganje vijenca na grob potonjega crnogorskog kralja Nikole. Revoltirani građani Cetinja i Crne Gore koji su se okupili na vijest da premijer s grupom svojih ministara kani položiti vijenac na grob kralja čiju detronizaciju i zabranu povratka u domovinu on i njegova Vlada proslavljaju, od crkve u kojoj kralj počiva bili su odvojeni do zuba naoružanim kordonom policije koja je štitila delegaciju Vlade Crne Gore koja je crnogorskome kralju položila vijenac sa znamenjem države Srbije.

Širenje straha i dehumanizacija oponenata: Hapšenja i medijski buzdovani

Ako u ičemu farsično kopira koncepte masovnih pokreta koji su u međuratnom periodu harali Evropom, crnogorska Vlada nastala iz litijaškog pokreta to čini na polju širenja agresivne propagande i obračuna s političkim neistomišljenicima. Govoreći o praksi tih pokreta, Hannah Arendt je zapisala da totalitarnu propagandu uvijek prati teror. Trenutna vlast u Crnoj Gori nije totalitarna ali na propagandno-praktičnom polju pokazuje izvjesne sličnosti. Tri lidera vlasti u svojim nastupima više puta su pokazali autoritarne i agresivne crte ličnosti. Podignuti prijeteći kažiprst, autoritativna facijalna ekspresija i višak decibela u govoru postali su crnogorska svakodnevica. U takvim nastupima najviše prednjači vicepremijer Abazović, koji ljudima prijeti hapšenjima i otkrivanjem ličnih tajni, koje on kao koordinator bezbjednosnih službi „zna“. To potvrđuje posljednji ispad na Tviteru, đe je uz adekvatnu sopstvenu sliku s podignutom rukom napisao: „Pola Crne Gore ne spava, jer je ruka pravde počela da djeluje“. U jednoj rečenici, predstavljajući sebe kao personifikaciju pravde, imputira da polovinu građana Crne Gore čine kriminalci koji se skrivaju od pravde.

Muškost je pokazao i premijer Krivokapić iskaljujući bijes nad prosvjetnim radnicima koji posipaju, kako reče, ugljeni prah na zlatnu strukturu. Šakom o astalu, pa da se ne zna stvarni razlog nervoze – kao u Rambovoj pjesmi – Hey Joe, da l' s' popizidio il' si se to šljive napizdio? Aman. Još je Ciceron rekao da se ton podiže kad nestaju argumenti. A ton je na maksimumu u svakom nastupu, u svakom provladinom mediju i mim stranici. Kao po nekom komedijaškom krimi klišeu, kad gođ je Vlada opravdano na udaru kritike, vicepremijer pali tviter, saziva pres konferenciju, namjesti prst i objelodanjuje ko je uhapšen. Iako se na kraju dana ispostavi da to ipak nije hapšenje, već privođenje na informativni razgovor, budući da je svaki „zatočenik“ pušten poslije nekoliko časova da se brani sa slobode, stvaranje atmosfere straha u kojoj niko nije siguran, način je ućutkivanja vladinih kritičara.
Nešto mnogo opasnije od ovih predstava i grotesknih demonstracija sile jeste propagandni teror koji trpe kritičari vlade i velikosrpskog nacionalizma.

Svaki pojedinac, organizacija ili insititucija koja je pokazala neslaganje s novom većinom stavljena je na stub srama. U medijskim napadima i mimovanju nema granica već se ide do apsolutne dehumanizacije. A kad je neki pojedinac ili kolektiv onečovječen, nepravde prema njemu nijesu nepravde – jer oni nijesu ljudi. Najsvježiji primjer takvog odnosa prema kritičarima jeste pokušaj Abazovićeve partije da našteti ugledu Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, kada je tajnopolicijskim rječnikom krenula u difamaciju te institucije. Kako reče prof. dr Milorad Nikčević: „Možda je tako nešto bilo moguće u totalitarnim sistemima 20. stoljeća, što nalikuje na obračun nacista s Frankfurtskom školom ili Staljinov razračun s povijesnom školom Mihaila Pokrovskog, no u 21. stoljeću u jednoj zemlji koja pretendira postati prvi naredni član Evropske unije, tako nešto doista se nije moglo ni sanjati. Možda se Ura ugledala na svoga Premijera koji je nedavno vrištao na direktore crnogorskih škola, ali su se grdno prevarili kad su mislili da će im i FCJK ćutati po ugledu na te direktore.“

Isti sistem vladajuća većina je primijenila na izdavačku kuću OKF i Milorada Popovića, ali i na sve pojedince koji se ne libe kritikovati, u prvome redu kompletnoj listi istaknutih kulturnih stvaralaca kojima je samovoljom ministarke Bratić ukinuta zakonom zagarantovana država nadoknada. U tim nastojanjima ne stide se falsifikovati javnu riječ kako bi dodatno izazvali mržnju prema neistomišljenicima. Slučaj Nemanje Batrićevića, kojemu je u istorijskom govoru na prepunom Trgu nezavisnosti u Podgorici umetnuto jedno „vam“, što je rečenome potpuno izmijenilo smisao, ući će u udžbenike medijskih manipulacija.

