HULJA

Za Antenu M piše: Boris Marinović

Novinar Sead Sadiković poznat je crnogorskoj javnosti po svojim satiričnim emisijama u kojima koristi svaku priliku, ma kako banalna bila, da nešto negativno dovede u vezu sa svojom opsesijom – Milom Đukanovićem. Recimo, paradajz nije dobro rodio, i on gostu emisije prigovori da je to zato što glasa za Mila.
Jednom svojom emisijom je posebno skrenuo pažnju javnosti kad je kao gost ponizio svog domaćina Huseina Pepića iz Rožaja, na način što je njihov interni dogovor o sadržaju emisije snimao, montirao i prikazao, suprotno dobrim običajima i novinarskoj etici i tako izložio ruglu, mrzosti i prezrenju (difamirao) tog čestitog čovjeka, za kojeg se kasnije ispostavilo da ima i određenih mentalnih problema.

Tokom cijele emisije, ovaj novinar je potencirao Huseinov nadimak, Hulja. Ili mu ga je on dao tog dana.
Zbog povrijeđene porodične časti, sinovci Huseina Pepića – Ilhan i Hilmija Pepić su aktivirali eksplozivnu napravu ispod auta ovog novinara i zbog toga bili uhapšeni, kao i njihov rođak Šemso Pepić, koji mu je poslao nekoliko poruka.

Naravno, krivicu za sve ovo Sead Sadiković je prebacio, na koga drugog, do na Mila Đukanovića.
Međutim, Pepići kao i drugi Bošnjaci i Muslimani su nakon ovih događaja, mogli steći uvjerenje da je ta Hulja koju pominje Sead Sadiković, u stvari on lično.

To su uvjerenje mogli steći, pa nakon nekog vremena i zaboraviti, dok je Sadiković redukovao javno ispoljavanje svoje netrpeljivosti prema Bošnjacima, Muslimanima i Crnogorcima, i nastavio s nešto umjerenijim emisijama, u kojima je i dalje optuživao Mila za nerodnost, neplodnost, sušu, poplave i druge nepogode koje bi zadesile ruralne oblasti koje je posjećivao, gdje se osjećao superiorno, pogrešno misleći da je intelektualno iznad gostoljubivih seljaka koje je izvrgavao ruglu.

Izazivanje incidenata, lažno optuživanje drugih, medijska podrška za sva nepočinstva jednih (čitaj „srpskog sveta“) a histerična medijska kampanja protiv drugih – suverenističkih i građanskih partija optuživanih za sve i svašta, na kraju je urodila plodom. Vlasnici medija, kojima Hulja pripada, preko svoje ispostave URA, sada su mogli da zaduže Crnu Goru za skoro milijardu eura, iako su ranije smatrali smrtnim grijehom neuporedivo manje zaduživanje prethodne vlasti.

Ipak, vjerovalo se da matrica koja je poslužila za uspjeh „srpskog sveta“ na izborima od 30. 8. 2020. g., a koja se sastoji od insceniranih događaja koji Crnu Goru predstavljaju u najgorem svijetlu, otišla u ružnu prošlost. Naime, cilj je ostvaren, građanske partije su otišle u opoziciju, a formirana je prva klerikalna vlada u Evropi.
Međutim, ponavljanjem ovih scenarija pred lokalne izbore u Nikšiću: paljenje auta bez motora, lažiranje napada na pristalicu DF-a Trebješanina, i davanje ovim insceniranim događajima ogromni medijski publicitet, a sa druge strane prećutkivnje stvarnog pokušaja ubistva Mirka Kontića, kojeg su nožem (četnički) ranili kroz crnogorsku zastavu kojom je bio ogrnut, postalo je jasno da planeri nemaju namjeru da stanu, a da je cilj ovih aktivnosti fašizacija društva koju logistički pomaže tajna služba druge države.

Ipak, Hulja je uspio da nadmaši sve scenarije korišćene u Nikšiću i da dâ sopstveni pečat ovom političkom beščašću.

Naime, opravdani revolt crnogorske mladosti protiv puzajuće fašizacije društva i masovno nošenje crnogorskih barjaka su očigledno uplašili „junake našeg doba“, pa se pribjegli oprobanom receptu, koji je zauzeo naslovne stranice svih medija i portala, „Napadnut novinar TV Vijesti tokom 'patriotskog' skupa u Crnoj Gori“, „Komite linčovale novinara“ i slično.
Osude ovog „napada na novinara“ su bile toliko brojne, da bi lakše bilo pobrojati one koji nijesu osudili napad, nego ove koji jesu, uključujući i neinformisanu američku ambasadorku.

