Ograde slobode

Za Antenu M piše: Ahmed Avlijani

Ograde, kordoni, žice, policija sa štitovima, suzavcem i u oklopima redovna su postala koreografija premijeru Vlade Crne Gore, zamjeniku mu i ministrima kada dolaze u prijestono Cetinje.

Nismo se tome nadali kada su, ne tako davno, premijer Krivokapić i članovi njegove Vlade na svoj prvi radni dan na novom poslu došli taksijem.

Znali smo, istina, da je to jeftini, marketinški trik osmišljen od strane nekog lošeg savjetnika za marketing koji je previdio da do dana sudnjeg svako danas ima svoje sjutra ali ja sam se, priznajem naivno, na trenutak ponadao da je Crna Gora makar za zehru bliža onome što je moj ideal demokratske vlasti u službi građana.

Govorim, pogađate, o onim skandinavskim ministrima, premijerima i predsjednicima što na posao dolaze biciklom, javnim prevozom ili pješke i rade u interesu građana i države za solidnu platu - i to je to.

Ali avaj. To jutro bilo - i nikad više.

Žutu Dačiu Sandero i crnog Forda Mondea zamijenili su već popodne crni Mercedesi i Audiji tamnih stakala i jakih motora.

Njih su se, pride, dokopali i mnogo niži kadrovi u ministarstvima male, apostolske Vlade.

I ne samo automobila.

Nakon automobila šakom i kapom počela su da se dijele i policijska obezbjeđenja pa su ga, pored tri predsjednika i ministra policije dobili i premijerov zamjenik, ministarka za skoro sve i svašta, da ne nabrajam resore da koji ne izostavim, Vesna Bratić a onda se prešlo na sekretare u ministarstvima, sjećate se da su obezbjeđenje dobila dva sekretara u MUP-u, pa redom sve do kandidata za gradonačelnika Nikšića Moma Koprivice.

Za tu se "počast" i za taj "prestiž" kandiduje, čini mi se, i otimač zastava i agent provokator iz Bijelog Polja - ime sam mu zaboravio al' neko ga juče nazva hulja - ali hajde da sačekamo, da ne trčimo pred rudu.

Da se vratimo mi ogradama i kordonoma kojima će, o nečuvena li paradoksa da se u "oslobođenoj" Crnoj Gori i u prijestonom Cetinku "oslobodioci" dočekuju kao okupatori i ogradama i pretorijancima razdvajaju od oslobođenog naroda, policija danas na Cetinju od naroda čuvati narodne predstavnike i narodne hizmećare (bos. hizmećar - sluga, u ovom kontekstu predstavnik vlasti - sluga građana).

A čega se to premijer, članovi mu Vlade i parlamentarna većina plaše na Cetinju i od Cetinjana?

Ko je gledao premijerove i dolaske njegovih saradnika na Cetinje - zna.

Premijer i njegova Vlada ne plaše se fizičkih napada Cetinjana jer su Cetinjani već pokazali svoj civilizovani odnos prema njemu. Plaše se oni neugodnih pitanja i konstatacija Cetinjana i njihovih ocjena rada Vlade.

Plaše sa da će im Cetinjani reći da su izdali Crnu Goru barjačeći tuđom zastavom i ljubeći je dok svoju bacaju pod noge i na nju šalju agente provokatore sa legitimicijom novinara.

Plaše se da će im reći, ponovo, da Crne Gore ne bi ni bilo da su se oni pitali i da će, zbunjeni, to priznati.

Plaše se da bi ih mogli pitati čiji je Cetinjski manastir i da bi ih mogli "pljunuti" zato što su predali najznačajnije crnogorsko kulturno naslijeđe Srbiji i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Plaše se da bi ih mogli pitati zašto su odbili vakcine i zašto politizuju mjere za sprječavanje širenja COVID19 epidemije pa smo sada među najgorim zemljama u svijetu po broju zaraženih i još gori po broju umrlih od COVID19 infekcije.

Plaše se da bi ih mogli pitati zašto urušavaju bezbjednosni i obavještajni sistem Crne Gore na kojem počiva njena bezbjednost.

Plaše se da bi ih mogli pitati kako su se nezakonito zadužili skoro milijardu eura i gurnuli nas time u dužničko ropstvo.

Plaše se pitanja zašto ugasiše Montenegroairlines sa letovima, avionima, slotovima, putnicima, prodatim kartama i osnovaše novu kompaniju koja je još samo na papiru dok joj memadžment prima plate od po preko 3000 eura?

Plaše se pitanja zašto vrše (č)etničko čišćenje državne administracije od svih nesrba, od Crnogoraca, Bosnjaka, Albanaca, Hrvata, ...

Plaše se, oni, istine koju će im Cetinjani na njima svojstven načim danas, siguran sam, sasuti u lice i plaše se oni talasa konačnog oslobađanja koji bi mogao krenuti sa Cetinja i zahvatiti cijelu Crnu Goru.

Plaše se oni, na kraju, da bi se, po onoj Alberta Kamija koji kaže da u "situacijama apsurda i negacije, revolt kao pozitivno odbijanje ostaje jedino sredstvo da bih nastavio sa životom u apsurdnom svijetu" - revolt Cetinjana mogao pretvoriti u revolt Crne Gore koja sve manje vidi izlaz iz ovog apsurdnog stanja u kojem se u Crnoj Gori negira Crna Gora, negiraju Crnogorci i negira svaka drugost u odnosu na Srbiju, srpstvo i Srpsku pravoslavnu crkvu.

Plaše se oni od još stotina tako neugodnih, a tako potrebnih pitanja koja im bilo koji Cetinjanin danas na ulici može postaviti i zato su izmeđi prijestoničana i sebe podigli ograde i postavili kordone.

Pihhhh, rekao bi, nekako neponovljivo strasno jedan Cetinjanin, luča slobode u onom mesojskom nevaktu devedesetih koji nam se ponovo nameće pod plaštom oslobođenja.

I upravo taj panični strah od naroda Zdravka Krivokapića, Dritana Abazovića, Alekse Bečića i ostalih poslanika i poslenika srpskog sveta i ta slobodarska riješenost Cetinjana da im preko kordona i ograda kažu šta o njima misle daje nam nadu da je demokratija u Crnoj Gori dostigla tačku sa koje je nazad ne može vratiti niko.

Zato su današnje cetinjske ograde ograde slobode za Crnu Goru, Crnogorce ali, najvažnije, i za sve građane Crne Gore.