Fetišizam „nauke“ i „eksperata“

Godine 1942. Martin Borman je rekao da je nacional-socijalizam zapravo nauka. Nijedan politički sistem u ljudskoj istoriji nije težio „naučnim dokazima“ kako su to radili evropski totalitarizmi. Nauka i ekspertiza dominirale su njihovim javnim diskursom. Ako se neko poziva na nauku, to znači da za ono što tvrdi ima dokaze. Zdravko Krivokapić se npr. uvijek pozove na „nekoga“ naučnika. Tako su „neki psiholozi“ utvrdili da je porodica s malo đece „egoistična“, tako je opet „neko“ uspio vjerom pomjeriti planine, tako su i svi ministri i direktori iz sadašnje vladajuće većine u Crnoj Gori – proklamovani eksperti. Opterećenje naučnim zvanjima u javnome životu nije odskora zahvatilo Crnu Goru, samo ga je sada istaklo u prvi plan.

Aktuelna većina kad govori o svojim saveznicima, uvijek ispred imena doda titulu. Kada se obraćaju premijeru, njegovi suborci kažu: „profesor Krivokapić“. Potpredśednik Vlade, nastojeći da opravda odluku da ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta dobije policijsku pratnju, uporno je u jednome intervjuu govorio o zaštiti „profesorke“, a ne „ministarke“, koristeći imenovanje kao svojevrsno sredstvo manipulacije. Vicepremijer je pošao toliko daleko na svom primjeru da je i na tviteru i na čestitkama za novu godinu i na svakom dokumentu ispred svog imena stavio titulu „dr“, iako mu za posao koji obavlja titula doktora nije neophodna. Filozof Žarko Puhovski davno je rekao, na svom primjeru, da čovjek kad uđe u politiku, više nije intelektualac, već političar, tako da se sva njegova akademska zvanja istope.

To što je neko profesor doktor u politici ne znači ama baš ništa. Ali to našim ekspertima izgleda nije poznato (ili jeste, ali pa upravo to koriste kao veoma efektno manipulativno oruđe?). Želeći da manjak upravljačkog iskustva nadomjeste zvanjem, naši ministri se automatski pozicioniraju kao autoritet. S obzirom na to da dosta njih dolazi iz akademske sredine đe postoji jasna hijerarhija, dr i mr ispred imena su podsvjesna želja da se postave autoritativno iznad građana koji su ih birali. Funkcija isticanja akademskih titula ispred imena predstavnika vlasti bjelodano je prikazana u riječima koje je tad još poslanik, a danas vicepremijer Abazović izgovorio u Parlamentu: „Ubi nas IQ 86“. Time se implicitno ukazuje na razliku u inteligenciji „izabranih“ i svih ostalih (običnih građana).

Epilog

U navedenih nekoliko primjera favoritnih narativnih konstrukcija koje dolaze iz redova vladajuće većine željeli smo pokazati da su Crna Gora i njena građanska i demokratska budućnost u velikoj opasnosti. Poplava partijskih kadrova koji se propagadno predstavljaju kao eksperti, sve češća „narodna“ retorika umjesto građanske, forsiranje religioznosti, medijsko linčovanje političkih neistomišljenika i kritičara, povratak „tradicionalnim vrijednostima“ i forsiranje pogleda na žene koji je davno prevaziđen, obrasci su političkih sistema kojima puta u evropsku zajednicu XXI vijeka nema. Najveći problem Crne Gore leži u činjenici što se trenutno na vlasti nalaze tri različite politike, od kojih je ona najsnažnija neskriveno velikosrpska.

Međutim, želja za vlašću i oportunizam sve više nagriza građansko-demokratski kapacitet preostale dvije strukture vlasti, koje zbog želje da zadrže vlast i izvrše partijska namještenja kolaboriraju s politikom koja ne priznaje Crnu Goru, crnogorsku naciju, građansko uređenje i crnogorski prozapadni spoljnopolitički kurs. U tom lavirintu interesa, intriga i namještenja najviše strada Crna Gora, ona koja je stvorena 21. maja. Jer svakim danom opstanka ovakve vlasti, reakcionarne i desničarske struje koje zavise od volje Srpske pravoslavne crkve i Aleksandra Vučića sve više dobijaju na snazi.