O crnogorskom državljanstvu …

Piše: Bojan Bugarin

Da bi se razumjeli motivi i razlozi donošenja Zakona o crnogorskom državljanstvu, sadržajno kakav danas jeste, kao i Zakona o strancima i Zakona o zapošljavanju i radu stranaca (sva tri zakona donijeta su 2008. godine), potrebno je objasniti i razumjeti prilike i ambijent koji je postojao u periodu koji je prethodio donošenju pomenutih zakona (period 2005., 2006., 2007., 2008.).

Prije stupanja na snagu ova tri zakona, Crna Gora je imala krajnje liberalan sistem zapošljavanja stranaca, u skladu s Uredbom o radnom angažovanju nerezidentnih fizičkih lica (Službeni list RCG, broj 28/03), kada je na našem tržištu rada godišnje radilo između 50.000 i 60.000 nerezidenata, dominatno iz Republike Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i dr. Ne treba zaboraviti 2007. i 2008. godinu, kada se desio pravi bum sa prodajom nekretnina i kada je u Crnu Goru pristigao veliki broj državljana Rusije, kojih je na privremenom boravku tih godina bilo oko 5.000 na godišnjem nivou.

Zbog potrebe da se tržištu rada očuva karakter otvorenosti, a istovremeno rad stranaca dovede na optimalan nivo, Zakonom o zapošljavanju i radu stranaca iz 2008. godine uveden je kvotni sistem izdavanja radnih dozvola za strance. Vlada je na godišnjem nivou utvrđivala kvotu radnih dozvola za strance, na osnovu kriterijuma koji su bili propisani Uredbom o kriterijumima i postupku za utvrđivanje broja radnih dozvola za strance (Službeni list CG, broj 69/08), imajući u vidu da toliki broj stranaca koji je boravio tih godina u Crnoj Gori može dovesti do ozbiljnog narušavanja tržišta rada u kontekstu domaće radne snage.

Polazeći od činjenice da je Crna Gora u prethodnom periodu prihvatila veliki broj raseljenih i interno raseljenih lica za čije su se konačno rješavanje statusa te 2008. godine, u koordinaciji sa Briselom i UNHCR-om, već preduzimali prvi koraci, kao i prethodno pomenute činjenice boravka velikog broja stranaca u Crnoj Gori, kod donosilaca odluka se javio opravdan strah od narušavanja demografske strukture Crne Gore, kao i narušavanja ravnoteže tržišta rada.

To je bio osnovni razlog i motiv uvođenja nekih, manje ili više, restriktivnih rješenja u već pomenutim zakonima. Pa tako, npr. Zakon o zapošljavanju i radu stranaca je predviđao tzv. formulu “1+2” kod izdavanja radnih dozvola, koja je predviđala da se radna dozvola može izdati strancu za jednu godinu i onda produžiti još najviše dvije godine, nakon čega je stranac morao da napravi prekid i na taj način izgubi kontinuitet boravka. Takođe, formulu “1+2” je propisivao i Zakon o strancima, u dijelu odobravanja privremenog boravka po osnovu rada (za druge pravne osnove privremenog boravka nije se primjenjivala navedena formula).

Kada je donijeta Odluka o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom te 2008. godine, napravljena je prva greška u koracima. Definisanje i propisivanje vrste i potrebnog broja godina boravka za sticanje državljanstva, nije smjelo biti predmet podzakonskog akta, već isključivo Zakona o crnogorskom državljanstvu. Tako je npr. potpuno ispravno, pojam neprekidnog boravka stranaca u smislu regulisanja boravka u Crnoj Gori, definisan Zakonom o strancima a ne nekim njegovim podzakonskim aktom. Druga greška u koracima napravljena je, po mom skromnom mišljenju, nespretno definisanom kovanicom “zakoniti i neprekidni boravak”, koja je, potpuno razumljivo, u narednim godinama izazivala dileme i zabune, kako kod samih stranaca, tako i kod sudija Upravnog suda.

