Ura i Demokrate na braniku Leposavića i Bratićke

Za Antenu M piše: Stefan Todorović

Pomni pratioci društveno-političkih procesa i dešavanja na političkoj sceni Crne Gore mogli su poodavno zapaziti u kojem se pravcu kreće djelovanje građanskog pokreta Ura još od kad se 2015. godine Dritan Abazović sa svojom ekipicom pojavio na protestima DF ispred zgrade Skupštine Crne Gore. Za one koji imaju moć pamćenja zlatne ribice, protesti su dominatno bili organizovani zbog završnih procesa ulaska Crne Gore u NATO savezu. Kao i danas, i tada su svoje paktiranje s retrogradnim snagama pravdali borbom protiv korupcije i organizovanog kriminala. Međutim, kako je vrijeme prolazilo i dovelo nas u današnju sumornu političku i društvenu stvarnost, sve se više uvjeravamo da to i nije paktiranje građanskih i nacionalističkih, odnosno velikonacionalističkih snaga, nego savezništvo amoralnih ljudi bez pozitivnih vrijednosnih načela, politikona željnih moći i slave s ljudima i politikama retrogradnih određenja i opasnih vrijednosnih uvjerenja.

O tome nam najbolje svjedoče nedavna izlaganja svetosavskih ministara, a Urinih eksperata u Skupštini Crne Gore, koji još jednom potvrđuju da nijesu imenovani zbog svoje ekspertize već zbog privrženosti Srpskoj crkvi u Crnoj Gori i to je svima jasno osim malobrojnim Urinim sljedbenicima uhljebljenim „po dubini“.

Najveće dostignuće svetosavskih ministara, a Urinih eksperata, u proteklih više od sto dana vladavine predstavlja mukotrpno savladavanje evropskih i građanskih floskula tokom primarnog i predanog rada na razgradnji državotvornih vrijednosti uspostavljenih 21. maja 2006. godine. Ogledalo takvog djelovanja su tragikomična izlaganja i saopštenja ministarke Bratić, koju Ura očigledno smatra najvećim ekspertom, omogućivši joj upravljanje nad četiri resora. Tako evropske i građanske floskule, multukulturalizam i pomirenje u službi ministarke Bratić postaju „proskule“ imanetne premijeru Zdravku Krivokapiću.

Svoje izlaganje u Skupštini Crne Gore ministarka Bratić počela je odgovorom da će vratiti srpske pisce, računajući tu i Njegoša, u školske programe iz kojih nijesu ni bili izuzeti, što je u odgovoru i potvrdila. Ovo zaluđivanje pripadnika srpskog svEta nastavljeno je odgovorima na pitanje o statusu Fakulteta za crnogorski jezik i književnost u kojima je konstatovala da nije u nadležnosti njenoga ministarstva već Vlade ukidanje FCJK. Kako nas obavijesti, nije ga ona palila, pa ga neće ni gasiti, usput dijeleći neprimjerene lekcije poslanicima Crne Gore, očito propuštivši lekciju iz polisemije. Sigurno ne svjesno, to joj njene širine i dubine znanja i svjetonazora ne dozvoljavaju, nego podsvjesno, zna ministarka Bratić da ne može ugasiti luču montenegristike i slobodne misli nastavljene i institucionalizovane Fakultetom za crnogorski jezik i književnost, a preuzete od Radoja Radojevića, Milorada Stojovića, Branka Banjevića, Vojislava Nikčevića, Radoša Rotkovića, Radoja Pajovića, Danila Radojevića, Sretena Perovića, Pavla Mijovića i drugih istinskih boraca za naučnu istinu i uzvišene građanske vrijednosti crnogorskoga društva.

O ministarkinoj uskonacionalističkoj i nezreloj naučnoj svijesti najbolje govori njen pokušaj diskreditacije izdavačke djelatnosti FCJK, izdvojivši po njoj četiri sporne publikacije od preko dvjesta publikovanih izdanja. U izlaganju o knjizi Identitetske aporije Milorada Nikćevića, ministarku je zabolio kritički osvrt na ideologiju svetosavlja i kritika pogubnog djelovanja Amfilohija Radovića po crnogorsko građansko društvo; o knjizi Vukića Pulevića Crnogorske onomastičke studije ministarka se u izlaganju iščuđavala kako se Pulević kao botaničar bavi imenima biljaka i kako Fakultet koji se bavi crnogorskim jezikom izdaje knjigu o imenima crnogorskih biljaka, usput čovjeka koji ima jedinice u prestižnim svjetskim enciklopedijama naziva naučnikom „bez referenci“; u izdanju Ogledi o Njegošu Savića Markovića Štedimlije ministarka nije u stanju da odvoji autorov naučni doprinos njegošologiji od političkog djelovanja, pokušavajući Fakultetu imputirati njegove političke stavove.

Na kraju, zamjera Fakultetu što ima međunarodu i međuinstitucionalnu saradnju s albanskim lingvistima i što je kao rezultat te saradnje objavljena publikacija Leksikon istaknutih albanskih lingvista Artana Hadžija i Tefa Topalija.
U istinskom građanskom društvu i kod istinskih boraca za crnogorsko građansko društvo Vesna Bratić bi zbog javno iznesenih stavova i očigledne naučne nekompetencije i nedostatka svijesti o multikulturalnom i multikonfensionalnom crnogorskom društvu bila primorana da podnese ostavku. Ako navedeni stavovi ne svjedoče o njenoj uskonacionalističkoj svijesti i zlonamjernom djelovanju protiv Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, politikantima iz Ure, koji je drže na vlasti, neka posvjedoče i stavovi iz nedavnog saopštenja MPNKS upućenog Upravi FCJK.

