Đe su akademici CANU da zagrme za Crnu Goru

Maja Miličković, profesorica i građanska aktivistkinja

Crna Gora je prostor sa predivnom prirodom i lijepim šumama, predivnim livadama i puteljcima, pašnjacima, potocima, rijekama, jezerima, morem. Tu su samo takve biljke i napredne životinje. Pored plavog neba koje niđe nije lijepo, niti plavetno plavo, kao iznad Crne Gore, najveća vrijednost, zbog koje nas turisti naročito posjećuju, su naši ljudi.

Crnogorski čovjek, posebno ako je akademik ili priznati kulturni stvaralac, je poseban tip mentaliteta, široko interesantan - najviše po svojoj jednostavnosti u pragmatizmu u koju je sabrana samo takva čestitost i moral. Iza njih stoje vrhunska akademska, naučna i umjetnička dostignuća koja savremeni svijet ne pamti ili bar još uvijek ne razumije. Poznati su po stamenosti i čvrstim uvjerenjima.I, kao takvi neodoljivo privlačni.

Članovi CANU i zaslužni kulturni stvaraoci Crne Gore, obično muškraci, uglavnom su svi izuzetno lijepe spoljašnosti i jedne neviđene, reklo bi se fantastične, životne i seksualne energije - oštrog uma i bistrog pogleda. Bez obzira na starosnu dob, imaju istančani osjećaj kada da zaćute, kako se ne bi samopovrijedili i interesno samooštetili. Taj automatizovani fenomen još nije objašnjen pa kao takav privlači naročitu pažnju i znatiželju. Ta brzina i samookretnost u društvu, politici i umjetnosti im daje i posebne vještine u krevetu, po čemu su posebno poznati. Na osnovu iskustva onih koji su imale sreće, članove naše CANU i naše zaslužne kulturne stvaraoce zovu “ribicima”. Prosto su neuhvatljivi, klize, što i sama mogu potvrditi jer sam imala sreće da se družim sa nekoliko članova CANUi sa više zaslužnih kulturnih stvaralaca Crne Gore. Kad bolje razmislim, to su mi definitivno i najjača iskustva i ne stidim se, zašto bih, da kažem da oni, baš kao takvi, doprinose punom, potpunom i širem, društvenom, orgazmu.

Meni su, ipak, članovi CANU i zaslužni kulturni stvaraoci Crne Gore najmiliji i najdraži po onoj suptilnoj, akademskoj, ljubavi prema domovini Crnoj Gori i po njihovom razvijanju, podsticanju i afirmisanju duhovne i nacionalne tradicije Crne Gore, a posebno, po doprinosu ukupnom napretku države Crne Gore.

Kad se nešto voli i lijepo nam pada, formiramo navike. Kad ne uživamo u navikama, počinjemo da se osjećamo nesigurno. Tako je i sa članovima CANU i zaslužnim kulturnim stvaraocima koji su nas sve navikli da brinu, ne samo o Crnoj Gori, već i o “svijetu između istorije i budućnosti”.

Od kada su Crnu Goru počeli da ruše i preuzimaju kleronacionalisti, većina članova CANU i ogromna većina kulturnih stvaralaca Crne Gore je zaćutala. Nedostaju mi mudri i dragi ljudi i žene koji su uvijek bili branik Crne Gore i intelektualne nejači u njoj.

Nedostaje mi, recimo, predivni dr Đorđe Borozan. Sve što znam o Podgoričkoj skupštini i onovremenoj Evropi znam zahvaljujući istoričaru Borozanu. Imao je nakon parlamentarnih izbora, 2020. ljeta Gospodnjeg, ambiciozne planove oko sudbonosnih odluka koje su dovele do gubitka države. Nama nepoznati ali definitivno nedobronamjerni ljudi (jednom riječju zlikovci) su ga u tome spriječili i od nas odvojili. Đorđe je nestao. Tvrdim da je nestao, jer dr Đorđe ne bi ćutao. Koliko sam opterećena njegovim ćutanjem (nestankom) sanjala sam da su ga ščepali i likvidirali (i to čak u Nišu). Hvala Bogu, to je bio samo san, a Đorđe je živ i zdrav.

Nedostaju mi i njegove kolege, iz Odjeljenja humanističkih nauka CANU, Nenad Vuković, Niko Martinović, Zoran Lakić, Branislav Ostojić. Oooo, kakvi su to muškarci. Niko od njih nije rekao ni riječi.

Mjesecima je već tako.