Termin “zakoniti i neprekidni boravak”, odnosio se na one vrste dotadašnjeg boravka svih onih lica koja nisu imala crnogorsko državljanstvo, ali jesu imala ozakonjen boravak u Crnoj Gori: prebivalište, na osnovu Zakona o prebivalištu i boravištu (Sl. list RCG, broj 45/93) i ranijih zakona o prebivalištu i boravištu; boravak na neodređeno vrijeme (stalno nastanjenje – u skladu sa Zakonom o strancima i ranijem Zakonu o kretanju i boravku stranaca); boravak po osnovu priznatog statusa izbjeglice u Crnoj Gori i boravak po osnovu priznatog statusa raseljenog lica iz republika bivše SFRJ u Crnoj Gori, na osnovu Uredbe o zbrinjavanju raseljenih lica (“Sl. list RCG”, broj 37/92).

Među ovim vrstama boravaka, nije bilo privremenog boravka koji se odobravao po osnovu Zakona o strancima i koji, nesumnjivo, jeste zakonit boravak u Crnoj Gori koji može imati svoju neprekidnost određeni broj godina, u zavisnosti od pravnog osnova po kojem se odobrava. Nesporno je da je namjera donosilaca odluka bila da se ovoj kategoriji stranaca s odobrenim privremenim boravkom, kojih je tih godina bilo na desetine hiljada, “uspori” hod do državljanstva. Taj “hod do državljanstva” je prvenstveno bio usporen Zakonom o zapošljavanju i radu stranaca i Zakonom o strancima, koji su zauzeli restriktivan stav po pitanju izdavanja radnih dozvola i s njima u vezi privremenog boravka i, konačno, odobravanja stalnog nastanjenja (koje se smatra zakonitim i neprekidnim boravkom potrebnim za sticanje državljanstva).

Naime, bilo je skoro nemoguće dostići neprekidno pet godina privremenog boravka, neophodnih za dobijanje stalnog nastanjenja, jer je toj kategoriji stranaca (koji su boravili u Crnoj Gori po osnovu rada i zapošljavanja), primjenjujući formulu “1+2”, nakon treće godine prekidan kontinuitet i neprekidnost boravka, nakon čega su opet išli “od početka”. Navedena formula “1+2” se primjenjivala samo kod odobravanja privremenog boravka po osnovu zapošljavanja i rada. Kod odobravanja privremenog boravka po drugim pravnim osnovima (prije svih po osnovu spajanja porodice, koji su, po brojnosti, bili odmah nakon onih odobrenih po osnovu zapošljavanja i rada) nije se primjenjivala formula “1+2”, već su stranci s odobrenim privremenim boravcima po tim drugim osnovima mogli dostići pet kontinuiranih i neprekidnih godina privremenog boravka i time steći stalno nastanjenje, od kojeg momenta bi počeo da im teče “zakonit i neprekidni boravak” za sticanje državljanstva. Na ovaj način, Zakon o strancima je, u stvari, predstavljao neku vrstu filtera i “čistilišta” pred dolazak “pod skute” Zakona o crnogorskom državljanstvu.

Zašto je termin “zakoniti i neprekidni boravak” izazivao toliko dilema i zabuna. Zato što su u obrazloženju rješenja kojima su odbijani zahtjevi za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, kao razlog odbijanja, službenici navodili da konretno lice, iako ima određeni broj godina privremenog boravka, ne ispunjava uslov zakonitog i neprekidnog boravka u smislu člana 8 Zakona o crnogorskom državljanstvu i pomenute Odluke, jer se privremeni boravak ne smatra zakonitim (što je, s aspekta pravne i svake druge logike, besmislica). S druge strane, nesporno je da je privremeni boravak zakonit, dakle, nesporno je da je iz pozicije zakonitog boravka u Crnoj Gori taj konkretni stranac podnio zahtjev za prijem u državljanstvo.

