Deset godina od smrti Ante Markovića: Inženjer među nitkovima

Piše: Milan Gavrović

Deseta je godina od smrti Ante Markovića, jedinog sudionika krvavog raspada Jugoslavije koji nikad nije progovorio o svojoj ulozi u tome. Zašto? Što je on tada zastupao, kao čovjek, političar i zadnji premijer umiruće države? Sve tadašnje političare zadnji američki ambasador u Jugoslaviji, Warren Zimmermann, definira ovom anegdotom. „U proljeće 1990.“, kaže on, „jedan sam telegram u Washington naslovio: Josephine Baker je bila u pravu u slučaju Jugoslavije. Pala mi je na pamet priča o poznatoj zvijezdi Folies Bergerea. Jednom je njezina točka slijedila odmah nakon nastupa grupe kepeca. Dok je mirno čekala svoj red, nestalo je svjetla, a kepeci su u panici počeli trčati na sve strane. Nakon nekoliko sekundi opće pomutnje izronio je glas Josephine Baker: Upalite to prokleto svjetlo – upala sam do guzice u kepece.“

On to piše u knjizi „Origins of a Catastrophe“ (kod nas „Izvori jedne katastrofe“), koju počinje sljedećim riječima: „Ovo je priča o nitkovima, nitkovima koji su krivi za rušenje multietničke Jugoslavije, za izazivanje tri rata i nesreću koja je zadesila dvadeset milijuna ljudi.“ Međutim, u toj drami, po njemu, postoji i jedan pozitivan lik. To je Ante Marković. „Iako poražen od ad hoc skupljenih nacionalista – od liberalnih Slovenca do neokomunističkih Srba – ipak je otišao kao simbol svega što je toj zemlji trebalo: moderne i stabilne ekonomije, vladavine prava i etničke tolerancije. On je tretirao Jugoslaviju kao pacijenta s teškim rakom – nacionalizmom. Marković je napola herojska, napola tragična figura. Nije uspio, ali se barem protiv raka borio, umjesto da se navikne na njega.“

Nasuprot tome, u velikoj BBC-ijevoj seriji „Smrt Jugoslavije“, u kojoj svi glavni protagonisti onog vremena pokušavaju opravdati svoju ulogu i iznijeti svoju istinu, Markovića uopće nema. Autorima serije tako je uspjelo nešto naoko nemoguće. Snimili su Hamleta (tu napola herojsku, a napola tragičnu figuru) ne samo bez naslovnog junaka, već ne spominjući uopće njegovo postojanje. Ali to je priroda televizije kao medija. Oni nisu htjeli govoriti umjesto njega, a on je šutio.

U onim godinama, međutim, on je koristio svaku priliku da govori, dok su se svi novopečeni republički lideri, nakon što su preuzeli svoje televizije, trudili da ga u tome onemoguće. Zašto, može se zaključiti već po njegovom prvom razgovoru s Franjom Tuđmanom, u svibnju 1990. U nedjelju predvečer, između dva kruga prvih višestranačkih izbora, Tuđman ga je nazvao i tražio da se sastanu sljedećeg dana. Marković je, međutim, već rano ujutro letio za Beograd, pa su se dogovorili da se nađu odmah. „Ja sam u Vili Weiss, pa bi bilo najbolje da i vi tu dođete“, predložio je Tuđman. Još izbori nisu bili završeni, niti su se glasovi počeli brojati, a on se već uselio u reprezentativni objekt Sabora i Vlade. Marković je to odbio i predložio svoj kabinet u zgradi predsjedništva SRH u Visokoj ulici, koji je imao kao savezni premijer. Kad se onamo sam dovezao u svom privatnom Audiju 80, u dvorištu je već bio oklopljeni BMW i četiri tjelohranitelja, a Tuđman je u njegovoj sobi razgledavao slike. „Kako ćemo se mi oslovljavati?“ pitao je odmah Tuđman. „Jednostavno“, odgovorio je Marković, „ja vas druže generale, a vi mene gospodine inženjeru“.

