Laž bez granica ili istina u poželjnim granicama?

Za Antenu M piše: Ahmed Avlijani

Kada sam čuo da je u Bijelom Polju neko iz patriotske kolone napao novinara TV "Vijesti" Seada Sadikovića dok je mirno šetao ulicom, udarajući ga zastavom Crne Gore, pomislio sam da je, ako nije kakva podmetačina, to dokaz da je ljudska glupost bezgranična, a da je u Crnoj Gori ponajprije potrebno naći model za demokratizaciju svijesti prosječnog građanina pa da se tek onda nadamo da možemo demokratizovati društvo, jer ne možemo od nedemokrtaskih pojedinaca stvoriti demokratsko društvo.

Nema opravdanja za nasilje

Moram odmah na početku priznati i da novinara Seada Sadikovića odavno ne cijenim, ni kao novinara ni kao čovjeka, i za to imam meni prilično ubjedljive argumente koji su krunisani neetičkom, i sa aspekta novinarske i sa aspekta osnovne ljudske etike, epizodom sa Rožajcem Husnijom Huljom Pepićem, mojim znancem, divnim i čestitim čovjekom iz divne, rodoljubive, bošnjačke porodice koja, ilustracije radi, preko svoje humanitarne fondacije "Bratska ruka" u Crnu Goru slije stotine hiljada franaka pomoći godišnje, a koja je, opet ilustracije radi, u kući - muzeju Pepića sačuvala dosta onoga što se može podvesti pod kulturno-istorijsku baštinu Bošnjaka i Crne Gore, počev od kuće i avlije pa završivši sa onim što je u kući i, na neki poseban način, sa samim Husnijom - Huljom Pepićem, čime pokazuju visok nivo društvene svijesti i odgovornosti.

Helem, Seadov propali pokušaj omalovažavanja Husnije Pepića stavio ga je, trajno, na moj lični spisak otpisanih.

No, moj niti bilo čiji stav o njemu kao novinaru i čovjeku apsolutno nikom na ovom svijetu ne može i ne smije dati za pravo da ga fizički, niti verbalno napadne, da mu prijeti ili da ga na bilo koji drugi način napada ili vrijeđa njegov ugled i njegovo dostojanstvo.

To je u mojem ali i u opšteprihvaćenom, evropskom, poimanju demokratije i ljudskih i medijskih sloboda kojem, želeći da budemo dio EU - težimo, nedopustivo.

Pored tog, opšteg mjesta, posve mi je neprihvatljivo da neko iz kolone onih koji se zalažu za građansku i evropsku Crnu Goru u obračunu sa političkim neistomišljenicima, a Sead Sadikovoć je mnogo više politički nego medijaki djelatnik i kao takvog ga javnost prepoznaje, posegnu za kakvom drugom silom, do za silom argumenata, principa, istine i pravde.

To je suprotno onome za šta se oni bore.

I, naravno, pridružio sam se i pridružujem se osudama cijele Crne Gore koja se ujedinila u osudi napada na Seada Sadikovića.

Otimanje zastave

Istovremeno mi je, moram i to priznati, i pored pune svijesti o načinu na koji se iz koncerna "Vijesti" već više od decenije kreira javno mišljenje o DPS-u i (staroj) vlasti kao o apsolutno nedemokratskoj, lopovskoj i nasilnoj; o sljedbenicima procrnogorske građanske politike kao o funkcijama ili kakvim drugim pogodnostima (džak brašna, 20 eura, ...) potkupljenim ljudima i o manjinama kao priglupim glasačima vlasti zbog socijale ili kakve druge sitne usluge - čemu je Sead Sadiković dao nemjerljiv doprinos, bilo nepojmljivo da bi jedan novinar, pa makar bio i novinar "Vijesti" i makar bio i sam Sead Sadiković, mogao sebe svesti na taj nivo da inscenira incident provocirajući otimanjem zastave učesnike mirnog, nenasilnog skupa, pa da kasnije, prećutkujući dobar dio istine, taj incident prikaže kao unaprijed isplanirani i osmišljeni napad na njega, a to znači i na medijske slobode i slobodu izražavanja, i time "potvrdi" ranije kreirano mišljenje o nasilju i netoleranciji podržavaoca bivše vlasti i netolerantnom karakteru patriotskog pokreta u Crnoj Gori.

