Papir koji postoji

Piše: Zija Dizdarević

Non-paper – kao diplomatski pojam za pisani dokument kojim se nešto predlaže a ono “non” ga čini kao da ne postoj, i a postoji – učestalo ovih dana kola medijima i društvenim mrežama Bosne i Hercegovine, Slovenije i regije. Poticaj je dat iz Ljubljane a glavni akteri su slovenački predsjednik i premijer Borut Pahor i Janez Janša.

I nije najvažnije, mada je bitno (paradoksalno, kao i non-paper), da li postoji. Janši se pripisuje autorstvo, demantovao je a onda na Twitteru objavio mapu regije s prekrojanjem Bosne i Hercegovine na tri etno-državice. To je praćeno optužbom: “Lažna karta koju po Balkanu širi mreža Drage Kosa i Tanja Fajon”. Europarlamentarka Fajon poručila mu je da laže. Bilo kako bilo, Janša je objavio mapu. To je indikativno po sebi.

Priču o namjerama za prekrajanje granica u regiji potkrepljuju dnevno izražene destruktivne politike u i prema bh. državi, stanje u Crnoj Gori (koje se BiH najneposrednije tiče), najava mogućnosti nove destabilizacije Makedonije…

Slovenija

Dežela 1. 7. 2021. treba da preuzme šestomjesečno predsjedavanje Evropskom unijom i to priči daje posebnu težinu. Fajon je optužila Janšu (kojeg inače stalno prate koruptivne sumnje i međunarodnih razmjera – op.a.) da potpiruje novu ratnu vatra na jugoistoku Evrope, a da u BiH teži da se završi projekat podjele po receptu Milošević-Tuđman, te tako kompromituje Sloveniju.

Vratimo se pitanju koje je Pahor prilikom posjete Sarajevu postavio članovima Predsjedništva BiH Šefiku Džaferoviću i Željku Komšiću: “Možete li se vi u BiH mirno razići?”. Takvo pitanje ne postavlja neko ko je iskreno za neupitnost države Bosne i Hercegovine. To nije pitanje mirovne naravi već krajnje uzmemirujuća rečenica, eksplozivna poruka. Zaludna su opovrgavanja loših namjera Pahora i od njega pa i bh. sagovornika. To je krajnje neprikladan, nedobronamjeran gest prema bh. državi.

Kritičari Janše navode njegovu opsesiju da se završi raspad Jugoslavije. Bio je među akterima tog nastojanja, mada ne i odlučujući. Treba podsjetiti na ulogu Slovenije u procesu dramatičnog, pa krvavog raspada SFRJ. Unutrašnji udari na Jugoslaviju krenuli su iz dva pravca i s dva motiva. Slovenija je htjela nezavisnost a Srbija preuređenje zemlje, pojednostavljeno kazano u Srboslaviju. Zajedničko Beogradu i Ljubljani je bilo da je s Titovom Jugoslavijom gotovo i da se njeno stanje mora radikalno promijeniti. Na toj zajedničkoj tački, suprostavljene politike su pothranjivale jedna drugu (kao što to danas čine i u Bosni i Hercegovini). I Beograd i Ljubljana, potom se priključio i Zagreb išli su na opstrukciju i kompromitaciju postojećeg poretka i organa vlasti koji su pokušali naći rješenje za sve dublju političko-ekonomsku krizu.

Iz te tri odlučujuće yu-republike vođene su akcije rušenja prvih ljudi Saveznog vijeća (državna vlada) Branka Mikulića, koja je krenula s reformama pa srušena, pa zatim Ante Markovića koji je na tom tragu išao još radikalnije i probudio nadu u povoljan zaokret. Ali Konjičanin Marković nije imao ni podršku ni Hrvatske, čiji je kadar bio. Prećutno dogovorni konflikt Beograda i Ljubljane doveo je do raspada Saveza komunista Jugoslavije i to je završetak uvoda u kraj SFRJ.

JNA jeste ušla u Slovenije pod obrazloženjem da brani granice države nakon proglašenja osamostaljenja te republike. Rat je trajao 10 dana. Od 66 poginulih, JNA je imala 44 poginula vojnika, izgubila je 31 tenk i 230 borbenih vozila. Fond za humanitarno pravo navodi da su u ratu poginula 23 državljana Srbije. Slovenačka strana je imala 16 poginulih vojnika i 6 civila.

