Istina, najcrnja uvreda

Nije najveći američki pisac, ali je jedan od najvećih novinskih pisaca koje je Amerika imala.

Da se poslužim Bierceovim riječima: privrženost istini i zdravom razumu, kao i to što je svijet vidio onakvim kakav jeste, a ne onakvim kakav bi trebao biti, dovela ga je na zao glas. I danas ga opisuju kao „mizantropa, mračnog, cinika” i dovode u vezu sa piscima kakvi su Swift, Voltaire i Céline. Time, mada to ne znaju, hoće reći da je pisao dobro i pokazivao nezainteresovanost za to da se čitalaštvo složi sa njim. Za zagovornike humanizma kanibali su prihvatljiviji od mizantropa – oni, naime, vole ljude. Šta da se radi… Živimo u svijetu koji ne podnosi iskrenost, a istinu tretira kao najcrnju uvredu. U tom svijetu možeš voditi multinacionalni hedge fond, opljačkati stotine miliona ljudi, onda mrvicu tog bogatstva podijeliti gladnima i bolesnima, što će ti se višestruko isplatiti jer popravlja imidž i, time, diže profit + umanjuje porez – pa zemljom koračati odjeven u auru humaniste. Sa druge strane možeš, kao što je učinio Thomas Bernhard, svjestan da svijet postojanje duguje gluposti svojih žrtava, saopštiti kako „razgovarati sa čovjekom znači razgovarati sa idiotom” – pa biti žigosan kao mizantrop.

Elem, Bierce je autor znamenitog „Đavoljeg rječnika”. U pitanju nije satanističko, nego duhovito i ljekovito štivo sačinjeno, inicijalno, od njegovih novinskih kolumni. Knjiga je to, na neki način, slična Andrićevim „Znakovima pored puta” (takozvano „neiscrpno vrelo mudrosti”) – samo dobra. Bierce je dokaz da za pisca važi isto što i za sve druge ljude – preduslov da nekoga uzmemo za ozbiljno je da sebe ne uzima za ozbiljno.

Rječnik bi, moguće, bio obimniji da Bierce nije zaključio da je ismijavati zle i glupe ljude dobro, a pucati na njih još bolje. Otišao je u Meksiko, pridružio se revoluciji i poginuo jašući uz Pancha Villu. Vjerovatno poginuo, trebalo bi reći. Zvanično, Bierce je nestao. Nestao tačno kad, nestao gdje – nije poznato. Nije poznat ni njegov grob, ako je Bierce uopšte sahranjen. Konjanici, naročito konjanici revolucije, naime, znaju odjahati poslušavši Hristov savjet: „neka mrtvi sahrane mrtve”…

Niko nije zaradio ni paru od hodočasnika koji su se zaputili u Meksiko da obiđu Bierceov grob. Nema tog distopijskog scenarija u kojem će se, u želji da konzumiraju kulturu, debili okupljati na njegovom grobu, kao što se okupljaju na Morrisonovom, recimo. „Idemo obići Pigalle, prošetaćemo Monmartreom, a onda stignemo i na Cimetière du Père Lachaise” – nema toga. Postoji tek Fuentesov roman o Bierceovoj smrti – “Stari gringo”.

Od Biercea je, kako sa piscem i treba biti, ostao samo tekst. Taj je tekst neispoliran. Takvi su, po pravilu, tekstovi ljudi koji pišu za novine, tekstovi ljudi koji ne pišu za vječnost, nego za sutrašnji broj. Njegova je genijalnost nesporna, no nekonzistentna: rijeka ponornica.

Kad bih birao samo jedan Bierceov tekst koji bih volio da sam napisao, to ipak ne bi bio „Đavolji rječnik”, nego “Događaj na mostu na Sovinoj rijeci”. To je savršena kratka priča.

Evo nekoliko stavki iz „Đavoljeg rječnika”:

„BEZOSEĆAJAN, prid. Obdaren velikom snagom da podnosi zla koja spopadaju druge. Kada su Zenonu rekli da je jedan od njegovih neprijatelja napustio ovaj svet, on beše očigledno potresen. ‘Kako!’, uskliknu jedan od njegovih učenika, ‘zar plačete zbog smrti protivnika?’ ‘Ah, tačno je’, uzvratio je čuveni stoičar, ‘ali trebalo bi da me vidite kako se smešim na smrt prijatelja.’

GRANICA, im. U političkoj geografiji, zamišljena linija između dva naroda, koja deli zamišljena prava jednih od zamišljenih prava onih drugih.

DIKTATOR , im. Šef nacije koja više voli pošast despotizma nego kugu anarhije.

DUG, im. Domišljata zamena za lance i bič koje koriste goniči robova.

EPITAF, im. Natpis na grobu koji pokazuje da vrline stečene smrću imaju retroaktivno dejstvo.

RAD, im. Jedan od procesa kojima A stvara vrednost za B.”

Ove godine nećemo obilježiti stodesetogodišnjicu od prvog izdanja konačne verzije „Đavoljeg rječnika”: književni kanon (canon) je top (cannon) okrenut ka literaturi kakva je Bierceova. Ipak, dozvolite da rečenu godišnjicu obilježim privatno i skromno, sa dva nedostojna no smjerna unosa u imaginarni “Dodatak Đavoljem rječniku”.

SREDNJIČAR, im. Zagovornik ideje da je istina uvijek u sredini, baš kao i mudrost. Ako jedna strana tvrdi kako je Zemlja okrugla, a druga da je ravna ploča, mudar čovjek će znati da je nužno primijeniti inkluzivni pristup, koji će uključiti oba viđenja, tako da se niko ne osjeti gubitnikom, još manje glupakom. U politici ta ideja svoj izraz nalazi u takozvanim partijama centra, posvećenim takozvanom dijalogu i takozvanom kompromisu između takozvanih ekstrema. Ako jedna strana ima ekstremnu namjeru da spali grad i pobije njegovo stanovništvo, dok se druga strana ekstremistički drži odluke da to ne dopusti, razumna mjera kompromisa je da bude spaljeno pola grada i pobijeno pola njegovih stanovnika. U prošla vremena, kada je politička kultura bila na znatno nižem nivou, zastupnik te ideje bio bi obješen na glavnom gradskom trgu. Danas takav ima titulu međunarodnog posrednika.

UMJERENOST, im. Neumjereno hvaljena osobina, eufemizam. Na primjer: umjereno hrabar, umjereno inteligentan, umjereno korumpiran… Terry Eagleton navodi primjer engleskog profesora koji je tokom razgovora sa vođstvom slavnog univerziteta na kojem se naumio zaposliti upitan – ne misli li da su njegovi stavovi ponešto ekstremni. Odgovorio je: „Jesu, ali ja ih se umjereno držim.”

Agamben piše: „Stanje stvari je nepopravljivo, neovisno od toga je li: tužno ili veselo, zastrašujuće ili blaženo. To kakav si, to kakav je svijet – to je nepopravljivo…”

Nema sumnje da je Bierce to znao. Svaki redak koji je napisao svjedoči da je znao. Stoga je morao znati da time što će se pridružiti revoluciji ništa neće popraviti. Želim da vjerujem da je „poći u Meksiko” bila estetska, ne etička odluka. Ako je tako, ta je odluka bila „touch of genius”.

Pišeš li: negdje, nekako moraš staviti tačku. Bolje prije nego poslije: prije, dok još nisi pokvario sve što si napisao.