Crnogorske patriote su odmah medijski linčovani, okrivljeni i optuženi, tako da tužilaštvo i sud nijesu imali „izbora“. Postupili su po medijskim instrukcijama, a ne dokazima i uhapsili „nasilnike“. Konformistički, jer zašto bi ulazili u konflikt s javnim mnjenjem, kad su te „nasilnike“ već osudili državni organi i mediji, uprkos Zakonu o krivičnom postupku, koji propisuje: „svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže pravosnažnom presudom. Državni organi, mediji, udruženja građana, javne ličnosti dužni su da se pridržavaju ovog pravila i da svojim javnim izjavama ne vrijeđaju ova i druga pravila postupka koji je u toku“.

Međutim, u ovom slučaju ne samo da je brutalno kršena pretpostavka nevinosti, već je još brutalnije iskrivljena realnost. Kao u slučaju „Heroja našeg doba“ kad su isti scenaristi od dželata napravili spasioca.
Naime, svi su pošli od „pretpostavke tačnosti i istinitosti“ onoga što je iznio Sead Sadiković, koji je Vijestima kazao da „ima lakše povrede glave“ te da je doživio psovke, vrijeđanja, kako sam svjedoči „skočili su i napali na mene više njih, pet-šest momaka. Odbranili su me ljudi koji su šetali glavnom ulicom“... Tvrdio je i da su ga udarali crnogorskom zastavom, a iz UP je Vijestima nezvanično rečeno da je „nekoliko učesnika auto kolone napalo i izudaralo Sadikovića“.

Niko nije vjerovao uhapšenim mladićima. Međutim, nakon što se pojavio snimak s lica mjesta, javnosti je preostalo samo da vjeruje svojim očima ili Seadu Sadikoviću Hulji koji, kako se vidi sa snimka, trči prema jednom automobilu iz kolone i napada osobu kojoj je, upotrebom sile i prijetnje, a u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi, oteo crnogorsku zastavu (koja ima veliku simboličku, ali i materijalnu vrijednost), s kojom se kasnije pohvalio kao svojim plijenom. Napominjem da je krivično djelo razbojništva propisano članom 242 KZ CG.
Da li napadnuti ima pravo da se brani u Crnoj Gori? Naglašavam, po izmijenjenom institutu nužne odbrane, napadnuti ima pravo da „brani svoja dobra“, dakle, ne samo život i tijelo, već i svoju imovinu. Citiram prof. dr Bora Čejovića: „Krivični zakonik Crne Gore dozvoljava postupanje u nužnoj odbrani kada su napadnuta njegova lična dobra ili lična dobra drugog ili njegova imovinska dobra ili imovinska dobra drugog.

Ovakva izmjena u odnosu na sadržaj pojma nužne odbrane (ranije je bila dozvoljena nužna odbrana samo ako je ugrožen život ili tijelo, a ne sveukupna dobra – prim. B. M.) dovešće buduću sudsku praksu do toga da se u krivičnim postupcima izjašnjava o tome da li će dozvoliti primjenu nužne odbrane u slučaju kada se uništava ili povređuje napadačev život da bi se zaštitilo svoje materijalna dobro ili materijalno dobro drugog. Čini se da ovakva izmjena u odnosu na sadržinu pojma nužne odbrane daje osnova da sudska praksa zauzme jedan novi stav u slučaju kada se brane materijalna dobra, i u svakom slučaju ova izmjena u sadržini pojma nužne odbrane olakšati primjenu ovog instituta, obzirom da dosadašnja sudska praksa nije imala rješenja, ili je dolazilo do arbitrarnosti u primijeni nužne odbrane kada su napadnuta materijalna dobra.“

Dakle, čak i da je tačan iskaz Sadikovića da je prvi verbalno napadnut i isprovociran, sa snimka je jasno da je taj „verbalni napad“ prestao i da se auto udaljava od Sadikovića. Naime, na verbalni napad Sadiković je uzvratio verbalno, po njegovom kazivanju, i on nema pravo na fizičko razračunavanje. Međutim, kad Sadiković trči prema vozilu, iako je prestao „verbalni ili drugi napad“ (ako ga je uopšte i bilo), time on započinjenje samostalni fizički napad na osobu koja sjedi na prozoru, dovodeći tako njen život u opasnost (da padne), otimajući zastavu.

Upravo zato bih se mogao složiti s dijelom analize mog kolege Nikole Martinovića koji kaže „Nije napadnut novinar“, ali ne i s drugim djelom gdje kaže „nego čovjek“, jer čovjek ne napada druge i ne otima im zastave.
Zato treba čuti i drugu stranu (audiatur et altera pars), u ovome slučaju svjedokinju Merijanu Đukić koja kaže: „Sadiković je došao do suvozačeve strane vozila i počeo da provocira, upućujući salve uvreda, da bi u jednom trenutku provukao ruke kroz prozor i krenuo da se čupa i da otima zastavu Crne Gore“.

Je li patologija, Stokholmski sindrom ili Kesedžija ono što tjera Seada Sadikovića Hulju da izvrće realnost, kada nakon ovog namjerno isprovociranog događaja kaže: „incidenti su u srpskom svetu pojedinačan slučaj, a kod neokomita pravilo“.