Etnički čista manipulacija

Za Antenu M piše: Jelena Šušanj

Posljednjih dana u Crnoj se Gori ponovo promovišu lažne informacije u vezi s nastavnim programima za predmet Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost. Prvo je u Skupštini Crne Gore poslanik Demokratskog fronta Dejan Đurović postavio pitanje „dokle se stiglo sa izmjenom nastavnog plana i programa za osnovno i srednje obrazovanje kojim bi se vratili u obaveznu literaturu pisci koji su bili uklonjeni u jednom dijelu: Desanka Maksimović, Meša Selimović, Aleksa Šantić i na kraju Petar Petrović Njegoš“, ističući da je od 2004, a naročito od 2011. godine taj program „prilagođen jednom ideološkom projektu koji sprovodi bivši režim DPS-a sa svojim satelitima“.

Dva dana kasnije s istih pozicija i gotovo na istovjetan način o nastavnim programima je u jutarnjem programu jedne srpske televizije govorila mr Ksenija Rakočević, bivša saradnica na Univerzitetu Crne Gore i aktivna uživateljka više nego izdašne stipendije od gotovo 50.000 eura, koju je dobila od bivše vlasti.

Iako je svjesna da navedeni „pisci nijesu bili u potpunosti sklonjeni“, ona ističe da je „postojala jedna izvjesna cenzura onih djelova njihovih tekstova koji nijesu bili politički adekvatni ili korektni“. Nakon lamenta što ona nije bila član komisija za izradu programa nastavlja komentarom o prevelikom uticaju ideologije na umjetnost (ne na nastavne programe!) i zaključuje gotovo parafrazirajući poslanika DF-a: „Djeca su pogotovo u osnovnom obrazovanju dobijala samo djelove Gorskog vijenca koji su i te kako bili prilagođavani određenim koalicionim partnerima DPS-a.“

Ako pogledamo važeće programe (što pomenuta komentatorka očito nije radila), viđećemo da je Njegošev Gorski vijenac kanonski tekst (dakle, obavezan za izučavanje) u sedmom razredu osnovne škole, u kojem se radi odlomak „Draško u Mlecima“, da su u osmom razredu u programu „San Vuka Mandušića“ (koji je kanonski tekst) i „Pjesma o Stambolu“ (koji nije obavezan), da su u devetom razredu predloženi (neobavezni) tekstovi monologa Vladike Danila („Đe je zrno klicu zametnulo“) i Igumana Stefana („Ja sam proša sito i rešeto“), koji se detaljno interpretiraju i u drugome razredu gimnazije. U programu je iza svakoga spiska predloženih tekstova napomenuto da je on napravljen „na osnovu kriterijuma estetske vrijednosti i primjerenosti tekstova (tematski, strukturno i stilski) uzrastu učenika i njihovom kulturnom i životnom iskustvu“ te da nastavnik s njega „bira tekstove prema svojim profesionalnim kriterijumima, i spisak ga ne ograničava.

Naprotiv – za čitanje nastavnik može izabrati i neki drugi prikladan tekst koji nije na spisku, ali treba da vodi računa o navedenim kriterijumima, kao i o proporcionalnom odnosu rodova i vrsta, odnosno o ciljevima i ishodima programa“.

Da je Njegoš zastupljen i u srednjoj školi, najlakše je provjeriti pogledom u čitanke. U čitanci za drugi razred gimnazije, na primjer, na 12 stranica analizirano je više odlomaka iz Gorskoga vijenca, a u čitanci za četvrti razred izučava se Luča mikrokozma i pjesma Noć skuplja vijeka.

Da nije zaslijepljena mržnjom i ideologijom, valjda bi logično bilo da osoba koja predaje na univerzitetu razumije tekovine građanske države i da zna da đeca na nivou osnovnog i srednjeg obrazovanja lako padaju pod uticaj literature kojoj su izloženi te da uzrastu maloljetnika, multinacionalnosti i multikulturalnosti kojoj težimo ne mogu pogodovati tekstovi u kojima se opisuje kako „ona teška vonja od nekrsti ovde zaudara“, u kojima se poziva: „no lomite munar i džamiju“, „da čistimo zemlju od nekrsti“, „što će đavo u kršćenu zemlju“, „u krv će nam vjere zaplivati,- biće bolja koja ne potone!“ „Hulitelje imena Hristova, da krstimo vodom ali krvlju!“

Nema spora o tome je li Njegoš bio genocidni pjesnik – nije! Ali ako se u njegovu (ili bilo čijem djelu) mogu naći stavovi koji (iako pisani u neko drugo vrijeme i u drukčijem kontekstu) današnjega čitaoca mogu uvrijediti ili provocirati, ti se stavovi nikako ne smiju promovisati kroz obrazovni sistem. To je razlog što su probrani djelovi iz Gorskoga vijenca za izučavanje u okviru nastavnog predmeta Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost. Dakle, mislilo se o učenicima svih vjeroispovijesti i nacionalnosti, a ne o političkim predstavnicima određene manjine.

