Jevanđelje po Džomiću: Novo načertanije za asimilaciju Crnogoraca

Za Antenu M piše: prof. dr Milorad Nikčević, akademik DANU

U potonja dva mjeseca u Crnoj Gori pojavila su se dva načertanija za asimilaciju Crnogoraca, promovirana preko dva najuticajnija provladina medija, Vijesti i In4S-a. Neobično je da su te dvije ideološke platforme ostale gotovo nezapažene od strane crnogorskih kulturnih i javnih djelatnika, budući da je očevidno da nije riječ o uzgrednim analizama, već konceptima koji stoje iza današnje crnogorske vlasti. No, od Univerziteta Crne Gore i CANU i nijesmo navikli da se bave svojim poslom, pa šutnja ovim povodom možda i ne treba nikoga da čudi.

O prvom od tih načertanija objavljenom u vladinom oglasniku Vijesti, čiji je potpisnik glavni i odgovorni urednik te medijske zastide crnogorske, s ciljem promoviranja dualnoga identiteta kao „mekog“ modela asimilacije Crnogoraca, već sam pisao u tekstu „Spin mašina Vijesti na zadatku kako vuka sakriti od ovaca“.

Drugo načertanije s pozicija „tvrdoga“ modela asimilacije potpisuje jedan od najagilnijih predstavnika Srpske crkve u Crnoj Gori, Velibor Džomić. U tekstu objavljenom na In4S pod naslovom „Nova crnogorska nacija“ Džomić, naime, navodno polemiše s koncepcijom koju su iznijele Vijesti, kritizirajući koncept dualnog identiteta, s pozicija apsolutne negacije crnogorske nacije, njezine kulture i povijesti. Manirom provincijskoga šovena, sve svoje premise i zaključke Velibor Džomić temelji na opskurnim interpretacijama povijesnih događaja i izravnim lažima.

Već na samome početku teksta autor kao povijesnu tvrdnju iznosi stav da je „ideološko uobličenje i stvaranje crnogorske nacije“ započeto 1. maja 1945. godine tekstom Milovana Đilasa u „Borbi“, glasilu Komunističke partije. Razumije se da ova laž ima za cilj povezati omraženu naciju s omraženom ideologijom i u svijesti čitalaca staviti znak jednakosti između njih. Kao što je apsolutni nonsens da je crnogorsku naciju stvorio Milovan Đilas i Komunistička partija, tako je još veća glupost Džomićeva lažibajka o nekakvom procesu „crnogoriziranja“ Crne Gore, uz vazdašnju kuknjavu o ugroženom srpstvu.

Koliko je samouvjeren u svojim fabrikovanjima istorijskih neistina lijepo ilustrira samouvjerena konstatacija: „Crnogorska nacija je svoj vrhunac dostigla na popisu 2011. godine“, nastojeći da rezultat toga popisa predstavi kao primjer etnoinženjeringa, uz besmislene kuknjave o navodnom pritisku stanovništva da se nacionalno određuje kao Crnogorci. Ko god je ikad imao prilike viđeti rezultate popisa u Crnoj Gori od Drugoga svjetskoga rata naovamo, zna da je na popisu stanovništa 1948. godine u Crnoj Gori živjelo 90,67% Crnogoraca i 1,78% Srba, da je na popisu 1953. u Crnoj Gori bilo 86,62% Crnogoraca i 3,3% Srba, da je samo dvije godine nakon što je mali Velibor ugledao svijetlo dana u rodnom Kraljevu, 1971. godine, na popisu u Crnoj Gori bilo 67,15% Crnogoraca i 7,46% Srba, da je u jeku ostvarenja velikosrpskoga projekta 1991. godine na popisu u Crnoj Gori bilo 61,86% Crnogoraca i 9,34% Srba...