Ova nespretna terminološka “kontroverza” je davala argumentaciju sudijama Upravnog suda da poništavaju takva rješenja o odbijanju zahtjeva. Mišljenja sam, da je drukčije i sretnije formulisan ovaj “zakonit i neprekidan boravak”, da isti ne bi izazivao toliko zabuna i sporenja. Takođe, potrebno je objasniti još jednu činjenicu. Naime, jedan stranac (npr. državljanin Srbije ili Hrvatske) mogao je boraviti u Crnoj Gori godinu dana po osnovu privremenog boravka.

Nakon tih godinu dana, mogao je odlučiti da ne želi više da reguliše privremeni boravak. Taj stranac je mogao, shodno Zakonu o strancima, onda boraviti još 90 dana ako je u Crnu Goru ušao sa pasošem. I boravak od tih 90 dana, s aspekta Zakona o strancima je zakonit, jer su mu i Zakon i Uredba o viznom režimu, kao podzakonski akt Zakona o strancima, omogućavali da, kao državljanin Srbije ili Hrvatske, boravi do 90 dana na osnovu pasoša. Dakle, i taj boravak od 90 dana je, u formalno-pravnom smislu, zakonit boravak.

I zbog ovoga, nije bilo dobro rješenje izbora termina “zakoniti i neprekidni boravak”. Donosioci odluka su imali namjeru da iz tog boravka isključe privremeni boravak, ali jednostavno nisu uspjeli da pronađu prikladniji termin za tu svoju namjeru.

Ono što je veoma bitno i što nikako ne smijemo smetnuti s uma, jeste činjenica da je taj “restriktivni” Zakon o crnogorskom državljanstvu dozvolio prijem 30.000 novih državljana za manje od 15 godina i da je taj “nepravedan” Zakon o strancima dozvolio 30.000 stalnih boravaka i 32.000 privremenih boravaka, kako je to predstavnica MUP-a saopštila prilikom gostavanja u emisi Reflektor na tv Vijestima.

Kao što svi znamo, komparativna analiza služi da doprinese objektivizaciji i boljem sagledavanju određenih društvenih pojava i da kroz to sagledavanje i poređenje, bolje razumijemo neku društvenu činjenicu (kvalitativno i kvantitativno). Zbog toga, kada govorimo o tome da li je, i koliko, crnogorski Zakon o državljanstvu restriktivan ili liberalan, moramo odrediti neku objektivnu vrijednost i mjeru spram koje možemo utvrditi nivo restriktivnosti ili liberalnosti.

Zbog toga ću navesti statističke podatke koje sam pronašao u okviru EUROSTAT-a, koji se odnose na prijem u državljanstvo država članica EU i EFTA (Švajcarska, Lihtenštajn, Norveška i Island) – tabela se nalazi na kraju teksta.

U periodu 2009-2019, dakle za 11 godina, Lihtenštajn je odobrio 7.100 državljanstava, Island 6.300, Slovačka 4.200, Slovenija 17.500, Rumunija 38.000, Poljska 44.000, Malta 8.600, Luksemburg 48.300, Litvanija 2.100, Letonija 14.300, Kipar 24.300, Hrvatska 22.600, Estonija 13.800, Danska 56.800, Češka 28.800, Bugarska 11.500, Njemačka – 1.234.600. Crna Gora za 14.5 godina – 30.000 državljanstva.

Svi čitaoci mogu izračunati koliko to iznosi odobrenih državljanstava po glavi stanovnika za svaku državu pojedinačno. Da ovom prilikom ne ulazimo u analizu istorijskih, regionalnih, ekonomskih i drugih privlačujućih faktora koji utiču na interes lica da dobiju državljanstva nekih od ovih država.

