Fašizam

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Samo naivni, ili ne naročito bistri, ostali su zatečeni, možda i šokirani, nakon javnih nastupa Zdravkovih apostola. Negacija genocida u Srebrenici nije ništa novo, niti neočekivano kada je riječ o srpskoj vlasti u Crnoj Gori. Na tom i takvom odnosu prema ne tako davnoj, traumatičnoj prošlosti, današnja vlast je i pobijedila na avgustovskim izborima. Njihova ključna programska odrednica je bila i ostala upravo obračun s antifašizmom i glorifikacija ratnih zločinaca.

Etnički čista Vlada ne čini ništa neuobičajeno. Apsolutno je u skladu sa svojim klerofašističkim bićem i prirodom. Za samo dva dana dva su apostola odbila da priznaju srebrenički genocid. Za samo dva dana do kraja je ogoljena priroda etnički čiste vlade Zdravka Nazarećanina. Od naci stavova velikosrpske vlasti jedino je ogavnija relativizacija stvarnosti koju nam servira kobajagi građanski pokret Ura.

U svakom mogućem saopštenju za javnost, koalicioni partner četnika i negatora genocida, pod obavezno mora pomenuti bivšu vlast. Sasvim je razumljiva potreba da se srljanje u sve dublji ambis neofašizma opravda činjenjem bivšeg režima, ali je, vjerujemo, i sama Ura svjesna da nihovo skromno biračko tijelo iz dana u dan sve više iščezava i da danonoćna trabunjanja o bivšoj vlasti nemaju baš nikakav značaj. Sve ono za što je optuživana bivša vlast u minulih 30 godina, nova vlast je demonstrirala i nadmašila u samo četiri mjeseca.

S jednom bitnom i ključnom razlikom – bivša vlast nikada nije negirala genocid u Srebrenici. Najveći grijeh bivše vlasti je odnos prema onima koji danas razaraju Crnu Goru. Svi navodno ugroženi Srbi iz etnički čiste Vlade su upravo pod tiranijom prošlog režima izgradili svoje karijere i uživali privilegije o kojima su mnogi mogli samo da sanjaju. Dovoljno je letimično baciti pogled na imovinske kartone srpskih stradalnika, pa da stvari budu kristalno jasne. Ili, na njihove univerzitetske karijere, odbore, savjete, radne grupe, načelnička mjesta u kliničkim centrima, pa sve do davanja državljanstva ljudima za koje je crnogorski jezik isto što i hercegovački govor. Onima koji se pitaju kad će baba Latinka Bogu na istinu, a Borisa Dežulovića nazivaju ustaškim đubretom.

Onima koji su javno zagovarali ukidanje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, a danas su, zahvaljujući veleizdajnicima iz „građanskog“ pokreta Ura, u prilici da svoj davnašnji naum i ostvare. Dok nas umiva talas četničke slobode, i dok novinari vladinih tabloida fabrikuju poziciju žrtve, samozvana žena-četnik laže o svemu čega se dotakne. Laže o Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, laže o piscima koje će vratiti u školske programe (iako ih niko iz njih nije prognao), laže o jeziku, jer o njemu ne zna ništa. Laže o ediciji Nova luča i o piscima zastupljenim u njoj. Laže da joj i Dobrica Ćosić pozavidi. Laže kao kad je slagala da je Šekspir američki pisac...