Kad piše o „vrhuncu crnogorske nacije“, pozivajući se na popis iz 2011. godine na kojem je u Crnoj Gori popisano 44,98% Crnogoraca i 28,73% Srba, što Džomić prikazuje kao rezultat politike „crnogorizacije“, izvjesno je da on masno laže, jer je broj Crnogoraca u Crnoj Gori od vremena kad je on u rodnom Kraljevu savladavao prve korake do 2011. godine smanjen za preko 22%, dok je broj Srba narastao za preko 21%. Objašnjenje da su crnogorski komunisti nekoga primoravali da se nacionalno izjasni kao Crnogorac pada u vodu pred činjenicom da se na svim popisima od 1948. godine određeni broj crnogorskih građana izjašnjavao kao Srbi, pa bi se moglo postaviti pitanje zašto njih niko nije naćerao da se navodno pišu kao Crnogorci.

Ali, zanemarimo za trenutak popise u Crnoj Gori i pogledajmo kakva je situacija u Džomićevoj rodnoj Srbiji. Na popisu stanovništva u Srbiji 1981. godine popisano je 147.446 nacionalnih Crnogoraca, na popisu 1991. godine taj je broj sveden na 139.290, da bi na popisu 2011. svega 38.527 građana Srbije u rubriku nacionalnost upisalo da su Crnogorci. Za tri decenije u Srbiji je nestalo gotovo 110.000 Crnogoraca!? Što nam govore ovi brojevi? Kao prvo, da je besprizorna laž da su crnogorski komunisti ikoga primoravali da se nacionalno izjasni kao Crnogorac jer se istodobno u Srbiji, đe takve prisile nije moglo biti, blizu 150.000 građana 1981. godine nacionalno izjašnjavalo kao Crnogorci, a kao drugo – kad broj Crnogoraca dramatično opada i u Srbiji i u Crnoj Gori, ne može tu biti riječ ni o kakvoj crnogorizaciji Srba, no o brutalnoj srbizaciji Crnogoraca.

Džabe su Džomiću sve vudu mantre, za koje je tvrdio da ćeraju koronu, brojke su egzaktne i pokazuju kako se preko prljave kampanje navodno ugroženog srpstva pred našim očima odvija doista proces etnoinženjeringa, s ciljem nestanka Crnogoraca kao naroda i nacije.

No Džomiću, kao jednom od ideologa nove crnogorske vlasti, predstavniku ustanove koja je i sastavila Vladu Crne Gore, nije dovoljno da samo hrakne i pljune na Crnogorce, već je potrebno i da ih dodatno unizi tvrdnjom da oni nemaju svoju istoriju. Nizom podmetačina i falsifikata čini to on u ovom svom tekstu krcatom šovinističkih tvrdnji, na koji bi, da je Crna Gora pravna država, nadležno tužilaštvo moralo reagirati pokretanjem krivične prijave protiv ovog stranog državljanina zbog izazivanja nacionalne mržnje!

Džomić tvrdi da su Crnogorci nacionalno bili Srbi sve do 1945. godine, „kao i Hercegovci, Šumadinci, Kosovci i drugi“ te da su bili „organski dio srpskog naroda“. Za te svoje organicističke teorije poziva se na navodno istorijski identitet Crnogoraca iz vremena Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, predstavljajući ga kao vaskoliki identitetski obrazac crnogorske povijesti, okomivši se na Ustav Crne Gore iz 2007. godine, koji očevidno smeta jer je Crnu Goru definirao kao građansku, inkluzivnu zajednicu, i izrugujući se s tvrdnjom o 1000-godišnjem kontinuitetu crnogorske državnosti „iako se Crna Gora kao geografski pojam prvi put pominje od polovine 15. vijeka, a kao politički pojam od početka 16. vijeka“.

Odmah da pomenemo da Džomić ne raspolaže ni osnovnim informacijama jer bi u suprotnom znao da prvi pomen Crne Gore u istorijskim vrelima datira iz 1296. godine, a ne iz polovine 15. vijeka. Nije neznanje toliko strašno jer treba shvatiti Džomića koji je u Crnu Goru prispio kao odrastao čovjek, propustivši o njoj mnoge važne lekcije, a doškolovavajući se kod najvećega mrzitelja svega crnogorskog, nepomenika pohranjenog u kripti svoje kičerajske zadužbine u Podgorici, ali je u najmanju ruku licemjerno tvrditi da Mitropolija crnogorsko-primorska, ustrojena 1929. godine, djeluje u Crnoj Gori 800 godina, a negirati crnogorsku državnost stariju od XVI vijeka.