Takođe, ne treba izgubiti iz vida činjenicu da se značajan broj odobrenih državljanstava u ovim zemljama odnosi na državljane neke od zemalja EU, a ne samo državljane trećih država koji su postali državljani ovih EU država. Imajući u vidu podatak da je u Crnoj Gori, za period od 14.5 godina odobreno 30.000 državljanstava, možemo izvući godišnji prosjek od 2.070 odobrenih državljanstava.

Ako imamo u vidu da je to bio godišnji prosjek odobravanja dosadašnjeg “restriktivnog” Zakona o crnogorskom državljanstvu, da li možemo izvući pretpostavku godišnje stope odobravanja državljanstva u budućem “liberalizovanom” sistemu državljanstva, ako u bazi potencijalnih dobitnika imamo oko 62.000 stranaca koji konkurišu za “nagradu”. Predviđanja i analize izvucite sami.

Što se tiče argumenta da će značajan broj od ovih 62.000 stranaca morati da se odrekne svog državljanstva, što će onda predstavljati izvjesnu smetnju i prepreku apliciranju za crnogorsko državljanstvo, navešću kontraargument: najveći broj ovih stranaca dolazi iz Republike Srbije, čiji Zakon o državljanstvu, u članu 34, propisuje: “Lice koje je otpušteno iz državljanstva Republike Srbije i steklo strano državljanstvo i lice kome je na zahtev roditelja prestalo državljanstvo Republike Srbije otpustom ili odricanjem može ponovo steći državljanstvo Republike Srbije ako podnese zahtev za ponovno sticanje državljanstva Republike Srbije, ako je navršilo 18 godina života i nije mu oduzeta poslovna sposobnost i ako podnese pismenu izjavu da Republiku Srbiju smatra svojom državom”.

Dakle, postavlja se pitanje, postoji li neko u Crnoj Gori ko može garantovati da ova lica neće, nakon otpusta iz državljanstva Srbije i dobijanja crnogorskog državljanstva, ponovo zatražiti srpsko državljanstvo, shodno članu 34 srpskog Zakona o državljanstvu.

Takođe, značajan broj među ovih 62.000 stranaca su državljani Bosne i Hercegovine. Njihov zakon o državljanstvu, u članu 14, predviđa: “Lice kojem je državljanstvo BiH, radi sticanja ili zadržavanja državljanstva druge države, prestalo odricanjem ili otpustom, može podnijeti zahtjev za ponovno sticanje državljanstva BiH, ako ispunjava uslove iz člana 9., osim uslova iz stava (1) tač. a) i b), samo ako ima odobren privremeni boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine najmanje jednu godinu neposredno prije podnošenja zahtjeva ili odobren stalni boravak”.

Isto pitanje i u ovom slučaju: ko može pružiti garancije da neko lice iz Bosne i Hercegovine, nakon otpusta iz njihovog državljanstva i sticanja crnogorskog državljanstva neće poći u Bosnu i Hercegovinu, regulisati privremeni boravak samo jednu godinu (koji može biti fiktivni) i nakon toga povratiti državljanstvo BiH. Da ne govorim o činjenici da značajan broj BiH državljana koji dolaze iz Republike Srpske ne haju previše za državljanstvo BiH jer, pored njega, posjeduju državljanstvo Republike Srbije.

Suština je da su zakoni o državljanstvu ove dvije države u pogledu ponovnog sticanja državljanstva veoma liberalni i praktično ne postoje nikakve smetnje i prepreke (osim manje prepreke u BiH gdje se mora ispuniti taj uslov od godinu dana privremenog boravka).

Imajući sve prethodno u vidu, kao i činjenicu da je značajan broj crnogorskih državljana u prethodnih 15 godina otpušten iz crnogorskog državljanstva zbog prijema nekog drugog državljanstva (u pitanju su hiljade), kao i činjenicu značajnog broja crnogorskih građana koji su već napustili Crnu Goru i projekcije koliko mladih želi da ode iz Crne Gore (što će biti pojačano u narednom periodu jer je epidemiološka situacija sa Covid-19 uticala na veliki porast nezaposlenosti i ostaviće dugotrajne posljedice), opravdan je strah i bojazan da će ovo sve uticati na značajnu promjenu demografske i nacionalne strukture Crne Gore.

