Hoće li osjećaj stida ući u bjelopoljsko tužilaštvo?

Piše: Darko Šuković

Ne znam da li je korona ulazila u bjelopoljsko tužilaštvo, bilo bi dobro za tjelesno zdravlje zaposlenih da nije? Ali bi za stanje duha u tom organu bilo neprocjenjivo zdravo ako se među tužioce prokrijumčari osjećaj stida zbog zahtjeva njihove koleginice da dvojica "napadača" na Seada Sadikovića ostanu 30 dana u pritvoru.

Jer, podsjetiću čitaoce, ovo isto tužilaštvo ostalo je sramotno nijemo na morbidnu fejsbuk objavu jednog bjelopoljskog paroha, huškača na krvoproliće, uoči Božića 2020.

Zašto, onda, trideset dana pritvora za dva golobrada mladića, bez, koliko znam, i najmanjeg prekršaja u biografiji?

Da ne utiču na svjedoke kamerama snimljenog događaja? Da ne pobjegnu iz države, koja je kao zaslužnog građanina preko granice ispratila špijuna Simijanovića? Da ne kompromituju dokazni materijal, koji je u rukama "oštećenog", još od momenta kad je, na mutavom jeziku tužilaštva, "ostvario kontakt"...

Ili da bi držanjem u pritvoru "komita" pokazali kako proces navikavanja na Crnu Goru bez prava za one koji poštuju njene simbole, u bjelopoljskom tužilaštvu teče brzo i efikasno? Herr Leposavić će, vaistinu, biti zadovoljan!

Nema potrebe trošiti riječi na događaj o kojem se, sada, praktično sve zna. Osim akcentovanja još dva momenta....

Od predsjednika CG, preko premijera i predsjednika Skupštine, do ambasadorki SAD i EU, svi su sebi dozvolili grijeh nepoštovanja pretpostavke nevinosti (pročitajte sjajnu kolumnu Hulja, iz pera Borisa Marinovića) i za konačnu istinu proglasili prvu medijsku objavu, zasnovanu na iskazu jednog od aktera incidenta. Time su, svjesno ili nesvjesno, mogli da utiču na odluke policije i tužilaštva. Što nije, niti smije da bude, alibi za obje te adrese. Ali...

Sada bi bilo pošteno da se istim povodom opet oglase i Milo Đukanović ( barem je on morao biti oprezniji s informacijom Vijesti) i Aleksa Bečić i Džudi Rajzing Ranke i Oana Kristina Popa, silne partije, nvo, udruženja... Da priznaju grešku i pošalju poruku kako su naučili lekciju da se zakonom propisane procedure moraju poštovati i da su ignorisanjem pretpostavke nevinosti - "istrčali pred rudu".

Kako to u svom jurodivom obraćanju na trojstvo tema, u neđelju, reče apsolutno unikatni premijer, na žalost, Crne Gore! Od njega jedino ne očekujem da prizna grešku i pokaje se, pošto je svakog od svojih stotinu i kusur dana ovladavanja sobom i državom pokazivao da ima nepopravljivu konfuziju u poimanju koncepta pravde, poštenja, pomirenja i slobode.

A, tek što "čudno piše" ljubav...

U cijelom mi je slučaju najmanje bitna oficijelna "žrtva". I neizostavno moralisanje zbog odsustva esnafske solidarnosti sa osobom koja se, od supertalentovanog autora radio reportaža, pretvorila u rugalicu ljudima problematičnog mentalnog zdravlja i niskog obrazovnog nivoa. Ne, nemam osjećaj ni esnafske, ni bilo kakve empatije prema onome ko među poštovaocima lika i djela Ratka Mladića sporadično vidi "balafurdiju", ali su mu takvi svi koji se klanjaju sjenima sahranjenih u Potočarima i onih čije kosti čekaju da budu iskopane iz primarnih, sekundarnih i tercijarnih grobnica, na kojima vaskrsava "srpski svet".

Nemam ni iluzije da mogu promijeniti stanje duha u bjelopoljskom tužilaštvu, pogotovo u svjetlu najavljenih reformi, koje će, popusti li EU, tu pravnu (bes)misao pretvoriti u uslov za avanzovanje. No, vjerujem da sve vas u kolonama koje slave Crnu Goru imam kredit da zamolim: držite čvrsto zastavu, nije ona za svačije ruke, a odgovor na provokaciju smije da bude samo jedan - prezir!

Za kraj, jedno podsjećanje: nekada je klincima bilo teško organizovati igru "komita i žandara", jer je svako htio da bude "komita" i niko nije htio da bude "žandar". Dobro ste razumjeli- nijedno dijete ni u igri nije željelo da bude izdajnik.

Tako je bilo, tako će biti.