Osmijeh Ljuba Čupića

Za Antenu M piše: Marko Bošković

„Jedina kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari“ – davno je neko definisao osmijeh. Možda i najbolje definicija osmijeha, svakog, osim jednog, onog Ljuba Čupića.

„Osmijeh Ljuba Čupića“  - to je njegova jedina definicija.

Mitska je borba između dobra i zla. I dobro i zlo dobijaju bitke ali nikad niko nije dobio rat. Nikad niko, do tog jutra 1942. godine, kada je dobro zauvijek porazilo zlo. Na jednoj strani bili su naoružani četnici, a na drugoj sam i vezan bio je Ljubo Čupić. Olovo se odbilo od osmijeha i u vječnost je odjeknula SLOBODA. Legenda kaže da su domaći izdajnici pucali zatvorenih očiju.

Nikšić, a samim tim i Crna Gora, postao je majka „prkosnog osmijeha“.

Prkositi osmijehom a ne ljutnjom, kontradiktorno je i jedinstveno - kao stvoreno da bude crnogorsko, da bude nikšićko.

Nikšićani i Nikšićanke, braćo i sestre, prijatelji, Crnogorci i Crnogorke, ako iko razumije vaše nezadovoljstvo trenutnim stanjem u gradu i ekonomskom situacijom u kojoj se isti nalazi, to je jedan Cetinjanin.

Sa Cetinja je devedesetih godina počela obnova crnogorske nezavisnosti ali kao i uvijek među prvima u pomoć pritekli su nikšićki liberali. Zaslužili su i cetinjski i nikšićki i svih drugi liberali sa crnogorskih trgova devedesetih mnogo bolji život u nezavisnoj Crnoj Gori. Zalužili su i Cetinje i Nikšić mnogo bolji tretman nego što su ga imali proteklih 15. godina.

Ali to je problem koji se riješava unutar sopstvene kuće. Kada imate problem u porodici, ne zovete komšiju da vam ga riješava mijenjajući vam ime i prezime, već se okupite, śednete za astal i riješite ga pocrnogorski brk u brk.

Ukoliko vam prethodna vlast nije ispunila dana obećanja, kaznite ih dajući glas drugoj državotvornoj  partiji, nemojte ih kažnjavati, izdajom Crne Gore, jer kažnjavate sebe i svoje pretke.

“Zdrav pomlađen Onogošte

Zdrav krajine moje krilo

U tebi se svako dobro i poštenje čisto vilo.

Duh junaštva, genij rada

krasili ti divno lice

sjevernoga mi kraja stražo,

zdrav Nikšiću perjanice.”

Ovo su stihovi kojima je knjaz Nikola kumovao vječnoj vezi između Nikšića i Crne Gore.

Apoteoza koja osim vanvremenske časti, predstavlja i zavjetnu obavezu. Amanet pokoljenjima.

Amanet ne da čuvate partije i funkcionere, već Crnu Goru.

Šćepan Mijušković nije poginuo braneći kralja Nikolu, već pravo čast i slobodu Crne Gore.

Kao i devedesetih, privilegovani smo da nakon vijekova borbe oružjem, o sopstvenoj sudbini odlučujemo perom.

Sa Crnom Gorom u srcu, Ljubovim osmijehom na licu i olovkom u ruci, za nezavisnu, slobodnu, evropsku, evroatlansku, srećnu i našu CRNU GORU.

Pokoljenja djela suda.

NASMIJ SE CRNA GORA, VJEČNA SI.