Takođe, opravdane su sumnje da iza ovoga stoje politički motivi, najviše, po mom skromnom mišljenju, iz razloga što se u ovu inicijativu ušlo suviše brzo, netransparentno, bez analiza, odgovarajućih priprema i kvalitetnih podataka.

Ne treba ispustiti iz vida i sljedeću činjenicu: kako će na donošenje Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, u kombinaciji sa najavljenim izmjenama Zakona o registru prebivališta i boravišta, reagovati manjinski narodi u Crnoj Gori. Da li će se osjetiti ugroženim, uplašenim, frustriranim? Da li će to shvatiti kao negiranje njihovog postojanja, njihovih potreba i interesa? Da li će to pojačati tenzije i neka nova rovovska ukopavanja? Da li će za posljedicu imati njihov bojkot svih narednih izbora? Ko će biti odgovoran ako se u narednih par godina obistine neki strahovi i sumnje?

Pitanja je dosta i svi relevantni politički činioci, posebno Vlada Crne Gore i resorni ministar, moraju pružiti odgovore. Ovo se ne smije pretvoriti u političku farsu, jer ovo pitanje svojim značajem i potencijalnim reperkusijama prevazilazi dnevnopolitička nadgornjavanja.

A sada nešto o samom Predlogu odluke o izmjeni Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, koji je dostavljen Vladi, koji propisuje da se u članu 2 stav 1 alineja 2 mijenja i glasi: “odobren stalni boravak i/ili odobren privremeni boravak u skladu sa zakonom kojim se uređuje boravak stranaca u Crnoj Gori”: Smatram da propisivanje i određivanje pitanja zakonitog i neprekidnog boravka treba da bude predmet Zakona o crnogorskom državljanstvu, a ne pomenute Odluke kao podzakonskog akta. Sami Predlog odluke o izmjeni Odluke (koji je dostavljen Vladi i koji je osvanuo u medijima), normativno nije dobro pripremljen, i nije u skladu sa pozitivno pravnim propisima, odnosno nezakonit je, što će dati osnova za pokretanje inicijative za ocjenu zakonitosti i ustavnosti Odluke.

Ovu tvrdnju obrazlažem sljedećim: Shodno Odluci o izmjeni Odluke, svaki privremeni boravak se smatra zakonitim i neprekidnim boravkom. Bitno je da je isti odobren u skladu sa Zakonom o strancima. Član 71 Zakona o strancima propisuje da se dozvola za privremeni boravak i rad radi sezonskog zapošljavanja izdaje sa rokom važenja do šest mjeseci u vremenskom periodu od jedne godine.

Izuzetno, ako obavljanje sezonskih poslova to zahtijeva, dozvola se može produžiti, za još dva mjeseca kod istog ili drugog poslodavca, pri čemu rok važenja dozvole ne može biti duži od osam mjeseci u vremenskom periodu od jedne godine. Dakle, shodno spornoj Odluci, stranac koji ima dozvolu za privremeni boravak i rad radi sezonskog zapošljavanja koja ima rok važenja do osam mjeseci u kalendarskoj godini može, nakon 15 takvih dozvola u 15 kalendarskih godina (15×8=120 mjeseci ili 10 godina), u formalno pravnom smislu, podnijeti zahtjev za prijem u crnogorsko državljanstvo. Ako je u braku sa crnogorskim/om državljaninom/kom, onda taj zahtjev može podnijeti nakon upola manje vremena (nakon sedam i tokom trajanja osme godine dozvole).