Intervencija JNA – čiji je otuđeni komandni vrh već bio odlučujući dio velikosrpskog projekta – završena je evropskim posredovanjem. Glavna politička ličnost u Sloveniji tih godina Milan Kučan je dobio argumentaciju za tvrdnju da Slovenija hoće nezavisnost zbog velikosrpskog hegemonizma. Međutim, Slobodanu Miloševiću je ovo trebalo kao test, njega Slovenija nije baš zanimala, Srbi su tamo mala grupacija.

Pa neka u ovom aktuelnom slučaju bude po Karlu Marxu: Historija se ponavlja – jednom kao tragedija, drugi puta kao farsa.

EU

Briselski birokratsko-diplomatski flegmatičari i prevrtljivci su najprije potvrdili da su primili non-paper, a nakon toga rekli da to ne mogu potvrditi. Potom je uslijedio demanti da je premijer Slovenije Janez Janša predao non-paper predsjedniku Evropskog vijeća Charlesu Michelu. Glasnogovornik Evropske komisije Peter Stano kaže da je pozicija EU-a, što se granica na zapadnom Balkanu tiče, nepromijenjena: “Tu je pozicija EU-a vrlo jasna i tu nema ništa što je potrebno mijenjati. Mi trebamo raditi na regionalnoj suradnji i pomirenju. To je ideja i logika pristupnog procesa – pokušati riješiti sva pitanja kako proces ne bi otišao u opasna područja, držeći se europskih zakona i načela”. Dakle, “pokušati riješiti”.

Sudeći po dosadašnjem iskustvu s Evropskom unijom i njenim ključnim članicama, ostaje pitanje koliko jesu i biće vjerni svojim stavovima. Posebice, zbog konfuznog stanja u EU – Brexita, odlaska kancelarke Angele Merkel, otvorenih pitanja na liniji SAD-EU-Rusija-Kina.

Ono što je vidno jeste da jača i udružuje se nacionalističko-suverenističko-ksenofobična desnica unutar EU, što je praćeno snažnim pozivanjem na kršćanski identitet EU. Samim tim raste i negativan odnos prema Bošnjacima na koje se gleda, najprije, kao muslimane. Janša je ignorisao pobjedu Joe Bidena a čestitao Donaldu Trumpu. Vrlo je blizak s Viktorom Orbanom, ikonom eu-desnice radikalnog smjera. Ne treba zaboraviti da Rusija podupire na različite načine krajnje desničarske pokrete u Evropi.

SAD

Vašington je poruku poslao putem Službe za odnose s javnošću Ambasade u Sarajevu: “Mi smo privrženi principima Dejtona – Bosna i Hercegovina je demokratska, multietnička, suverena i nezavisna država s neupitnim teritorijalnim integritetom. Što se tiče statusa BiH, tu nisu bitna mišljenja o njemu, nego činjenice i međunarodno pravo. Teritorijalni integritet i suverenitet BiH garantovani su Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Niti Dejton, niti Ustav BiH ne daju pravo na odcjepljenje nijednom od dva entiteta. Svako djelovanje usmjereno na razgradnju BiH je kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Primarni cilj secesionističke retorike jeste udaljavanje od napornog rada i odgovornog dijaloga koji su potrebni za reforme kojima bi se vratilo povjerenje građana, podstakao ekonomski oporavak i doprinijelo napretku BiH u ostvarivanju ciljeva vezanih za EU. Nijedan entitet nema budućnost izvan BiH“, jasni su u izjavi Ambasade SAD-a u BiH.

Jeste, Mirovni sporazum postoji ne samo kao međunarodni akt kojeg su potpisali i ključni međunarodni akteri već je i dokument OUN-a. Prema tom aktu je obavezno i Vijeće sigurnosti (Savjet bezbjednosti) OUN. Dakle, taj papir postoji, ali za mnoge kao da i ne postoji.