Tako je razgovor počeo šaljivo, a nastavio se vrlo ozbiljno. Tuđman je elaborirao da je u svakom prijelomnom trenutku povijesti, kad su Hrvati imali priliku da stvore svoju državu, to onemogućio neki Hrvat. Godine 1918. to je bio Trumbić, a 1945. Tito. „Nadam se da to sada nećete biti vi“, rekao je Tuđman. Marković je zahvalio što ga uspoređuje s tim velikanima i počeo govoriti o svom programu demokratizacije i modernizacije Jugoslavije. U razgovoru koji je trajao više od dva sata pokazalo se da su im pogledi na budućnost sasvim različiti. Na kraju, nakon što ga je Tuđman još jednom pitao može li računati na njegovu suradnju, Marković je odgovorio da može, ukoliko svoju politiku bude temeljio na pet ključnih principa. To su 1. da podrži modernizaciju i reforme, 2. da ne bude nikakvog revanšizma, 3. da se o položaju Srba u Hrvatskoj razgovara s njima a ne s Beogradom, 4. da se poštuje državni integritet Bosne i Hercegovine i 5. da se ne provodi nikakva militarizacija. Tuđman se, naravno, o tome nije izjašnjavao.

Sljedeće godine Marković je krenuo u obilazak Jugoslavije s namjerom da govori u parlamentima svih republika i tako proširi krug ljudi s kojima kontaktira, dobije nove tribine i pokuša spasiti što se spasiti može. Prvo je bio u Sloveniji, ali Milan Kučan već je imao dogovor sa Slobodanom Miloševićem u kojem su jedan drugome priznali pravo da sami i po svojoj volji rješavaju svoja komplicirana nacionalna pitanja. Što je to značilo, vidjelo se uskoro po ratovima, prvo u Sloveniji, pa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pritom su Slovenci za svoje ciljeve prvi u Jugoslaviji upotrijebili vojsku, svoju teritorijalnu obranu, koja je preuzela granične prelaze, otjerala jugoslavenske graničare, skinula jugoslavenske i digla slovenske zastave. Slijedila je šeprtljava (namjerno?) intervencija JNA, u kojoj su ipak padale glave na obje strane. Uzaludno je bilo Markovićevo upozorenje kako „nitko nema pravo da upotrijebi svoju moć tako da izazove posljedice koje će dugo, dugo pogađati milijune naših ljudi i negativno utjecati na sudbinu možda i nekoliko generacija“. I da je za promjene potrebno mnogo demokratskih razgovora, jer u suprotnom riskiramo nasilje.

U međuvremenu, Marković je još stigao 24. lipnja 1991. govoriti u Saboru, gdje je, uz ostalo, rekao: „Ono po čemu se razlikujem od mnogih mojih kritičara jeste da ljubav prema mom narodu za mene ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugim narodima“. Zatim je negativno ocijenio godinu dana vlasti HDZ-a, posebno privatizaciju, uništavanje poduzeća i političku centralizaciju i upozorio da s hrvatskim Srbima treba razgovarati neposredno, a ne s Beogradom. Zatim je rekao da položaj Bosne i Hercegovine kao suverenog subjekta u Jugoslaviji ne može ovisiti o nečijim dogovorima i da će odnos prema toj republici pokazati hoćemo li probleme u zemlji rješavati nasiljem, da se u Europu ne ide militarizacijom, da se Hrvatska zasniva na antifašističkoj borbi, a ne fašističkoj navodno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj itd. Sve to bilo je izravno suprotstavljeno vladajućoj politici u Hrvatskoj, ali i drugim republikama. Princip je bio isti, a sve ostalo nijanse, kako bi rekao Balašević. Saborski zastupnici tada su se natjecali u polemiziranju s njim.

Sljedeći nastup trebao je imati u Skupštini Srbije, dakle u samom srcu Miloševićevog velikosrpstva i žarištu iz kojeg se nacionalistički plamen proširio cijelom Jugoslavijom. Od toga, međutim, nije bilo ništa jer su Slovenci preuzeli granice, nakon čega je JNA neuspješno intervenirala, ali uspješno zabila posljednji čavao u lijes Jugoslavije. Nitko više nije htio čuti Antu Markovića, čak ni u BiH, koju je tek čekala njena strašna sudbina. I ondje su hodže u džamijama govorili da se smije glasati za sve, samo ne za bivše komuniste i – Antu Markovića.

Preostaje pitanje zašto je on sve do svoje smrti, skoro punih 20 godina, odbijao sve molbe za intervjue i sve pozive da iznese svoju priču, od koje su ovdje spomenuta samo dva slučaja. Prvi je odgovor da mu se sve to na koncu previše zgadilo. Ali ima još nešto. Gospodin Zimmermann je bio u pravu. On zaista nije spadao u to društvo. Nažalost, ne bi spadao ni u današnje.