Jezik i racio

Za Antenu M piše: Boris Đurović

Crnogorski jezik. Najpostojaniji živi element crnogorskog naroda i njegovog identiteta a ujedno i najosporavaniji od strane – u vrlo malim procentima crnogorskog i u većim procentima manjinskog srpskog naroda.

Ovaj tekst se neće baviti stručnom analizom istoga jezika jer postoji više nego dovoljno argumenata i dokumenata koji pored govornika toga jezika tehnički i u praksi dokazuju neosporno postojanje istog. Spomenutu problematiku je interesantno posmatrati i sa fenomenološke strane, iz jednog od društvenih uglova koji se zove... ili mu mi možemo nađenuti apsurdnu formulaciju poput – prihvatanje neodvojivog i suštinskog nacionalnog koda čiji je DNK prepoznatljiv i kad nosilac istog to želi sakriti.

Takve i slične primjere možemo najčešće pronaći na polju književnosti, pa nam neće biti teško da kroz rukopis velikog pisca Branimira Šćepanovića ili Milovana Đilasa ośetimo ono od čega ni oni, tako maestralni, nijesu mogli pobjeći (iako su to pokušali služeći se ekavicom) a to je nepobitni crnogorski govor. Narativ je crnogorski. Misao je crnogorska. Djelo diše crnogorski. Ideja je crnogorska. Motiv je crnogorski.

U fazi smo kad podržavaoci crnogorskog jezika stidljivo koriste tu sintagmu sa željom da ne budu prvi koji će je otvoreno koristiti kako ne bi bili podvrgnuti nekim imaginarnim osudama. Međutim, važno je napomenuti da sadašnji Crnogorci nijesu prva generacija koja se služi jezikom koji ih nacionalno određuje, te ako to neko napomene bilo kojem negatoru istoga – lako će se osloboditi suvišne polemike.

Trebalo bi imati na umu da je jezik dobrim dijelom zaslužan za stvaranje karaktera crnogorskog naroda, a razlog tome je bogata leksika, izraz i raznovrsni dijalekat što omogućava izrazito slikovitu komunikaciju i prepoznavanje međusobnih pojedinačnih vrijednosti.

Današnja Crna Gora nema obavezu da stvara bilo kakav novi jezik da bi time pocrtala granice koje određuju nacionalnu i geografsku pripadnost, taj dio posla su odradili naši praoci, kao i praoci naroda regiona – pa nas jezici i govori jasno određuju i stvaraju druge i kulturološke granice.

Jedina obaveza Crne Gore prema jeziku jeste da ga njeguje, usavršava, afirmiše, obogaćuje i baštini jednako kao i druge segmente nacionalnog bića. Jedna od mnogobrojnih prednosti crnogorskog jezika jesu dubleti i korišćenje jotovane ili nejotovane varijante što samom govorniku omogućava korišćenje verzije s kojom saośeća i pomoću koje može da se adekvatno izrazi.

Dobijanjem međunarodnog koda za jezik u okviru ISO međunarodnog standarda – poslata je jasna je poruka svima koji su, po našem mišljenju neosnovano sumnjali, da je crnogorski jezik živ. Preživio je okupacije, preživio je Novosadski dogovor iz 1954. godine, preživio je zabrane i održao se do današnjih dana, čak neoskrnavljen mogobrojnim uticajima.

Danas, zahvaljujući stručnom i angažovanom kadru, imamo Pravopis crnogorkoga jezika, imamo pravo na ono što nam bićem pripada – te je naša dužnost da to koristimo punim kapacitetima i time obogatimo naše i evropske tekovine. Da je vječna!