U spornoj Odluci o izmjeni Odluke, kao ni u osnovnom tekstu Odluke, nigdje ne piše da se zakoniti i neprekidni boravak ne odnosi na dozvolu za privremeni boravak i rad radi sezonskog zapošljavanja. Ovo sve još više dobija na značaju ako se Odluka bude primjenjivala retroaktivno, pa na šalter zakuca stranac koji je prethodnih 15 ili manje godina imao odobrene privremene boravke po osnovu sezonskog zapošljavanja svake godine koje u zbiru čine pet ili deset godina zakonitog i neprekidnog boravka.

S druge strane, Zakon o strancima, u članu 86, propisuje: “Dozvola za stalni boravak može se izdati strancu koji je do dana podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole zakonito boravio u Crnoj Gori neprekidno pet godina na osnovu odobrenog privremenog boravka. Stranac koji ima dozvolu za privremeni boravak i rad radi sezonskog zapošljavanja ne ispunjava ovaj uslov i nikada ne može steći stalni boravak, i do sada nijedan nije stekao, jer nema neprekidnih pet godina privremenog boravka, s obzirom da mu se dozvola izdaje na šest, najviše osam mjeseci u jednoj kalendarskoj godini.

Takođe, evrospki je standard da se strancima koji imaju privremeni boravak po osnovu sezonskog rada i zapošljavanja ne odobrava stalni boravak. Ovdje sada imamo pravni nonsens da Zakon o strancima isključuje ovu kategoriju stranaca iz zakonske mogućnosti dobijanja stalnog boravka, dok im Odluka o izmjeni Odluke priznaje pravo i mogućnost da dobiju državljanstvo koje je većeg statusnog obima prava od stalnog boravka. Znači, više uslova za manje prava i manje uslova za više prava.

Nadalje, osnovni tekst Odluke, u članu 3 stav 1 alineja 1 propisuje: “Neprekidnim boravkom, u smislu člana 8 stav 1 tačka 3 Zakona, ne smatra se odsustvo iz Crne Gore u trajanju dužem od 90 dana. Zakon o strancima, u članu 65 stav 1 tačka 3, propisuje:” Dozvola za privremeni boravak prestaje da važi ako za vrijeme trajanja privremenog boravka stranac boravi van Crne Gore duže od 30 dana.

Stav 2 istog člana propisuje: Izuzetno od stava 1 tačka 3 ovog člana, strancu koji do 90 dana iz opravdanih razloga boravi van Crne Gore, neće prestati da važi dozvola za privremeni boravak ako o odlasku i razlozima odlaska iz Crne Gore prethodno obavijesti policiju. Dakle, prestanak važenja dozvole za privremeni boravak zbog odsustva stranca van Crne Gore dužeg od 30 dana je pravilo, a izuzetak je da može boraviti van Crne Gore do 90 dana u opravdanim slučajevima ako o odlasku i razlozima odlaska iz Crne Gore prethodno obavijesti policiju.

Ovdje imamo još jedan pravni nonsens. Kako se neprekidnim boravkom u smislu Odluke može smatrati odsustvo do 90 dana ako Zakon o strancima, kao akt veće pravne snage od Odluke, propisuje da će tom strancu prestati da važi dozvola za privremeni boravak ako odsustvuje duže od 30 dana. Kako će taj stranac moći da podnese zahtjev za prijem u državljanstvo, ako u momentu podnošenja zahtjeva neće ni imati odobren privremeni boravak, jer mu je isti prestao da važi tridesetprvog dana odsustva iz Crne Gore.

Ovo se isto odnosi i na pravnu situaciju iz člana 83 Zakona o strancima. Želim da istaknem još jedan pravni nonsens. Član 86 stav 4 Zakona o strancima propisuje: “Ako je stranac ranije imao odobren privremeni boravak u Crnoj Gori radi školovanja ili specijalizacije, stručnog osposobljavanja ili praktične nastave, u vrijeme potrebno za odobrenje stalnog boravka, računa se samo polovina vremena provedenog na osnovu odobrenog privremenog boravka.

