Crnogorska verzija špijunske priče

U crnogorskoj verziji Jamesa Bonda u pozadini svega nije majka kraljica, nego majčica Rusija.

Piše: Andrej Nikolaidis

Tako počinju filmovi o James Bondu.

Spisak agenata MI6 dospio je u pogrešne ruke. Identitet agenata u službi Njenog kraljevskog visočanstva mogao bi biti objavljen, a njihovi životi ugroženi. Stoga M poziva Bonda.

On je u luksuzno namještenoj brvnari na nekoj tropskoj plaži. Njegov sat zvoni. U krevetu kraj njega je prijateljica egzotičnog izgleda. Njihova sinoćnja žučna rasprava o Lacanovom konceptu Ime-Oca završena je bez pobjednika.

Dok posmatra Bonda kako se oblači i sprema na put za London, u sjedište MI6 na obali Temze, ona mu kaže kako je on valjda jedina osoba na svijetu koja ne razumije da je njegov odnos sa M duboko edipalan. Bond se nasmiješi i, dok napušta sobu, kaže: “Naravno da razumijem: meni je kraljica-majka dala dozvolu da ubijem, dakle da prekršim prvu zapovijest Oca. To je naša, engleska stvar: baš iz tog razloga imamo kraljicu”. Ona se okrene na drugu stranu kreveta i promrmlja: “A kažu da smo mi Francuskinje perverzne”.

Majčica Rusija u pozadini priče

U crnogorskoj verziji Bonda, koja ovih dana puni novinske stupce, u pogrešne ruke nisu upali podaci o identitetu britanskih, nego agenata CIA-e. U crnogorskoj verziji špijunske priče, u pozadini svega nije majka kraljica, nego majčica Rusija. A “pogrešne ruke” su, pokazalo se, ruke Dejana Vukšića, šefa crnogorske tajne službe.

Vukšić je, naime, vlastoručno odao identitet agenata CIA-e i njihovih domaćih kontakata, uključujući tu i crnogorske agente koji su CIA-i pomagali u otkrivanju ruskih agenata i saradnika u Crnoj Gori.

Vukšićev šef, Dritan Abazović, rekao je da je u pitanju “propust”. Šta ćete, takve se stvari dešavaju. Ko radi, taj i griješi. Desi se: odaš identitet vlastitih i agenata CIA-e u lovu na Ruse ili detoniraš atomsku bombu u centru velegrada… Ne treba u svemu tražiti zlu namjeru, je li tako?

Istu riječ, “propust”, upotrijebio je i Milan Knežević, šef parlamentarnog Odbora za bezbjednost, koji će uskoro raspravljati o Vukšiću i njegovoj, evo mog prijedloga za riječ kojom bi crnogorskim vlastima valjalo opisati Vukšićevo obavještajno remek-djelo: “omašci”. Mada ni “previd” nije loše.

Šta će reći CIA?

Vukšića, dakako, ne zanima šta će o njegovom previdu reći parlamentarni odbor u kojem njegovi imaju većinu. Ali šta će reći CIA, snajka, CIA? Ljudi koji se navodno razumiju u te stvari vele kako ništa neće reći naglas. No, možemo pretpostaviti kako će, i ono što će CIA reći, kao i ono što neće reći, i Vukšić i Abazović odlično razumjeti.

Kako bilo: razrješenje ovog, kao i svih budućih “nesporazuma” između crnogorske strane i takozvanih “naših zapadnih partnera” tretiram kao unutrašnje, takoreći porodično pitanje istopolnih partnera u braku zapadnih NATO država i velikosrpske, proruske crnogorske vlade koju su instalirali.

Ipak, usudiću se predložiti: pojavi li se opet neki sličan problemčić, omaškica takoreći, neka NATO ekipa to riješi sa svojim informantima, uslužnim novinarima i redakcijama te NVO aktivistima – istom onom ekipom koja ih je informisala kako se Vučić ne miješa u izbore u Crnoj Gori, onom koja im je dojavila da je Amfilohije nosilac progresivnih tendencija, njegove homeinidne litije marš pobunjene građanske, proevropske Crne Gore, onom koja im je objasnila kako u Crnoj Gori nema nikakve velikosrpske mobilizacije. Neka sve sporno rasprave sa ekipom koja ih je uvjeravala kako će vlada koju je sastavio Amfilohije biti pro-NATO i pro-EU odlučna i odlična, te nipošto neće raditi za interese “srpskog sveta” i Rusije.

‘Porođajke muke demokratije’

Ako ima nešto sporno, šta reći nego ono što preporučuje svaki odgovoran bračni savjetnik: riješite to razgovorom.

Svako malo zovite u Brisel Dritana, Vukšića i Zdravka. Neka vas oni još jednom uvjere u svoju posvećenost zajedničkim sjevernoatlanstskim i evropskim ciljevima. Ako je šef crnogrske tajne službe odao identitet agenata CIA-e, to nije razlog za bijes: svaki je savez, pa i NATO, baš kao i svaki čovjek, velik onoliko koliko je sposoban da prašta. Odmazda je slabost: u praštanju je moć. Ako se Dritan Abazović sastajao sa čovjekom koji je koristio falsifikovani američki pasoš i lažno se predstavljao kao američki diplomata/agent, pa tom čovjeku plaćao hotel i, po nekim navodima,  vodio ga na sastanak kod premijera, pa tog čovjeka, koji je Crnom Gorom vršljao u pratnji pripadnika crnogorske policije, pustio da pobjegne iz zemlje, nije valjda to razlog za podozrivost?Ako je crnogorsko ministarstvo odbrane na odgovornu funkciju postavilo čovjeka koji je uhvaćen u krađi NATO podataka koje je, navodno, namjeravao predati Rusima, nije valjda to razlog da se posumnja u najbolje namjere i ljubav prema NATO-u – i tog čovjeka, kao i čitave vlade.

Napokon: Rim nije izgrađen za dan. Lijepo je rekao Dritan: sve su to porođajne muke demokratije.

Dok crnogorske funkcionere svako malo zovu u sjedište NATO-a na ribanje i izvlačenje ušiju, a EU i evropski ambasadori se gotovo svakodnevno javljaju sa kritikama nove vlade, moram reći: razumijem njihovu nelagodu.

Dokazi da su namagarčeni su očiti i snažni. Fatalista bi rekao: neporecivi. Teško je priznati tako golemu pogrešnu procjenu. Tim prije što takvo priznanje podrazumijeva i priznanje neprijatnog nivoa nekompetencije: kako crnogorskih informanata, tako i zapadnih diplomata u Crnoj Gori. U jednu ruku, kudikamo je lakše zatvoriti jedno, onda i oba oka; pretvarati se da se ništa čudno ne dešava pa više vjerovati obećanjima Zdravkove vlade nego svojim širom sklopljenim očima.

Šta reći?

Ili to, ili zovite Jamesa Bonda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.