Lakeji su malo nervozni

Piše: Darko Šuković

Ni u novoj Crnoj Gori, zapljusnutoj slobodom, dio medijskih ispostava nikako da shvati razliku između novinara, policajca, tužioca i sudije. Da praksa suđenja u medijima nije prestala svjedoči i aktuelni slučaj, koji se zbio u Bijelom Polju. Presuda glasi: S.S. je žrtva i tačka! Neka visi svako ko ima nešto da pita!

Iz tog prijekosudskog miljea, što ga čini matična kuća oštećenog i njena ideološka rodbina, mrvicom opreza provirio je državni sekretar u MUP, natuknuvši da stvari tako izgledaju - u ovom trenutku!?

Druga konstanta je da u tom klasteru najteže trpe duševni bol čiji je uzročnik Antena M. Što nama nije milo, ali – žalimo slučaj.

Elem, parče objave baš sa našega portala poslužilo u jednoj tv-specijalki kao dokaz (šire) zavjere protiv S.S! Uzeto (parče) je iz teksta pod naslovom: „Šta se zaista sinoć desilo u BP? Pogledajte snimak incidenta!“, objavljenog u nedjelju u 14 sati i 14 minuta.

Jeste li iznenađeni što autor emisije nije (po)kazao da tekst sadrži i pitanje policiji: da li je ovo snimak sa lica mjesta sinoćnjeg incidenta u Bijelom Polju? To pitanje smo, prethodno, postavili policiji mejlom, pošto je video počeo da kruži internetom.

Ne dao Bog da je kamera pokazala kako baš mi u tekstu potenciramo čijenicu da je na 14-oj sekundi snimka „očigledna 'sječa'“! Jer, kako bi se, onda, gledateljstvu „prodala“ priča o zločestoj Anteni M, koja u sprezi sa drugim mračnim silama pokušava da podvali S.S., matičnoj mu kući i aktuelnoj vlasti?

Ne uzimam (nikad) ime Božje bez razloga. Ono je tu kao ključ za razumijevanje aktuelnog društvenog konteksta, u kojem oslobađajuće vjerovanje eliminiše pitanja kojima nas kljuca raciom zarobljeni um. Da nas relaksira robovanja Poglavlju 23 i 24, kako bi se slučaj mogao smatrati riješenim prije pravosnažne sudske presude.

Da pojasnim... (sve osim držanja predstavnika pokreta 21. Maj u pomenutoj emisiji)

Samo čeljade izrazito talentovano da vjeruje, neće, nošeno zdravom sumnjom, upitati: kako je moguće da se opis incidenta što su ga dale institucije savršeno poklapa sa onim što vidimo na snimku, za koji S.S. i klaster tvrde da nije vjerodostojan?

Samo onaj koji više vjeruje tuđoj riječi, nego vlastitim očima i mozgu neće priupitati: kako ratni trofej (zastava CG) ostade u rukama otimača na kojega kidišu „pešes“ agresora, pa se porodica diči njime (njome) na društvenim mrežama?

Da ne cjepidlačim pitanjem: kako se omjer snaga „pešes“ na jednoga, prometnuo u relativni balans „pešes“ na četvoricu, nakon što se u odbranu S.S. uključio jedan (!) slučajni prolaznik. Što je bilo dovoljno da se, i dalje značajno brojniji, agresor da u bjekstvo, ostavljajući zastavu na mjestu sukoba!?

Umjereno vjerujućem pred ovim opisom zbitija prva asocijacija mora biti nevjerni Toma.

I, da ne zaboravim, džaba saopštenje policije, džaba dvosatna tv-istraga u krugu porodice, ni danas nemam jasnu predstavu kako je to S.S. „ostvario kontakt“ sa provokatorima?

