Smrt fašizmu - sloboda književnosti

Za Antenu M piše: Nikola Popović

Kad je te daleke 1976. godine grupa intelektualaca oko titogradskog Grafičkog zavoda objavila Antologiju crnogorske književnosti (u časopisu Stvaranje) mnogi su to doživjeli kao jeres. Dotad posmatrani isključivo iz srpskog ili hrvatskog rakursa, crnogorski autori i njihova djela pribrajani su ovim dvama korpusima. „Ortodoksi“ bi po pravilu išli Srbima, „latini“, razumije se, Hrvatima. Shvatajući da crnogorskoj književnojezičkoj baštini pripadaju ne samo oni već i treći, „muhamedanski“, urednici te prestižne antologije našu prekohiljadugodišnju literarnu tradiciju otpočeli su s „Andreacijevom poveljom“ da bi je završili sa Zuvdijom Hodžićem! Koncept po kojem pripadnost određenog pisca počiva na mjestu rođenja ili porijekla (nacije) najbolje ilustruje trotomna Istorija crnogorske književnosti (2012), autora Novaka Kilibarde, Radoslava Rotkovića i Milorada Nikčevića. U nju, kako ističu urednici Istorije, Aleksandar Radoman i Adnan Čirgić, „ušli su svi autori iz Crne Gore, bez obzira na to đe su stvarali ili objavljivali svoja djela. Uz njih, naročito u trećemu tomu Istorije, obrađena je književna djelatnost i brojnih izvanjaca koji su se svojim radom ugradili u crnogorski književni i kulturni život“.

Mjesto rođenja ili porijeklo (nacija), istina dominantni u književnoistorijskim sintezama i periodizacijama, preko kojih autori ulaze u širi nacionalni korpus, podrazumijeva i treću komponentu ‒ jezičku. Iako bi na prvi pogled logično bilo zaključiti da u sistem jedne literature potpadnu isključivo knjige napisane na jednom (nacionalnom) jeziku, cijeli niz autora i djela iz svjetske književnosti potvrđuje suprotno. S obzirom na to da crnogorska književnost (kao i crnogorska država) počiva na multkulturalnom (višenacionalnom i višejezičkom) principu, u našu književnost ulaze autori koji su pisali i latinskim, i grčkim, i staroslovenskim (starocrnogorskim), i srpskim, i srpskohrvatskoslovenačkim (!), i srpskohrvatskim, i albanskim, i crnogorskim ili bilo kojim drugim jezikom!

Budući da je riječ o otvorenom konceptu, primjenjivom koliko za male književnosti toliko i za one „gabaritnije“, izjava Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta povodom edicije „Nova luča“ nije ništa drugo do licemjerni i zlonamjerni pokušaj revizionizma i vraćanje naše literature u stanje prije bezmalo pedeset godina! Da bi tobož sačuvali autore koji su pisali albanskim, srpskim/srpskohrvatskim ili pak hrvatskim jezikom od pohare crnogorske, Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta nonšalatno ih prepušta drugim korpusima, iako svima njima u crnogorskoj književnosti ne može i ne smije biti tijesno! (Uostalom, u sva tri toma dosad jedine Istorije crnogorske književnosti naglašava se da pisci rođeni u Crnoj Gori ili van nje mogu pripadati i drugim nacionalnim književnostima.)

Niđe se potpunije i ljepše crnogorski multikulturalizam ne očituje nego u literaturi. Bilo da su u pitanju Barski epitafi, Ljetopis popa Dukljanina, djela Andrije Zmajevića, Krsta Ivanovića i Vasilija Petrovića, Ivana Antuna Nenadića, poslanice Petra I, pjesme Miroslava Zanovića, Petra II Petrovića Njegoša i Stefana Perovića Cuce, pričanja i pripovijesti Stefana Mitrova Ljubiše, primjeri Marka Miljanova Popovića, „mač literatura“ Radosava Ljumovića, Mirka Banjevića i Radovana Zogovića ili pak romani Mihaila Lalića, Ćamila Sijarića, Danila Kiša, Mirka Kovača i sl. ‒ pripovijeda se jedno te isto: najdivnija priča o Crnoj Gori i njezinom trajanju.

I na kraju još ovo. Dok uvažena gospođa Bratić kao ministarka četiri ministarstva i deklarisana žena-četnik bude šetala pored spomenika duhovnog joj gurua Draže Mihailovića u rodnoj joj Bileći, neka se priśeti ovih riječi: jeftinim i palanačkim populizmom neće uniziti crnogorsku književnost i jezik, multikulturalni, građanski, sekularni i antifašistički karakter Crne Gore. Fakultet za crnogorski jezik i književnost, visokoobrazovna i naučnoistraživačka ustanova kojoj je jedini zadatak da prezentira i čuva naše bogato književnojezičko nasljeđe te da obrazuje kadar za nastavničke i naučne poslove, zaslugom gospođe Bratić i njojzi sličnih, u ovom vaktu revanšističkom i revizionističkom, sve više postaje FCJK ‒ najpoznatija skraćenica crnogorska. Bude li nastavila činiti ono što je dosad činila, moćna će se Bilećanka uvjeriti u njezino pravo značenje.

Smrt fašizmu ‒ sloboda književnosti!