Saopštenje započeto priučenim građanskim floskulama o multikulturalnosti i pomirenju, preko difamacije čelnih ljudi iz Uprave FCJK, nastavljeno je još jednim pokušajem diskreditacije izdavaštva FCJK. Ako u već navedenim primjerima pojedinci nijesu mogli uviđeti zarobljenu ministarkinu svijest u XIX vijeku, sljedeći navodi će im neupitno rasvijetliti poražavajuće ministarkine poglede na književnost i kulturu.

Kritički se osvrnuvši na ediciju „Nove luče“, koja u trećem kolu obuhvata deset naslova čiji su autori rođenjem ili porijeklom vezani za crnogorski prostor, ministarka nam saopštava da djela Basrija Čaprićija (pisao albanskim jezikom), Žarka Lauševića, Miodraga Vukovića i Biljane Jovanović (pisali srpskim/srpskohrvatskim) i Voja Šindolića (pisao hrvatskim jezikom) ne možemo smatrati dijelom crnogorske književnosti i kulture zbog toga što nijesu stvarali na crnogorskom jeziku, pritom optužujući Fakultet da krade tuđu kulturnu baštinu. Postavlja se logično pitanje za Bratićku kao profesoricu američke književnosti, na kojim sve jezicima su stvarali američki pisci? A neka se pripreme za gašenje Ratkovićeve večeri poezije što kao crnogorska kulturna institucija baštine Ratkovićeva djela stvarana na ekavici.

Budemo li se vodili ministarkinim načelima i stavovima, svi književnici u Crnoj Gori, u budućnosti, koji se odrede da svoja djela stvaraju na srpskom, bosanskom, albanskom ili hrvatskom jeziku, jezicima propisanim crnogorskim Ustavom, po ministarkinom naukovanju neće pripadati kulturnoj baštini Crne Gore i crnogorskoj književnosti. Da je ovo stav Fakulteta za crnogorski jezik i književnost ili stav nekog crnogorskog javnog, kulturnog ili naučnog djelatnika koji se izjašnjava kao Crnogorac, od strane ne samo crnogorske nego i regionalne javnosti bio bi prokazan i spaljen na lomači zbog širenja naci-fašizma. Nažalost, u novonastalim društveno-političkim okolnostima navedena ministarkina izjava postala je normalnost, dok građanske vrijednosti koje zastupa FCJK predstavljaju problem za razliku od retrogradnih nacionalističkih vrijednosti koje zastupa MPNKS. Živimo u stvarnosti koju odlično oslikava jedan segment iz reagovanja uprave FCJK na ministarkine opasne idiotarije – „u interpretciji naše ministarke fašizam postane antifašizam, četnik antifašista, Dežulović ustaša, mi šovinisti a ona promoterka suživota i mira, tako i smanjenje budžeta u njenoj interpreaciji postane uvećanje.“

Navedeni stavovi ministarke Bratić, zatim stavovi ministra Leposavića o negiranju genocida u Srebrenici, kao i mnogobrojni retrogradni stavovi premijera Krivokapića i njegove Vlade u koliziji su s građanskim određenjem crnogorskoga društva ali nijesu nepoznanica niti se crnogorska javnost s njima prvi put sada suočava. Pitate li glasače Demokrata i Ure, kao i same funkcionere tih partija, koje su navodno profilisane kao građanske, da li su saglasni s gore opisanim stavovima, svi do jednoga će ih javno osuditi i deklarisati se za borce građanskoga društva u kojem su pomenute pojave nedopustive. Ali to je samo deklarativno i u suštini čista laž jer bi u suprotnom Vlada pala istoga trenutka kad je Leposavić imao nesretno izlaganje u Skupštini a Vlada stala iza njega. Stoga je laž da osuđuju politiku ove Vlade i stavove ministarke Bratić i ministra Leposavića.

Ta se laž dokazuje prostim odnosom prema Srpskoj crkvi u Crnoj Gori. Ukoliko se podržava Srpska crkva, onda se podržavaju i stavovi ministra Leposavića i ministarke Bratić. Oni sada samo s državnih pozicija iznose stavove i načela Srpske crkve, poznate cjelokupnoj crnogorskoj javnosti. Od negiranja genocida u Srebrenici, slavljenja ratnih zločinaca do negiranja crnogorskoga jezika, crnogorske nacije, crnogorske države. Sada ti stavovi imaju državnu moć i kroje društvene procese i ne treba biti mudar pa znati kuda oni vode, već smo ih jednom preživjeli i opet ćemo. A oni koji obnašaju vlast i prave se da ne vide kuda ide crnogorsko društvo, kao i razni društveni i medijski djelatnici koji im pružaju pomoć nijesu ništa bolji od onih koji nas vode u mračnu prošlost. Ostaje poruka građanima Crne Gore da osvijeste istinske vrijednosti građanskoga društva i pošalju snažnu poruku da se neće miriti s pročetničkim svjetonazorom aktuelne vlasti.

Smrt fašizmu, sloboda Crnoj Gori!