Mojim kolegama i studentima uz duboki naklon

Za Antenu M piše: Prof. dr Milorad Nikčević, akademik DANU

    Slike koje su mi stigle s Cetinja juče, prepoznatljiva lica mojih mladih koleginica i kolega i mojih dragih studentkinja i studenata, te divne crnogorske mladosti što u ove sumorne dane ulijeva nadu da Crne Gore ima i da će je biti, naćerale su mi suze na oči, a evo već sam u devetome desetljeću života. Da mi je kako bilo biti na Cetinju s tom duhovnom elitom crnogorskom, čini mi se – zaboravio bih na sve opasnosti suvremenoga povijesnog trenutka. No, iako stotinama kilometara daleko, spriječen da u uvjetima pandemije doputujem u moju Crnu Goru, bio sam na Cetinju srcem i duhom.

Prizvale su mi te slike prkosne i odvažne crnogorske mladosti u śećanje priče o crnogorskim studentskim herojima, Mirku Srzentiću i Žarku Marinoviću, koje je u svojem nadahnutom govoru spomenuo mladi naš i iznimno vrijedni i talentirani povijesničar Boban Batrićević, no podśetile su me te scene i na one slike iz mraka 90-ih kad je jedina crnogorska oaza slobode bilo baš Cetinje. Kad se usprkos prijetnjama i fizičkome progonu s kraljevoga trga orila u to vrijeme proskribirana crnogorska himna „Oj svijetla majska zoro“, a kao vrhunski moralni odziv crnogorski klicalo „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“... Kao i tih mučnih godina, i danas je Crna Gora suočena s mrakom povampirenoga (klero)fašizma, na čijem su se udaru među prvima našli časni stvaraoci i intelektualci koji hrabro brane ključne značajke suvremene Crne Gore – multikulturalizam, sekularizam i antifašizam.

Hajka koju je protiv dekana FCJK prof. dr Adnana Čirgića preko svoje uslužne batine, nesretnoga pajaca u ulozi „spoljnjega eksperta za kulturu“, nadigla izdajnička Vlada Crne Gore, besprizorni je primjer političke odmazde i najprizemnijega obračuna s nepoćudnim intelektualcima. Prijeti se danas Adnanu Čirgiću gubitkom neotuđivih zakonski stečenih prava, vrijeđa ga se kao „izgrednika, huligana i uličara“, riječju crta mu se meta ne samo za politički već i za fizički odstrijel. Prijetnje koje je Čirgić dobio preko mobitela, neposredno nakon saopštenja u kojem je targetiran od strane Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta, upravo i jesu posljedica tog sramnog huškačkog postupanja Ministarstva i njegova eksperta, čiji je jedini zadatak huškanje, provokacija i diskreditacija umjetnika i naučnika koji ne pristaju na poslušništvo novome režimu.

Kao neko ko je više od pedeset godina proveo u sektoru obrazovanja, od srednjoškolskoga profesora, preko državnog prosvjetnog nadzornika do redovitoga profesora u trajnome zvanju, sa zgražanjem posmatram neljudske, totalitarne mehanizme kojima se danas crnogorska prosvjeta srozava na najniže grane a njezini najizvrsniji izdanci i ustanove nastoje diskreditirati i urušiti. Boli novočetničke crnogorske vlastodršce to što je Adnan – Adnan i to što je njegovim velikim radom i trudom, na tragu velikoga djela mojega brata Vojislava, danas crnogorski jezik izveden na svjetsku znanstvenu pozornicu, kao neupitna jezikoslovna činjenica u slavistici i jezikoslovlju. Uspjeh se u Crnoj Gori oduvijek najteže praštao, a veliki duhovi što strše iznad oceana osrednjosti prolazili su poput onih cvjetova iz pjesme velikoga crnogorskog pjesnika Vita Nikolića, što ostaju bez glava „da bi bili sa travom u skladu“.

Neka je na znanje sitnim dušama, vičnim samo denuncijacijama i progonu onih kojima nijesu dostojni biti ni lakeji, da su te njihove prljave igre samo sezonska bura, prolazna i tupa, koja će koliko śutra završiti na smetlištu istorije, a čiji će se kreatori „prstom kaževati“, onako kako su oduvijek u Crnoj Gori bili prepoznavani žbiri, ližisani i svaštočinje.

Kao neko ko je duže od pola stoljeća sudionik borbe za pravo Crnogoraca na svoje nacionalno ime, kulturu, jezik i identitet te kao jedan od utemeljitelja Fakulteta za crnogorski jezik i književnosti i jedan od autora kapitalne Istorije crnogorske književnosti (2012), svim srcem sam ovih dana uz Adnana Čirgića i danas najznačajniju crnogorsku javnu ustanovu, FCJK, a dok god u meni ima damara, s mojim ću se prijateljima i saborcima boriti ne samo za odbranu ličnoga dostojanstva uglednih montenegrista i ne samo za opstanak FCJK, već i za najsvetije atribute moje domovine Crne Gore, njenu slobodarsku tradiciju, multikulturalizam i antifašizam. A novofašističkim režimskim falangama poručujem ono što je svojedobno iz rovova Španije poručivala crnogorska napredna mladost njihovim duhovnim precima – NO PASARAN!