Pošto je nova Vlada tek stotinjak dana činodejstvujušća, zaista nije lijepo da se nama, u Anteni M zamjera što sporo shvatamo da bi suđenje u medijima moglo postati oficijelna pravna škola u državi Crnoj Gori. Što još vjerujemo da je za utvrđivanje istine važniji materijalni dokaz, nego časna riječ. I što nam, uprkos naknadnim saznanjima da je otimanje crnogorske zastave te večeri u Bijelom Polju bilo masovna pojava (jedna Bjelopoljka je na fejsbuku otkucala svoga sina, ali se, nakon interpretiranja njene objave na TV Vijesti i ona našla u čudu), i na osnovu snimka i na osnovu zvaničnih saopštenja, slučaj izgleda ovako: neko je iz kolone verbalno napao S.S., ovaj ih je pojurio i „ostvario kontakt“, a onda ga je fizički napalo više osoba i nanijelo mu lakše tjelesne povrede. Nekako je tom prilikom zastava prešla iz jednih ruku, u druge. Tačka.

E, pa, nije tačka.

Da li je zaista bilo ovako, jedini na svijetu nadležan je da utvrdi Osnovni sud u Bijelom Polju. Ne ni Komisija za praćenje napada na novinare i medije, koja je, kao i ostali članovi klastera, nEčim izazvana požurila da preparira javnost „zvaničnom“ verzijom događaja.

Niko, dakle, mimo suda nije adresa za stavljanje tačke na ovaj slučaj. No, ne manje zanimljivo, a novinaru dozvoljeno je da promišlja zbog čega je klasteru toliko važno da se i prije procesuiranja presudi da se u centru Bijelog Polja desio „napad na novinara“?

Vjerujem da slijedi lakši dio posla...

Zbog toga što bi takav ishod bio vrijedan „dokaz“ pred Briselom i Vašingtonom da na političkoj sceni, pored Demokratskog fronta, postoji drugi ekstrem – „velikocrnogorski nacionalisti“ iliti „komite“ koji svoj nedemokratski karakter pokazuju i napadima na novinare! „Komite“ su, pritom, u interpreatciji klastera, lukavo maskirani borci za povratak na vlast DPS i koalicionih partnera.

Cilj te predstave je da se Demokrate i URA prikažu Zapadu kao jedina istinska građanska struktura na političkoj sceni Crne Gore. Kao jedina snaga koja nudi pomirenje raspolućenom društvu. Kao nevoljnici koji su se našli između „litija“ i „patriotskih kolona“, ta dva, kobajagi ista, neprijatelja evropske budućnosti Crne Gore.

Propagandnu mašineriju Vijesti takvo silovanje balansa sve očiglednije ukopava u blato. I nije da se svijest o tome ne može pročitati na licima i osjetiti u glasu ključnih izvođača radova. Postaje preteško držati ljude u uvjerenju da je „balafurdija“ rijetkost među onima koji izborne pobjede slave kličući Srbiji, a pravilo među suverenistima, jer se oni za pare foliraju da vole Crnu Goru.

Od juče, od sramotnog stava ministra pravde povodom Srebrenice, to je postalo nemoguće! Kako sada naći kupca, na Zapadu i u Crnoj Gori, za priču o građanskim ikonama, pomiriteljima i promoterima multietničkog sklada Aleksi Bečiću i Dritanu Abazoviću? Užasne riječi izgovorene su u ime Vlade koja počiva na glasovima Demokrata i GP URA! Morbidno tumačenje da Tribunal u Hagu nije osnovan međunarodnim ugovorom, nego Rezolucijom, (kao da bi ljudi bili više mrtvi, da jeste) pa presuda za genocid ne zadovoljava pravne standarde herr Leposavića, ultimativni je test ne samo političkog, nego i ljudskog kredibiliteta svakoga ko aktuelnu Vladu čini, podržava ili je medijski promoviše.

A, samo potpuni očajnik vjeruje da se bauk „velikocrnogorskog nacionalizma“, stvoren u kuhinji ovdašnjih agentura Beograda i Moskve, može podvaliti Zapadu kao pandan Srpskom svetu. Postojanje prvoga možete dokazivati samo lakšim tjelesnim povredama S.S. Memorijalni centar u Potočarima svjedoči, a priča u crnogorskom parlamentu jasno pokazuje - ko je ko u Crnoj Gori.