THE CONVERSATION: Crna Gora u opasnosti. Je li Zapad naučio lekcije iz 1990-ih?

Piše: Prof. dr Marc L. Greenberg *

Majušna Crna Gora se već dugo razlikuje od svojih suśeda u bivšoj Jugoslaviji.

Poslije decenije krvavih građanskih ratova, koji su obuhvatili etničko čišćenje i genocid, Jugoslavija se 1990-ih nasilno podijelila po etničkim linijama u šest različitih nezavisnih republika.

Crna Gora je izbjegla najgore iz rata i godinama je ostala uz Srbiju – svoga dominantnoga suśeda, ruskoga saveznika – kao dio „krnje Jugoslavije“.

Crnogorci su 2006. godine glasali za nezavisnost i mirno se odvojili od Srbije. Crna Gora postaje stabilna i inkluzivna demokratija. To je planinska zemlja, na mapi veličine poštanske markice, sa 640.000 stanovnika na istočnoj obali Jadranskoga mora.

Za razliku od etničkoga identiteta Srbije, Crna Gora je napravila mjesta za sve vrste ljudi. U njoj žive Crnogorci – koji su pravoslavci, muslimani, katolici i ateisti, ali i Bošnjaci, Albanci, rimokatolički Hrvati i Srbi. Crna Gora takođe ima jevrejsku zajednicu.

Post-referendumski crnogorski lideri iz socijalističke partije (Demokratske partije socijalista) su nakon osamostaljenja radili na izgradnji širokoga civilnoga društva koje je prepoznalo brojne identitete svojih građana. Mnogo izbjeglica iz balkanskih ratova tražilo je sigurnost u Crnoj Gori. Politički sistem Crne Gore nije favorizovao ni većinu ni manjine, tekovinu naslijeđenu iz Jugoslavije.

Crna Gora se 2017. pridružila NATO-u, protiv volje Rusije. Želi da se pridruži Evropskoj uniji.

Ali priča o crnogorskome uspjehu na Balkanu – i njezin nacionalni identitet – sada je u opasnosti nakon što je u decembru vlast preuzela desničarska koalicija kooridinisana sa Srbijom i Rusijom.

Borba oko crnogorskoga jezika simbolika je šire političke borbe koja se odvija u Crnoj Gori.

Sve bivše jugoslovenske republike – Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Crna Gora, Srbija – imaju zajednički razumljiv jezik, koji se ranije zvao srpskohrvatski. Razlike među njima su uporedive s vrstama engleskoga jezika kojim govore Amerikanci, Australijanci, Britanci i Južnoafrikanci. Od raspada Jugoslavije, svaka nova balkanska nacija koristila je jezik za stvaranje političkoga i kulturnoga identiteta, uspostavljajući svaki jezik sa svojim prepoznatljivim stilom i standardizujući njegovu upotrebu.

Kao što pokazuju moja istraživanja i istraživanja drugih, neki su bili uspješniji u tom naporu od drugih. Bosanski, hrvatski i srpski jezik su sada dobro uspostavljeni kao nacionalni jezici, koji se koriste u školama, štampi, preduzećima i vladi. Crnogorski, međutim, ostaje osporen. Prihvataju ga građani koji se zalažu za inkluzivno, multietničko crnogorsko društvo. Ali oni koji na Crnu Goru gledaju kao na produžetak srpske države, smatraju crnogorski jezik pukim dijalektom srpskoga.

Prema liderima Srpske pravoslavne crkve, „crnogorski ne postoji“. Čini se da je nova crnogorska koaliciona vlada na toj strani jezičkoga pitanja. U martu je nova ministarka obrazovanja, nauke, kulture i sporta, Vesna Bratić – koja se identifikuje kao srpski nacionalista – zaprijetila zatvaranjem Fakulteta za crnogorski jezik i književnost u staroj prijestonici Cetinju i blokirala njegovo finansiranje od januara. Fakultet, prethodni Institut, predvodio je napore na standardizaciji crnogorskoga jezika i podsticao istrživanja o crnogorskoj književnosti i kulturi.

U mladoj zemlji, koja još uvijek kuje svoj nacionalni identitet, brisanje crnogorskoga jezika – koji je povezao njezin narod – nalikuje uklanjanju crnogorskoga identiteta.

Multietnička Crna Gora je do sada postigla stabilnost balansirajući na način koji je podśetio na to kako je jugoslovenski lider Josip Broz Tito tokom jednoga dijela prošloga vijeka vodio multietničku Jugoslaviju.

Jugoslavijom, osnovanom 1918. godine, dominirali su Srbi, Hrvati i Slovenci koji su govorili slovenski, ali je, među ostalim neslovenskim manjinama, bila dom i mnogih Mađara i Albanaca. Takođe je bila podijeljena vjerski, između rimokatoličanstva, vjere Slovenaca i Hrvata, i istočno-pravoslavnoga hrišćanstva Srba, Crnogoraca i Makedonaca.

Poslije Drugoga svjetskoga rata, maršal Tito i njegovi partizani – proćeravši nacističke okupatore – vodili su Jugoslaviju pod socijalističkom vlašću. Tito je četiri decenije održavao red i ugušio rivalstvo u Jugoslaviji gvozdenom pesnicom i pažljivim balansiranjem sukobljenih zahtijeva za kulturnom dominacijom. Iz glavnoga grada Jugoslavije, Beograda, Tito je promovisao jednopartijski sistem i ideologiju koja je njegovala „bratstvo i jedinstvo" među mnogim različitim tradicijama i zajednicama Jugoslavije.

Ta delikatna ravnoteža se slomila nakon Titove smrti 1980.

Ratovi su izbili u Jugoslaviji po nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj liniji. Srpske i hrvatske paravojne formacije, koje su željele da formiraju etnički čiste države, sprovodile su akcije čišćenja protiv svojih rivala. Bosna i Hercegovina – fragmentirana katolicima, muslimanima i pravoslavcima – bila je svjedok najtežih zločina.

Čini se da je Crna Gora sada u riziku od sličnoga raspleta s Demokratskom partijom socijalista van vlasti. Iako retorički podržava crnogorsko članstvo u NATO-u i EU, novo političko rukovodstvo Crne Gore ideološki je usklađeno sa Srbijom i Rusijom.

Mnogi Crnogorci su zgroženi neočekivanim preokretom svoje mlade demokratije. Oni se plaše da će srpska kulturna hegemonija negirati njihov napredak u izgradnji nacije i pomjeriti Crnu Goru od evropskih vrednosti – ka Rusiji.

Ruski predśednik Vladimir Putin pomno posmatra borbu oko budućnosti Crne Gore. Rusija ima tradicionalne kulturne i vjerske veze s Crnom Gorom, a ako bi Crna Gora bila u Putinovom „portfelju“, Rusiji bi se omogućio pristup mediteranskoj luci.

Neki Crnogorci čak brinu da bi nasilni etnički sukob mogao početi iznova. Za njih su balkanski ratovi još svježa uspomena. I viđeli su da je nekoliko demokratija u istočnoj Evropi – među kojima su i Poljska i Mađarska – došlo pod autokratsku vlast.

Zapad je na teži način naučio prije 25 godina da sukob na bivšem Balkanu može završiti tragedijom.

Da li će se ova istorija ponoviti u Crnoj Gori?

* (Autor je profesor slovenskih jezika i književnosti, Univerzitet u Kanzasu. Naslov članka u originalu: „Montenegro was a success story in troubled Balkan region – now its democracy is in danger”. Prijevod: V. Jovanović)