Na isti se način prije mjesec dana u Poljskoj raspravljalo o tome treba li iz školskih programa ukloniti Śenkjevičev roman Kroz pustinju i prašumu (1911), jer u negativnome svijetlu predstavlja narod Afrike i slavi kolonijalizam. Da ponovim: dio poljske javnosti želi da se iz školskih programa ukloni klasik književnosti za đecu poljskoga autora jer je uvredljiv prema žiteljima Afrike. U Crnoj Gori ova naučnica nastoji da podmetanjima i manipulacijama uklanjanje stihova koji vrijeđaju dio njenih sugrađana jer promovišu pomor predstavnika njihove vjeroispovijesti protumači kao „neku eventualnu političku korektnost ili dogovor, tj. politikantstvo“.

Upravo stoga oni koje odlikuje „divlja pamet a ćud otrovana“, komentarišući da se autori važećega programa očito nijesu vodili estetskim kriterijumima, bez trunke blama podmeću: „Ukoliko smatrate da je od Njegoša bolji Fehim Kajević, Kemal Coco, Azem Zaimović, Nazim Rahmani i tako dalje, onda pojam estetike moj i njihov nijesu jednaki.“ Laž je da je bilo koji od navedenih ili nenavedenih pisaca uveden umjesto Njegoša. Laž je da je Njegoš uopšte isključen iz programa. Manipulacija je za gledaoce s jeftinijim ulaznicama da je osnov za ulazak nekog autora ili teksta u program njegova/njena usporedba s Njegošem. Da je to tačno, mogli bismo ukinuti program za ovaj predmet i u okviru njega izučavati samo Njegoševa djela.

Dakle, nijesu navedeni pisci uvedeni jer su autori programa smatrali da su oni bolji od Njegoša. Uvedeni su jer su njihova djela kvalitetna, jer odgovaraju uzrastu i interesovanjima date populacije i jer reprezentuju književnosti različitih nacionalnih sredina Crne Gore i okruženja. Činjenica da za ove autore naučnica iz oblasti književnosti nikad nije čula (što potvrđuje i to da je njihova imena morala čitati, od kojih ime albanskoga autora iz Republike Kosovo izgovara pogrešno) više govori o njoj nego o tim autorima. Lako je provjeriti. Google je uvijek dostupan.

Činjenica je i da navedeni autori nijesu jedini koji su novi u udžbenicima. U programima i čitankama našli su se i Balša Brković, Ognjen Spahić, Andrej Nikolaidis..., u programima i čitankama našle su se i nove autorke: Dragana Kršenković-Brković, Sunčana Škrinjarić, Blaga Žurić... Jesu li oni bolji od Njegoša pa su prošli ispod radara programske policije? Čime su se onda pomenuti autori izdvojili, zašto su u ovim programima zasmetali baš Fehim Kajević, Kemal Coco, Azem Zaimović i Nazmi Rahmani?

Manipulacijom se Ksenija Rakočević poslužila i kad je istakla da su „umjesto Desanke Maksimović i njene Krvave bajke na kojima su se podizale generacije se pojavili sijaset novih pisaca“, jer je u osmom razredu umjesto te pjesme uvedena Desankina pjesma „Strepnja“, na kojoj su se takođe podizale generacije, a uči se i bajka „Ako je verovati mojoj baki“ u petom razredu.

Meša Selimović takođe se izučava u osnovnoj i srednjoj školi, kao i Šantić. To se sve lako može provjeriti u programima (dostupni su na sajtu Zavoda za školstvo) i u čitankama. Ako se pak nauka i istina zasnivaju na „guglanju“, da parafraziram koleginicu, onda pojam nauke i pojam istine moj i njihov nijesu jednaki.

Uostalom, što i očekivati od osobe koja knjige koristi umjesto toalet papira! Zabrinjava ipak što niko od autora Nastavnoga programa, niko od korisnika toga programa, tj. profesora koji Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost predaju u školama – osnovnim i srednjim – ne progovara. Ko će đeci, učenicima, mladosti, našoj budućnosti pokazati put kad svi ćute pognute glave nastojeći da ne talasaju!