O čemu je riječ? Onako kako se Džomić danas poziva na osamstogodišnji kontinuitet Mitropolije crnogorsko-primorske aludirajući na (nedokazivu) tvrdnju da je 1219. godine u ondašnjoj Zeti utemeljena prva pravoslavna eparhija, Zetska episkopija, Crna Gora ima znatno veće pravo ne samo na svoje državno nasljeđe iz vremena kad se zvala Zeta već i dublje, iz perioda kad se imenovala Dukljom, dakle još od IX vijeka. Da nije riječ ni o kakvom narativu crnogorskih suvremenih separatista, već o povijesno verificiranoj pojavnosti, svjedoče riječi uglednoga srpskog istoričara, akademika Vasa Čubrilovića, koji je svojedobno zapisao da je „Republika Crna Gora stara istorijska zemlja, izašla iz antičke Prevalitane, srednjovekovne Duklje i Zete i novovekovne Crne Gore“.

Ali ako Džomić ne vjeruje Vasu Čubriloviću, jednome od atentatora na nadvojvodu Franca Ferdinanda, valjda bi trebalo da vjeruje Petru I, koji u Kratkoj istoriji Crne Gore, objavljenoj u redakciji Dimitrija Milakovića 1835. godine, zapisuje: „Provincija Zeta u stara vremena zvaše se Prevala, dokle po rijeci Zeti, koja teče od Hercegovine, ne bješe dobila svoje sadašnje ime. Ova se provincija na dvije časti dijelјaše, to jest na Gornju i Donju Zetu po rijeci Morači, koja također ide iz Hercegovine i, sastavlјajući se među Spužom i Podgoricom, upada u Zetsko, oli po sadašnjemu nazvaniju, Skadarsko jezero. Pod imenom Gornje Zete sastojaše se u to vrijeme i Crna Gora. One su svagda nerazdvojno imale svoje vladatelјne banove, kako pređe srpskijeh carah od Nemanjića doma, tako i po preśečeniju te carske familije...“

No, izgleda da je Džomić nepovjerljiv prema Svetome Petru Cetinjskome kao poglavaru autokefalne Crnogorske crkve, koji je 1813. godine izgleda slijedio upute Milovana Đilasa pišući: „Mitropolit je prirodni Crnogorac, kako što su i prvi mitropoliti i ne može u Crnu Goru biti mitropolit stranac, nako rodni Crnogorac iz prvijeh crnogor­skijeh familija“. Ili kad u pismu ruskome konzulu Jeremiji Gagiću od 5. marta 1826. godine veli: „Mene je udivitelno što ova tisuća cekinah ne ide pravo cernogorskomu, nego slavenoserbskomu narodu. Može bit neka pulitičeska pričina tomu.“

Ako mu je Sveti Petar nepodesan kao novocrnogorski nacionalist, iz njegova pozivanja na identitet iz vremena Knjaževine i Kraljevine Crne Gore reklo bi se da u knjazu/kralju Nikoli vidi obrazac srpskoga nacionalnoga identiteta Crne Gore koji predstavlja, aistorijski, jedinom povijesnom istinom. Pa da vidimo što o tezi da Crna Gora ima hiljadugodišnji povijesni kontinuitet misli Nikola Mirkov u svečanome govoru povodom proglašenja Crne Gore za kraljevinu 1910. godine: „Duboki su temelji ovoj obnovljenoj kraljevini našoj. Oni silaze do nekadašnjih zetskih kraljeva Vojislava, Mihaila i Bodina. Vrijeme je rušilo samo ono, što je nad zemljom bilo, ali što je izidano bilo u njoj i što je usađeno bilo u srcima slobodnih gorštaka ovih planina, to nijedan silnik, koji je na našu otadžbinu nasrtao, nije mogao porušiti. Na tome dubokom temelju počeli smo mi zidati, i danas evo staroga kraljevstva našeg opet da blista pod suncem nebeskim. Savili smo nad njim svod od blagoslova božjeg i pribiramo narod svoj za dalje pregnuće na putu napretka i jačanja.“

