Uketni „tovari“ u trojanskoj konjici!

Za Antenu M piše: Čedomir Drašković

Kako li je tek onim stvaralačkim „divotnicima i plemićima“ crnogorske kulture, kojima je ministarska kulture i ostaloga, g-đa Bratić saśekla (već u nizu) mjesečne apanaže – a da ih nije udostojila ni običnim „preispitivačkim“ mejlom!? Strašno, strašno…

 Kako li je njima, kad se ja za ovu bilješku, a s tim u vezi, „iscrpljujem“   kako da počnem: „Politički revanšizam“? Ili: „Izdaju i kukavičluk ukrivaju licemjerjem“! Što automatski stvara: „Nevjerovatnu „lakoću“ bezobrazluka“. Svakako, izvjesne su mizerne prevare, odnosno: „Izukrštani putevi „Gospodnji“! Za što je sve manje neupućenih: „Slučajni previdi, ili povodi za potpuni nitkovluk“! Ukratko, na sceni je: „Doziranje prevara – do potpune izdaje“.   

  Iskreno govoreći, i kad je donošen Zakon o kulturi (kojim je regulisana ova „materija“) – sve sam mu manje vjerovao. Iz razloga što ga je tadašnji gubernator za kulturu (kojemu su takođe priče o „reformama“ bile uvijek na „vrh jezika“: što bi se reklo, i prije smo imali drčnog „reformatora“, nije Đido samonikli)… Dakle, taj supervizor za kulturu je toliko oduševljeno, neodmjereno, i trgovački „pretenciozno“ – hvalio, odnosno – navalentno  nutkao i preporučivao ovaj zakon, da je to moralo  izazivati podozrenje. Uostalom, nije teško prelistati javne medije iz toga perioda, i razbistriti (moguću) dilemu o „rogu“ i „svijeći“.

 Ovih dana me posebno iznenadila još jedna odurna činjenica, odnosno skaradnost iz četvoropolnog Ministarstva ministarke Bratić. Visokoškolskoj ustanovi, tj. Fakultetu za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja – bez  najave, zvanične objave, a kamoli bilo kakvog službenog, pa samim tim i pristojnog obrazloženja u tekućoj komunikaciji: bukvalno neprijateljski (zbog revanšističke žudnje za tzv. preispitivanjem) uskraćuju sredstva za rad! Pa, s tim u vezi, o tome javnost saznaje usputno: iz TV dijaloga Ministarkinog povjerenika za kulturu – sa predstavnicima slično oštećenih pojedinaca, koji su takođe za „preispitivanje“!? Strašno, strašno…

  Kakvi  šešeljevski oriđinali sa početka devedesetih!

Dakle, 05. III ove godine je na TVCG (odnosno, Javnom servisu kako se to kaže – svih građana Crne Gore), organizovano „sučeljavanje“ dvojice (od četrdeset i kusur) kulturnih zaslužnika (koji su nacionalno i državno proslavili i zadužili Crnu Goru, zbog čega su redovno primali odgovarajuće apanaže). Na drugoj strani, „sidraš“ za kulturu je bio pomeniti „povjerenik“. I zamislite: sve će tu, izgleda, dako bog da – biti u redu. „Liše“, opet izvjesno i primarno krivog i suvišnog crnogorskog jezika!

Odnosno, cetinjskog Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Zbog toga, ga prvo treba ostaviti „bez hleba“, a onda ga stručno demontirati – razvršivanjem…  Zato uporno oblijeću oko njegova dekana, prof. dr Adnana Čirgića? Da ne bi (ne daj bože) neko slučajno pomislio da je svetosavski „povjerenik za kulturu“ klero-nacionalista – izgrli se on fiktivno sa desetak zatečenih, poznatijih muslimana i Bošnjaka po Crnoj Gori – kao da su „braća po babe“? Da ne bi dr Čirgić, slučajno, što pogrešno protumačio?  Odnosno, i sa dr Čirgićem bi on isto tako – no je Čirgić premlad.  Zbog toga on ima i normativni hendikep: nije mogao ostvariti zakonski uslov – „dvadeset godina iskustva“ – da bi bio izabran u ovu prestižnu galeriju likova: zaslužnih kulturnih stvaralaca Crne Gore (u koju ga je, inače, biralo Ministarstvo kulture)? Zbog toga su, tj. zbog „preispitivanja“ dr Čirgića – onih  četrdesetak istaknutih stvaralaca već nekolika mjeseca bez centa za zasluge, pa (kako rekoše): neki nemaju od čega ni struju platiti, dok drugi nemaju „sušto izać na ulicu“… Strašno, strašno!

