Kratka analiza Ničega

Piše B. Grinevski

Poštovani čitaoče, prvo ćete morati da se suočite sa pitanjem dnevnih novina “Dan” predsjedniku Vlade Crne Gore, a onda i da se izložite njegovom programskom i strateškom odgovoru, pa ćemo poslije da to rafalno analiziramo, uzdržavajući se od smijeha i ignorišući sveprisutnu muku.

Dakle:

Dan: “Da li ćete među partnerima u Vladi insistirati da se u Crnu Goru vrati ambasador Srbije Vladimir Božović?”

Premijer Krivokapić: “U nekoliko navrata sam iskazao stav po tom pitanju, koji nije samo stav premijera, nego i kompletne Vlade Crne Gore. Pitanje gospodina Vladimira Božovića čini mi se kao pitanje koje ne treba tako isticati jer svako potenciranje nekog pitanja u budućnosti može predstavljati prepreku za saradnju. Ono što je potpuno prirodno i što je normalno, ako Srbija želi Božovića kao jedinu mogućnost za budućeg ambasadora u Crnoj Gori, ona to može uraditi poštujući diplomatske protokole. Nadam se da će svi biti zadovoljni time što ćemo prihvatiti nove akreditive za gospodina Božovića. U ovom trenutku Vlada ne može poništavati odluke koje nije ni donijela. Vodeći se Bečkom konvencijom, mi smo željeli na najbolji način da iskažemo svoj stav, tako da prepreka saradnje između dvije države ne može da bude Zdravko Krivokapić ili bilo koji građanin ili funkcija. Za dobru saradnju potrebna je dobra komunikacija, razgovori, dogovori i, naravno, poštovanje i uvažavanje i jedne i druge države, koje su apsolutno nezavisne.”

Elem:

(1) Premijer je upitan da li će insistirati da se u našu zemlju vrati ambasador druge zemlje? To tako može? Da premijer zemlje A insistira (!) da zemlja B opet pošalje ambasadora, jednom već proglašenog za nepoželjnu osobu? Izvrsno, originalno! Mali Perica zamišlja diolomatiju i međudržavne odnose. Kraj Premijerovog odgovora - “... poštovanje i uvažavanje i jedne i druge države, koje su apsolutno nezavisne” ogoljuje i obesmišljava takvu nakaradnu logiku. Apsolutno nezavisne, kaže ovaj premijer? Pa ćemo mi zamoliti, pošto smo “apsolutno nezavisni”, Srbiju, jer ona to tako želi? Vrh apsolutne nezavisnosti

(2) Stav nije samo stav Premijera, nego cijele Vlade. Ohrabrujuća monolitna jednoglasnost. Ili: nisam samo ja, svi mi klečimo pred Srbijom.

(3) Onda slijedi rečenica koja nema veze s ostatkom, ni sa motivom pitanja, niti sa rezonom onog koji odgovara: “pitanje koje ne treba tako isticati ... jer svako potenciranje njekog pitanja u budućnosti može predstavljati prepreku za saradnju”. Gotovo genijalno. Ne znači ništa, a može da znači sve. Plus je to “pitanje gospodina Vladimira Božovića”. To nije, znači, pitanje srpskog ambasadora koji se ponašao kao da je namjesnik neke udaljenje provincije, pa je zato protjeran od strane jedne nezavisne i suverene države, to je pitanje persone i građanina Božović Vladimira! Zamjerismo se bratstvu, pobogu!

(4) “Ono što je potpuno prirodno i što je normalno“ (?!) “... ako Srbija želi Božovića kao jedini mogućnost, ona to može uraditi ...” Vaistinu? Pošto je pomenuti gospodin (inače čuveni karijerni diplomata, zar ne?) “persona non grata”, što je i naš premijer naučio da kaže, u međuvremenu - to nije bitno? To nema veze, niti utiče na ove misli predsjednika Vlade? Srbija želi - i to je to? Božović kao jedina mogućnost? One & only! Take it or take it?

(5) Onda slijedi centralni biser u kruni visokoumnih opservacija našeg junaka: “Nadam se da će svi biti zadovoljni time što ćemo prihvatiti nove akreditive za gospodina Božovića.” Svi? Svi će biti zadovoljni? Kada prihvatite akreditive? U prevodu: Predsjednik Srbije, SPC, Vlada Srbije, srpske obavještajne službe, g. Premijer i njegovi “partneri u Vladi” će biti zadovoljni “kada prihvatimo akreditive”? Tj. oni da prihvate akreditive? Đe i kako, jadni ne bili. Može li neko, aman, da nauči gospodina Predsjednika Vlade, Njegovu Ekselenciju, da ima jedna riječ, čak i teža od razlike između “grata” i “gratis”, a koja se piše “agrément”. Francuzi komplikovani, pa pogrešno pišu, umjesto, kako treba, po naški: “agreman”. A tko daje tu saglasnost, nedužni Premijeru naš? Svi ćete biti zadovoljni, nego što!

(6) “U ovom trenutku, Vlada ne može poništavati ...” U nekom drugom trenutku bi mogla? Da poništi što sama nije donijela? Ali, ona to čini svaki bogovetni dan, ruši sve pred sobom, bez mjere, rezona i smisla! Pardon - ima smisla - to je da bi “jedna zemlja bila apsolutno nezavisna”! Ovo ne može da se izmijeni, u ovom, u onom, u “kojem goj” trenutku, Premijeru naš, persono naša non gratis!

(7) “Vodeći se Bečkom konvencijom ...” Slijedi logičko-semantička besmislica, gomilanje riječi bez smisla, đe premijer Krivokapić o sebi govori kroz kolektivno treće lice (“vlada Zdravka Krivokapića”). “Prepreka ne može da bude bilo koji građanin, ili funkcija”. U prevodu: nebo je plavo, danas je četvrtak, a ja nosim cipele broj 43. Sve formalno tačno, ali besmisleno.

(8) Finalnu rečenicu odgovora smo već pominjali. I ona je, blago nama u dom, potpuno besmislena. Jer se g. Prime Minister i njegova vlada ubiše od razgradnje crnogorske nezavisnosti. Kamen na kamenu ne treba da ostane.

Eto, završismo kratko seciranje ove mase slova i riječi.

Najgore je što postoji mogućnost (istina - mala) da ovo Rukoljub, da mu ne zaboravimo taj lijepi simbolični nadimak za jednog pravog Crnogorca, sve misli i govori na hiper-ciničan i super-ironičan način, sprdajući se sa svima nama, sa dignitetetom i poštovanjem naše države, naše Crne Gore, sa njenim institucijama, sa njenom diplomatijom, sa njenom nezavisnošću, sa našim suverenitetom.

U stvarima i u situacijama kada svaku riječ i iskaz treba pažljivo odmjeriti i ozbiljno se odnositi, Njegova Ekselencija Predsjednik Vlade niže frazetine i besmislene nizove riječi, iz kojih, na njegovu sramotu, a na našu veliku žalost i još veću štetu, izbija njegova inferiornost, neznanje i sluganjstvo, koje su samo izraz jedne sirove, nekompetentne i, vrijeme je reći, izdajničke politike koju promoviše i nameće vlada na čijem je čelu.