Ustati pa reći Milo Đukanović!

Za Antenu M piše: Dragan Bursać 

Sprski svet mrzi, baš mrzi Đukanovića, ne zato što nije demokratičan ili što je autarh i ostale ublehe, nego zato što ne vodi Crnu Goru ka Moskvi i Minsku preko Beograda. E, to se ne prašta u četniji!

“Ako neko iz naše kuće ili izvan naše kuće, želi da nam sruši kuću, pa tu nema toga što je nedozvoljeno!”

Ovo je između ostalog rekao Milo Đukanović gostujući u u emisiji ''Teleskopija'' na TVCG. Riječ je o jednom od najboljih političkih intervjua na ovim prostorima u skorije vrijeme. A sadržaj samog intervjua i intervju-pa pogledajte sami- trebaće vam. 

Milo i “ono“

Naročito će trebati onim “dušebrižnicima“ što se patološki i paranoično plaše za srpstvo u Crnoj Gori, a žive u Šumadiji, Mačvi, Pomoravlju, Vojvodini ili BiH entitetu Republika Srpska. Treba da pogledaju intervju iz više razloga. Navešću dva:

1.   Primjer kako postupa političar i državnik sa svojim protivnicima bez zlobe, osvetoljubivosti i bijesa

2.   Primjer kako isti taj političar i državnik brifinguje cjelokupnu javnost regiona glede situacije u Crnoj Gori

Ovo prvo, Milo je pokazao još u noći 30. avgusta prošle godine kad je bio valjda jedini “diktator“, “uzurpator“, “autarh“ i slične poštapalice kojim su ga častili neočetnici-u Crnoj Gori i u Srbiji, a koji je vlast predao ne bez ispaljenog metka, nego dostojanstveno i džentlmenski kako se to radi u najcivilizovanijim državama na svijetu. A ta građanska, ljudska, multietnička civilizovanost je do konca tog avgusta bila imanentna antifašističkoj Crnoj Gori, koja je kao članica NATO išla ka ulaznim vratima EU.

Kažem bila je, pošto je ono što je došlo, a to se samo može podvesti pod riječ “ono“ osim klerikalne kontrarevolucije, za samo pola godine uspjelo Crnu Goru iz 21. prebaciti u Srednji vijek, na sramotu i Crnogoraca i svakog čestitog građanina ove zemlje. Čak ni tada, kad su mnogi dušebrižnici očekivali kakav nelagalni udar od strane Đukanovića i suverenista, kojim bi četnici zakmečali u Briselu kako je ipak Milo diktator, on im nije dopustio taj luksuz. 

Ovo drugo, naročito važno, a zbog čega silno preporučujem intervju političkim elitama srpskog sveta je način na koji Milo Đukanović, uz autokritiku upućenu i sebi i DPS, iščitava političku realnost nametnutu od strane istog tog srpskog sveta. Ne bi bilo loše, zaista da oni koji sjede na tzv. opozicionim kanabeima u Beogradu vide kako se svijetu obraća istinski demokrata, koji je imao i ima za cilj uvesti svoju zemlju, pogađate - u Europsku uniju, a ne u bejlorusko-rusku guberniju. 

Naravski, sprski svet mrzi, baš mrzi Đukanovića, ne zato što nije demokratičan ili što je autarh i ostale ublehe, nego zato što ne vodi Crnu Goru ka Moskvi i Minsku preko Beograda. E, to se ne prašta u četniji!

Baba dala kopejku da uđe u kolo, a sad joj malo milijardu eura da izađe iz kola

A kad smo kod gubernija, nakon ovog intervjua, ako ima nekog kome još nije jasno, e sad mu je jasno kao dan da je apostolska vlada u Crnoj Gori zapravo skupina četnika, koji vrlo dobro, odlično znaju šta da rade, a to je rasturanje Crne Gore i njeno pripajanje srpskom svetu, sa jedne strane i lakrdijaša sklonih svemu i svačemu, sa druge strane, koji su dali kopejku da uđu u kolo, a sad bi dali milion eura da izađu iz njega, preciznije milijardu, makar Kinezima, ali ne mogu. Ta skupina ideoloških predatora i supismenih amatera vodi, eto, Crnu Goru, vidi to i slijepac, ravno u propast. 

Pa nije fer ovdje porediti retoričke, političke, isksutvene i naučene vještine Mila Đukanovića sa mentalnim vratolomijama apostolskih emisara srpskog sveta, jer jebi ga, ne ide Džordan sa Miliačićem u istu košarkašku rečenicu. Ali zato nakon Đukanovićeg istupa, istupi Mandićevih šakala, istupi Krivokapićevih nemuštih slovosrikavaca i istupi Dritana i populističkih maneken-apostolčića ne djeluju više samo tužno, o ne, malo je reći. Djeluju zastrašujuće! 

...I kad lupetaju gluposti i kad planiraju izborni inženjering sa državljanstvom Crne Gore i kad su naumili da mijenjaju Ustav ne bi li promijenili na silu etnički sastav zemlje i kad ne znaju gdje im se nalaze najbitniji kulturni artefakti ili kad negiraju genocid ili kad naprosto ne znaju ili ne mogu izgovoriti pojedine riječi koje su strane njihovom suženom vokabularu... 

To sricanje realosti u režiji apostolske vlade i sa scenarističkim potpisom beogradskim i žigom srpskog sveta, pod producentskom palicom Moskve, tek sad dobija na svom strašnom koloritu, kad vidimo šta je Crna Gora izgubila gubeći (sad za sad) političku snagu Đukanovićevu i šta je (dobila) birajući, pa nazvaću ga opet “ovo“. 

Na to sve odzvanja tišina i eho tišine tzv. iskrenih beogradskih demokratskih krugova, koji su nošeni briselskim donacijama ljubili stope Dritanu Abazoviću i koji su u apostolijadi i litijašenju vidjeli “demokratiju“ tamo gdje je smrdio klerikalizam četništvo. Najjednostavnije rečeno, osim iskrenih pervertita, koji su htjeli od Crne Gore praviti Republiku Srpsku, bila je tu i čitava vojska onih koji su se onako ljudski naivno i glupavo zajebali. Zajebati se, to je jedno, ali priznati da te je neko zajebao, e to je posve drugo. To je stvar razbijanja taštine i ega, a to može potrajati. U međuvremenu, gledaćemo vladu koja sama sebi baca klipove pod točkove dok je četničići vodaju za nos. 

Dovoljno je da se pojavi

Jedino, zapravo što je u ovom trenutku važno je da se po svaku cijenu očuva Crna Gora u svom građanskom, antifašističkom i demokratskom kapacitetu. Ili što bi rekao Milo Đukanović:

“Ako neko iz naše kuće ili izvan naše kuće, želi da nam sruši kuću, pa tu nema toga što je nedozvoljeno!”

Budućnost?

Neko reče, dovoljno je u budućnosti uoči izbora da se pojavi Milo Đukanović i pokaže građanima Crne Gore kakvo zlo su uradili apostoli srpskog sveta u rekordnom kratkom veremenu, pa će dobiti izbore.  

A ja kažem, dovoljno je da se u najbližoj budućnosti Milo Đukanović samo pojavi, ništa ne mora govoriti i dobiće izbore.

Samo je pravo pitanje, da li čekati redovne izbore sa ovom nesrećnom vladom? 

Eto, tolika je razlika između čovjeka sa hiljadu mana koji je zemlju uveo u NATO i koji je vodio ka Evropskoj uniji i ovih sričućih gaf- lezilebovića, hodajućih mana, što ne znaju jesu li jebali ili trebali, jesu li pošli ili došli.