Ostavka

Za Antenu M piše: Prof. dr Milorad Nikčević

Nakon svega što se u četvrtak događalo u Crnoj Gori, jedino što je preostalo jeste da građani Crne Gore ultimativno zatraže ostavku kvislinške Vlade! Stupanj bešćutnosti koju je prema građanima države čiju vladu vodi demonstrirao vajni premijer Zdravko Krivokapić ući će u anale kao vrhunac javnoga amorala! Nije stoga u pravu predśednik Đukanović kad za Krivokapića veli da je nemoralan, on je nešto mnogo gore od toga, amoralna figura u rukama moćnih nalogodavaca. Tako je, uostalom, i izašao na političku pozornicu, kao pion kojeg su moćni upravljači poturili da stane na čelo anticivilizacijskoga pokreta čiji je jedini cilj nestanak države Crne Gore.

U pravu je sjajni pisac Andrej Nikolaidis kad veli da Krivokapić ne podśeća na svoje uzore, Kola i Ahmedinedžada, već glavom i bradom na Sadama Huseina. Upozorio sam crnogorsku javnost prije svega nekoliko dana da se iza velike afere oko smjene ministra Leposavića uistinu krije nešto mnogo krupnije i po nacionalne interese opasnije. Riječ je, dakako, bila o pokušaju dramatičnoga etnoinženjeringa koji je trebalo provući na mala vrata, krajnje netransparentnom odlukom Vlade, a potom i izmjenama Zakona o registrima prebivališta i odredišta. Nakon što su prozrijeli te namjere, građani Crne Gore juče su organizirali prosvjede, a kako je znatan broj onih koji su htjeli doći u Podgoricu policijskim blokadama gradova spriječen da to uradi, Vlada je umjesto jednoga protesta dobila njih nekoliko, čime je samo dodatno podrila vlastiti autoritet.

No, scena u kojoj Vladino blindirano auto probija zid od ljudskih tijela i izlaže riziku građane, od kojih je njih troje bilo i životno ugroženo, a jedan od njih i policajac, crvena je linija preko koje se dalje ne može. Zastidno pravdanje nasilja pod krinkom potrebe da se zaštite „štićena lica“, odnosno Krivokapićeva kćer, koje je uslijedilo od Ministra policije i Premijera lično, zakucalo je i potonji čavao u kovčeg crnogorske Vlade. Nakon tih sramotnih opravdavanja ugrožavanja života crnogorskih građana, onih koji nijesu priskrbili biti „štićene osobe“, nema više povratka! Vlada i njen premijer izgubili su sav legitimitet i jedino što im preostaje jest da bez oklijevanja podnesu ostavke.

Koliko je samo amoralno bilo Premijerovo udvoričko obraćanje njegovom dijelu naroda, kad je prije neki dan kleknuo na koljena, što mu je inače omiljena poza, i molio svoj dio naroda za strpljenje dok ne oposli krupne poslove koji su pred njim. Nije on tom prilikom osudio genocid u Srebrenici, već je prekorio ministra što je netaktično nastupao u javnosti, podilazeći onima koju su Crnu Goru prethodnih dana zasuli skarednim uzvicima i transparentima. Usporedio je taj nesretnik sebe nanovo, kao i kad se sastavljala vlada, s Isusom, mrseći o tome kako je na sebe preuzeo žrtvu koju podnosi za svoj narod te kako stoji na brdu s kojeg poviše od drugih vidi.

Ta njegova, pokazuje se, trajna fiksacija identificiranjem s Isusom, osim što je u osnovi antihrišćanska i blasfemična, odraz je njegove podlosti i licemjerja. Jer kad su samo nekoliko dana nakon te lažno bogougodne objave stigle izravne prijetnje onoj drugoj polovici crnogorskih građana kojima se obraća poput razjarenoga tiranina da im „neće zaboraviti“ suze svoje kćeri te da će „uskoro vidjeti“ što im je pripremio, pokazalo se da taj opsjenar ne stoji na Maslinovoj gori, kako je umislio i kako obmanjuje sve oko sebe, već da je to brdo na kojem stoji zapravo Ravna gora.

Uzalud sve PR strategije, uzalud to što su njega i njegove ministre naučili da riječ građanin izgovori u prośeku tri puta po rečenici, ovaj Zdravko Krivokapić isti je onaj koji je prije neku deceniju pod slikom Radovana Karadžića dočekivao međunarodnoga teroristu i četničkoga idola Nikolu Kavaju. Ista je to moralna ništica što je glasala po vlastitu priznanju da Crne Gore ne bude, a potom prihvatila da pod mentorstvom inostranih moćnika preuzme njenu izvršnu vlast s namjerom da zemlju u kojoj je rođen uništi. Isti je to, uostalom, manipulant što su mu danas usta puna spržene zemlje i nepravdi bivšega režima za čijeg je vakta stekao visoka zvanja i namještenja, koristivši štedro privilegije koje su mu se nudile.

Takav kakav jeste Krivokapić zasigurno jeste tragični junak. No, unatoč tome „junaštvu“ on neće ponuditi ostavku, ali ga na to moraju prinuditi crnogorski građani prije no bude kasno. Grubim pokušajem etnoinženjeringa, kojim se nepravoslavno stanovništvo kanilo spriječiti da učestvuje u političkim odlukama, Krivokapić i njegova vlada priješli su sve norme koje se daju tolerirati, a nasiljem prema građanima, koje Krivokapićevi posilni bez ikakve odgovornosti danas mogu gaziti po crnogorskim ulicama, prestao je bilo kakav obzir prema njemu kao osobi koju je na tu dužnost izabrao Parlament Crne Gore. Uostalom, izuzme li se dan kad je izabran, Krivokapić više nikad nije imao većinu crnogorskih poslanika iza sebe, a ugledni pravnici već su ustanovili da je Vlada izgubila i legalitet i legitimitet 31. marta, oglušivši se o ustavnu obvezu da do toga datuma predloži budžet. Slijedi i formaliziranje činjeničnog stanja, Krivokapovićevo razrješenje s dužnosti koju je nečasno obnašao, a potom i zakonske konsekvence njegova djelovanja! Crnogorski građani kao nosioci suvereniteta su na potezu. U pamet se, Crnogorci!