Nužno je u ovoj prilici podsjetiti na pismo državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država Antony Blinkena članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u kojem poručuje da nema Dejtona 2. Vrijedi navesti najvažnije iz tog pisma:

“(…) Dejtonski sporazum napravio je odličan temelj na kojem se Bosna i Hercegovina gradila što je omogućilo državi da uspostavi održiv put prema članstvu u Evropskoj uniji te snažniju saradnju sa NATO savezom. Naravno, od samog početka se znalo da Dejtonski sporazum nije ‘usječen u kamenu’ te da će vremenom biti neophodno ga mijenjati (…) Neki nedostaci trenutnog uređenja Bosne i Hercegovine pokazali su se i kroz presude Evropskog suda za ljudska prava, što uključuje i sporazum Sejdić-Finci. Problemi koji su proizašli iz ovog slučaja moraju se riješiti. Ove probleme ne može riješiti samo zakonodavstvo. Potrebno je izvršiti manje izmjene ustava, kako bi se izvršila reforma izbornog sistema u skladu sa pravilima Evropske unije i odlukama Evropskog suda. Podržavamo i izmjene Izbornog zakona kako bi se provele presude Ustavnog suda BiH što bi dovelo do toga da naredni izbori 2022. godine budu historijski kada su u pitanju sloboda, jednakost i ravnopravnost (…) SAD vjeruju da se potrebno fokusirati na implementaciji manjih ali značajnih ustavnih, izbornih, ekonomskih i drugih reformi kako bi osigurali prava svih građana u izbornom procesu, unaprijedili integritet sudstva, smanjili mogućnost korupcije i poboljšali ekonomski oporavak i počeli vraćati povjerenje građana. To su ostvarivi ciljevi koji zahtjevaju samo političku volju i kompromis”.

Blinken je na kraju poručio Predsjedništvu i drugim nivoima vlasti: “Vaše vođstvo će biti ključno za ove procese. SAD će biti partner u ovom procesu, ali lideri u BiH su ti koji će morati raditi na reformama. Molim vas da se ozbiljno uključite u ovaj proces i da posvetite pažnju ovim problemima te da budete hrabri u traženju kompromisa. Radujem se saradnji sa vama, i vlastima Bosne i Hercegovine kako bismo produbili našu saradnju i obostrane interese. Sjedinjene Američke Države ostaju vaš najbliži prijatelj”.

BiH

U vezi s Blinkenovim pismom osnovni je problem što se reformski aktivitet traži od onih koji ustrajno rade na onemoćavanju bh. države i(li) koriste njene poluge zarad očuvanja ličnog i stranačkog statusa na korupcionaško-pljačkaško-klijentelističko-nepotističkoj osnovi. Od Milorada Dodika, Dragana Čovića, Bakira Izetbegovića i njihovih klika zahtijeva se da rade na razgradnji osnova svoje vlasti i budu podložni pravosudnim provjerama.

S druge strane, opozicija u RS-u se nadmeće u velikosrpstvu s Dodikovim SNSD-om, a SDS se vraća na (pred)ratnu retoriku i poziva se na svoj primat u težnji za nezavisnom Srpskom. Građanska demokratska evroatlantska opozicija nikako da se organizuje u ozbiljan, odgovoran, odlučan i djelotvoran pokret.

Poseban je problem što u susjedstvu i na Zapadu bošnjačko političko biće (mada je stranački izrazito pluralno) poistovjećuju sa Strankom demokratske akcije, njenim liderom i negativnom konstelacijom u čijem su središtu. Pseudopatriotizam i egocentrična politika SDA iz dana u dan direktno slabi bh. državu i društvo, od ravnodušnosti i kalkulantskog odnos spram svojevrsne institucionalne anarhije na državnom i federalnom nivou, do smrtonosne blamaže sa (ne)zaštitom ljudi od koronarne pošasti.

Ne možemo se dobru nadati ako se ne okupe stranačke i druge bh. demokratske snage i nametnu se kao relevantan faktor na unutrašnjem i vanjskom planu. Ima li ljudi i spremnosti da se u to krene odmah i na jasnoj platformi? Dakako da nije lako – ova država je već 30 godina bez bosanskohercegovačke politike. Ima li vizionara i hrabrih ljudi za takvo što u krajnje nepovoljnim okolnostima, uključivši i pandemijski faktor i sve ono što ide uz to? Na muci se poznaju junaci.