Dakle, Zakon o strancima, kao akt veće pravne snage od Odluke, propisuje da se prethodno navedenoj kategoriji stranaca, u vrijeme potrebno za odobrenje stalnog boravka računa samo polovina vremena provedenog na osnovu odobrenog privremenog boravka, dok će im se shodno Odluci o izmjeni Odluke računati sve godine privremenog boravka. Dakle, za stalni boravak koji je manjeg statusnog obima prava od državljanstva Zakon propisao strožije uslove od Odluke, što znači, više uslova za manje prava, odnosno manje uslova za više prava.

3.Postavlja se pitanje zašto Odluka o izmjeni Odluke nije obuhvatila strance kojima je odobren azil ili supsidijarna zaštita u skladu sa zakonom kojim se uređuje međunarodna i privremena zaštita stranaca. Član 86 stav 5 Zakona o strancima propisuje: “U vrijeme potrebno za odobrenje stalnog boravka strancu kome je odobren azil ili supsidijarna zaštita u skladu sa zakonom kojim se uređuje međunarodna i privremena zaštita stranaca, računa se polovina vremena koje je proteklo od podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu do donošenja odluke kojom mu se odobrava međunarodna zaštita, a ako je vrijeme od podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu do donošenja odluke kojom mu se odobrava međunarodna zaštita bilo duže od 18 mjeseci to vrijeme se računa u cjelokupnom trajanju”.

Odluka je prepoznala kao zakoniti boravak i boravak po osnovu priznatog statusa izbjeglice u Crnoj Gori. Zbog čega izmjene Odluke nisu obuhvatile i ovu kategoriju stranaca, kako bi se izvršilo samo prosto usaglašavanje Odluke sa članom 86 stav 4 Zakona o strancima. Dakle, da li možemo govoriti o diskriminaciji ove kategorije stranaca ili postoje neki vrijednosni sudovi koji određuju koja kategorija stranaca zaslužuje više prava u odnosu na neku drugu kategoriju stranaca.

Da rezimiram. Izmjenama Odluke je trebalo pristupiti tek nakon detaljne analize trenutnog stanja, koja ne može obuhvatiti samo pitanja sudske prakse, odnosno kako su sudije Upravnog suda rješavale predmete u upravnim sporovima iz ove oblasti, opisano u Informaciji na nepune tri stranice koju je usvojila Vlada na sjednici 26. marta ove godine. Tokom implementacije Zakona o crnogorskom državljanstvu i Zakona o strancima, u praksi je sigurno bilo i grešaka službenika, nesnalaženja, neujednačene prakse rješavanja zahtjeva, neadekvatnih i neracionalnih postupaka i mišljenja službenika ANB-a koji su, svi zajedno, u manjoj ili većoj mjeri, otežavali rješavanje zahtjeva stranaca koji, kao neuke stranke, često nisu bili podučeni i upoznati od strane nadležnih službenika o njihovim pravima i obavezama, itd.

Što se tiče same sudske prakse, uvjeravam vas da bi se ista riješila odgovarajućim terminološkim izmjenama, bez potrebe uključivanja privremenog boravka u vrstu boravka koja se računa za sticanje državljanstva.

Ovom prilikom bih izrazio svoje slaganje sa jednim aspektom namjere da se pristupi izmjenama Odluke.

Privremeni boravak stranca po osnovu braka sa crnogorskim državljaninom, kao i privremeni boravak njihove djece ukoliko nisu crnogorski državljani, treba da bude liberalizovan i skraćen na pet godina privremenog boravka i da, uz tri godine braka, bude uslov sticanja crnogorskog državljanstva prijemom. Sve ostalo zahtijeva analitičan, ozbiljan, odgovoran i stručan pristup koji će obuhvatiti i sagledati sve relevantne aspekte ove problematike.

(Autor je nekadašnji koordinator za viznu i postviznu liberalizaciju Crne Gore s Evropskom unijom, i nekadašnji Član Radne grupe i koordinator za oblast migracija za Poglavlje 24)