Međutim, na moje, o kako sam ponekad naivan, ali i na, vjerujem još veće od mog, iznenađenje Seada Sadikovića, o kako je i on ponekad naivan, isplivao je snimak koji ne opravdava nikakvo nasilje ali baca sasvim drugo svjetlo na ovaj događaj koji poprima obrise osmišljene provokacije skuhane u nekoj od spin kuhinja "Vijesti".

Na snimku se jasno vidi da on, Sead Sadiković, nije samo mirno šetao ulicom već da trči za jednim automobilom iz kojeg se vijore zastave Crne Gore i od jedne osobe otima zastavu, a zatim se udaljava od vozila.

I tu nastaje incident kada osobe kojima je na silu oteta zastava, izazvana tim grubim ponašanjem i ponešene valjda nabojem trenutka i osnažene psihologijom mase, pokušavaju da povrate zastavu koja im je oteta i da tako, opet valjda, odbrane svoje dostojanstvo.

Da su me pitali, ne bi, i da ovdje iskoristim priliku za poziv svima koji na sličan način daju podršku građanskoj Crnoj Gori da ubuduće nikada ne nasijedaju na ovakve i slične provokacije, već da pokažu svoj puni građanski i demokratski kapacitet, jer sve van toga ima apsolutno suprotan efekat i udaljava nas od ideala građanskog društva.

Istinu na pijedestal

O postupku i profesionalizmu novinara Sadikovića i njegovim motivima neka sudi javnost na osnovu javno dostupnih video zapisa koji su ga, nakon što su ugledali svjetlost dana, natjerali da se "prisjeti" detalja incidenta i da bitno izmijeni svoju prvobitnu izjavu kojoj je, dan nakon događaja, sinoć dodao trčanje za vozilom i "ostvarivanje kontakta" sa osobom u njemu.

Otimanje zastave je, opet, izostavio.

Juče je, u intervjuu Pobjedi rekao da je "možda" oteo zastavu, ne sjeća se.

Ono što je ovdje bitno je da se uzvišena istina podigne na pijedestal koji joj pripada i da se raskrinka laž o fizičkom napadu na novinara - neistomišljenika dok mirno šeta ulicom grada u kojem je rođen.

Istina je, izgleda, dramatično promijenila prvu verziju događaja i pokazala da je žrtva fizičkog napada dala značajan doprinos incidentu koji od samog početka do kraja nije onakav kakvim ga je predstavila i opisala u noći događaja.

I ovdje, zbog značaja, još jednom podvlačim - nema opravdanja za nasilje nad bilo kim.

Da završavam.

Ne mogu, a da se ne zapitam: je li Sead Sadiković očekivao mirnu reakciju na svoj postupak i zašto nije na sličan način pokušao da tokom svakodnevnih litija, autolitija, kolona podrške braći Srbima u Nikšiću i sličnih skupova otimanjem npr. srpske zastave testira demokratski kapacitet učesnika tih skupova?

Ili možda odgovor na ovo pitanje treba tražiti u njegovom stavu o čistom srpskom svetu sa, može biti, po malo kukolja, iznešenom u sinošnjim Vijestima u pola sedam na TV "Vijesti"?

I, kada sve ti posložimo, ostaje pitanje svima nama: je li bjelopoljski incident klasična laž bez granica ili se radi o istini saopštenoj u poželjnim granicama?

I, tek mi sada, u kontekstu priče o srpskom svetu i onoga što je njen učinak u javnom mišljenju, njegova autorska emisija "Bez granica" dobija puni smisao - Srpski svet bez granica.

Očekujem, na kraju, kao vjerujem i cijela javnost u Crnoj Gori, da sud utvrdi sve činjenice i sve okolnosti u vezi sa ovim incidentom i da ne sudi po onome što od njega očekuje spinovana javnost već po onome što je osnovni ideal pravde - istina.