  Da se vratimo Zakonu (bolje reći „zakončiću“) o kulturi. Kakav je to Zakon, koji reguliše prava za najbolje, maltene crnogorske kulturne genijalce – koji treba da budu završno „dokumentovani“ godinama staža, odnosno radnim iskustvom od dvadeset godina! (Sa tolikim stažom se stiče pravo i na pobolju  „invalidsku penziju“, a mnogi obični građani su sa toliko „godina iskustva“ i u sopstveni društveni stan „uskakali“). Zar ovo ne „slikuje“ jednom licemjernom, formalnom, sebičnom, banalnom, glomaznom, birokratskom paravanu? Gđe su im „karte na sto“, odnosno čitki i konkretno (često i egzaktno) mjerljivi rezultati rada pojedinaca? Stručnog, umjetničkog, istraživačkog, naučnog! Kojim se stvarno trijebi žito od kukolja, i sužava prostor za galiote, rutinere, pozere, i „dopadljive“ stručnjake za čaršijsko šenlučenje. Ako ovo „zakonjče“ od zakona namjerno pravi zbrku sa dužinom „stažiranja“, kako do ovih sadašnjih ne dospije bar malo stida – što ovako politikanski zbrajaju „babe i žabe“. Imam nešto iskustva i sa vještim simulantima i sugestivnim „gatarama“ u kulturi, i sa marketinški „markantnim“ glumcima za ulogu – značajne ličnosti! Ali znam ponešto i o kreativnosti, o strukturi činjenica, metodologiji rada, (ne)ostvarenoj akribiji, autorskoj „težini“ opusa…  A ne stvaraoce „zakonski“ postrojavati (kao po visini): po približnim godinama radnog staža, tj. iskustva. Jednostavnije im je bilo – po starosti…

  I republičke i državne nagrade su suštinski bitne za dobijanje statusa zaslužnog stvaraoca. Svakako da su i to relevantne jedinice mjerljivosti. Ali bih nešto napomenuo, iz ličnoga iskustva. Prije petnaest godina, odnosno poslije Referenduma za vraćanje crnogorske samostalnosti, bio sam član Žirija za dodjeljivanje „13. julske nagrade“. Za početak (kao predśednik Žirija), tražio sam spisak svih dobitnika ove državne nagrade. Bio sam veoma iznenađen: bilo je pojedinaca koji su „13. julsku“ zamiritali i po tri puta, a bilo je i onih za koje sam prvi put čuo (neka bude i mojom „greškom“).

 „Rešetu vremena“ za kulturno trajnu i nacionalnu duhovnu baštinu, ne može se dugoročnije podvaljivati. Čak i iz svoga doma trebali smo naslijediti tradicionalnu obzirnost prema raritetnim pojedincima, kojima je „nadnica vrijednija no drugima godina“. Pa me, s toga, dodatno iznenadiše svi učesnici navedene debate o pojedinačnim apanažama. „Povjerenik“ ministarke Bratić domaćinski primijeti da je Crnoj Gori mnogo dva fakulteta za crnogorski jezik i književnost, u Nikšiću i na Cetinju. I svi to podržaše, što je normalno. Ali dvojica „zaslužnih crnogorskih stvaralaca“ (poslije izgleda uspješne divanije o ličnim interesima) – ne podržaše platformu na kojoj je ta kategorija kulturnih radnika (valjda) stasavala? A to je da se lično podržava, valjda i stvaralački zastupa ono što je izvorno, autohtono, autentično, odgovorno, dosljedno, transparentno: Crnogorsko! U odnosu na importovanu politiku, uvozno falš-obrazovanje i kvazi kulturu, i takozvanu nauku. I njihove – odgovarajuće simulante, tradicionalne „dupljake“ i kameleonske „dovitljivce“. Kad  do sada nije imala skoposti da to razluči nacionalna kultura, odnosno „odgovorna“ vlast i njene državne institucije, nego su manje više takmičarski svi u slast – grabili da „kupe svoju mast“…

 Suštinskih problema u komunikaciji sa okolinom imao sam samo u slučajevima odbrane prava na lični stav: na putu do istine! Jedva da sam se nekad sreo sa aktuelnim „povjerenikom za kulturu“, a nijesam ga (kao urednik, u ime Izdavača) podržao ni kad ga je 1993. godine (u Odboru za obilježavanje 500 godina Crnojevića štamparije) prof. Beogradskog univerziteta dr Milosav Babović – (neuspješno) mentorski predlagao za recenzenta kapitalne studije „Počeci štamparstva u Crnoj Gori“ Evgenija Ljvoviča Nemirovskog. Sem formalno (kao dio štamparsko-izdavačkog protokola), i u SFRJ nije bilo adekvatne stvaralačke ličnosti – za ovog vodećeg svjetskog stručnjaka za ćiriličku (a i glagoljičku) knjigu. Ne podržavam ni njegovu „elaboraciju“ sa navedene TV debate (nabrajanjem nekoliko njenih baba) o „crnogorstvu“ ministarke Bratić? Višestruko, to je bilo neumjesno, i potpuno deplasirano. Prije svega, zbog njenog vrlo ubjedljivo, direktno izloženog „stvaralačkog“ prosedea po tom osnovu, (Neovisno od B i H migracija prema Crnoj Gori, i njenog vjerovatno uredno dobijenog državljanstva Crne Gore).