Svi će se potraživati preko Crvenog krsta. Za dr Sinišu Jelušića sam načula da se pasivizirao u CANU (navodno zbog ljubavne neshvaćenosti) i zamonašio u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ako je to tačno, neka je prelomio. U CANU je svakako bio van reda. Dr Šerbo Rastoder izgleda da nije među otetima. Često se oglasi, na Facebook-u. Mada razmišljam, kakva su danas vremena stigla, možda mu je neko oteo najintimniju stvar današnjice (mobilni telefon) jer se najčešće oglasi kako bi pojasnio URU ali ne i ovo što se dešava Crnoj Gori.

Posebno mi nedostaju, strahujem za njih i potražujem ovim redom velike i dokazane Crnogorce: Dragana Radonjića, Zorana Rašovića, Veselina Vukotića, Branislava Šoškića i Dragana K. Vukčevića. Načula sam da im se upalio podjezični živac (nervus hypoglossus). To je glasina kojom se prikriva istina: svi su oni (nekako) nestali (zaćutali). Ni traga od Ljubiše Stankovića, Perka Vukotića, Milojice Jaćimovića, Predraga Miranovića… Majko mila, jecam. Toliki i takvi ljudi.

Naročito strahujem za dr Veselina Vukotića. On da je na slobodi, on bi sigurno i danas govorio o (neo)liberalizmu, mikro ali i dalje suverenoj državi Crnoj Gori. Da nije (nekako) spriječen, on ne bi dozvolio ovakvo ekonomsko posrnuće Crne Gore. Nedostaje mi i prezgodni Dragan Radonjić. Pa od njega smo svi učili kako postaviti sopstveno samoupravno socijalističko preduzeće.

Još veća nostalgija za pojavom i glasom još zgodnijeg i otmenijeg Dragana K. Vukčevića. Njegove riječi o referendumu iz 2006. “da je u Crnoj Gori postignut konsenzus društva o stvaranju države” još mi odzvanjaju u ušima. Ko normalan to ne pamti. Nije se rodio. Jednostavno ne postoji. Da je predsjednik CANU zaista tu, u Podgorici, on bi nas sve sabrao, i sa rukovodstvom CANU, poveo i proveo “jugozapadnim prolazom”.

Do danas nije objavljeno nijedno kritičko saopštenje rukovodstva CANU o društvenim dešavanjima u Crnoj Gori. Nijedan autorski tekst ili komentar dr Dragana K. Vukčevića. Zato i tvrdim da je on nestao (zaćutao) - zato se i potražuje.

Šta se desilo sa zaslužnim stvaraocima Crne Gore? Da li su oteti? Zašto su ućutali? Da li su zarobljeni? Ko ih je uvrijedio? Da li su dobro? Da li su na sigurnom? U očaju da dobijem neki odgovor jedno pitanje sustiže drugo. Zbog svog spokoja sam odlučila da zatražim pomoć Crvenog krsta koji ima višedecenijsko uspješno iskustvo traganja za nestalima. Pokrenuću, uz pomoć društvenih mreža, i digitalnu potragu.

Nestali (zaćutali) su (“Ćao, nema ih više”), ovim redom: Radmila Vojvodić, Pavle Goranović, Branislav Mićunović, Anka Burić, Luka Lagator, Branimir Popović, Dragan Karadžić, Pavle Pejović, Milija Pavićević, Aleksa Asanović, Slobodan Slovinić, Radojica Bošković, Gojko Dapčević, Zlatko Glamočak, Ratko Odalović, Miomir Matović, Miodrag Šćepanović i Krsto Andrijašević. Načula sam da su neki od njih na nekim programima zbog obesitasa, a neki zbog sujete, ali znam da su to samo glasine.

Oni su nestali (zaćutali). Jer da nijesu, oni Crnu Goru ne bi dali jer su je uvijek voljeli i do nje držali. I Crna Gora je na njih uvijek blagonaklono gledala. Pred očima mi je Radmila Vojvodić koja je, u vrijeme vlade preopasnog Duška Markovića, iz petnih žila branila Univerzitet Crne Gore od partitokratije i neprosvijećenog staljinizma. Poslije onakvog iskustva, da je ona stvarno u Crnoj Gori i da nije nekako onemogućena ona bi sigurno reagovala. Ali i Radmila je nestala (zaćutala).

Ne mogu i neću da ćutim o masovnoj otmici članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i istaknutih kulturnih stvaralaca Crne Gore. Nekima od njih sam i na vrata od stana kucala, ali ni traga od njih. Moja je duhovna, patriotska, ljudska obaveza da alarmiram javnost. Uvjerena sam da im se nešto strašno dogodilo. Da nije tako, oni bi grmjeli i za njih bi znalo čitavo društvo jer im je Crna Gora uvjek bila preča i od sopstvenog života.

Molim sve građanke i građane da ukoliko saznaju bila šta o njihovom posljednjem kretanju ili oglašavanju, da jave najbližem intelektualcu ili stanici policiji.