O nacionalnoj identifikaciji Nikole I, moglo bi se danas ponešto naučiti i iz programskih članaka, objavljenih u zvaničnome državnom glasilu Glasu Crnogorca, 1884. godine: „Crnoj Gori je životno načelo Crnogorstvo. Bez toga Crna Gora ne bi mogla živjeti, tj. ne bi mogla biti Crna Gora. Izgubivši to ona ne bi morala materijalno propasti, u njoj bi ostale ove iste stijene i krši, možda još zaodjenute šumom i zelenilom, ona bi se mogla još i proširiti, u njoj bi moglo biti više naroda, bogatijeg i prosvijetljenijeg, – ali to više ne bi bila Crna Gora kad u njoj ne bi bilo Crnogorstva.“

To, dakako, ne znači da se u izvorima, osobito iz vremena knjaza/kralja Nikole, ne može u Crnoj Gori naći nemali broj dokumenata u kojima se pominju Srbi i srpstvo. Srpstvo knjaza i kralja Nikole, što se nadovezuje na Njegoševe idejne obzore, imalo je svoju političko-ideološku funkciju, pri čemu je ono poimano kao izvjesna nadidentitetska odrednica (poput jugoslovenstva), a da taj socio-kulturni fenomen nikad nije potirao primarnu nacionalnu crnogorsku samoidentifikaciju. Nije, dakle, posrijedi nikakav dualni identitet, kako se to danas želi prikazati, već nadnacionalna kategorija s izrazitom političkom dimenzijom. Uostalom, nije se čuditi da je nakon likvidacije crnogorske države 1918. godine postalo jasno da crnogorska nacionalna i srpska nadnacionalna ideja u Crnoj Gori jedna drugu potiru. Da su toga bili svjesni i protagonisti sramne Podgoričke skupštine, svjedoče riječi njezina potpredśednika Sava Fatića koje danas odjekuju kao moto te povijesne stranputice: „Ja ve molim, gospodo, da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se, pak, tiče njezine političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na onu do juče i od juče… Mi više nijesmo Cnogorci, nego Srbi!“

Moglo bi se ovako s provjerenim istorijskim vrelima redati u nedogled, no neka i ovo zasad bude dovoljno da ilustrira povijesnu činjenicu da crnogorski nacionalni identitet i te kako jeste slojevit, ali i istorijski verificiran, nasupot jednoobraznoj velikosrpskoj interpretaciji Velibora Džomića, koji svoje povijesne rezone ne zasniva na analizi istorijskih izvora i procesa, već ih kreira ideološkim makazama, s ciljem posvajanja ukupnoga crnogorskog duhovnog i materijalnog nasljeđa i nijekanja crnogorske nacionalne posebitosti. U tu svrhu, paušalno i neznaveno Džomić se usudio uputiti i na Ustav Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine, no zaboravio je da je u tome ustavu eksplicitno u članu 40 navedeno: „Crnogorska je crkva autokefalna.“

Ipak, odavno je poznato da Džomića ne obavezuju činjenice. Proslavio se on svojedobno tvrdnjom iz jedne njegove knjige da je profašistički mitropolit Joanikije Lipovac odbio nazočiti kolaborantskome Petrovdanskom saboru, iako postoji obimna fotodokumentacija koja potvrđuje da je Lipovac śedio u prvome redu tokom odigravanje te povijesne farse, a rado je i srdačno talijanske fašiste i njemačke naciste dočekivao i gostio i u Cetinjskome manastiru, o čemu takođe postoji fotodokumentacija, sokoleći ih na uništenje partizanskoga antifašističkoga pokreta, o čemu su redovno izvještavale onodobne kvislinške novine.

Džomićeva tvrdnja, a izvjesno i doktrina najvećega dijela nove crnogorske vlasti, dakle, jeste da su Crnogorci nova, od komunista izmišljena nacija koja nema svoju istoriju. Samo je po sebi jasno da ovakav stav povijesnog revizionizma nije tek intelektualna egzibicija jednog stranog državljanina s debelim stažom provokatorskoga djelovanja u Crnoj Gori, već grubo širenje mržnje na nacionalnoj osnovi, kao jedno od metoda asimilacije nacionalnih Crnogoraca u od antifašizma „oslobođenoj“ Crnoj Gori.