Novo svetosavlje i Crna Gora(3)

Piše: Milorad Popović

Svi srpski nacionalisti: monarhisti, republikanci, rusofili, evrofili, klerikalci i sekularisti, Crnu Goru i Crnogorce smatraju dijelom integralnog „srpskog sveta“. Srpski nacionalizam, do pada komunizma, temeljio se na sekularnim, natkonfesijskim premisama, „Srbi svi i svuda“, odnosno „Srbi pravoslavne, katoličke i muhamedanske vere“. Ovakav pristup bio je veoma podsticajan za srpsku nacionalnu ideju, pa su mnogi značajni inovjerni pisci, naučnici, umjetnici, politički poslenici, poput Josifa Pančića, Matije Bana, braće Ribnikar, Iva Andrića, Meše Selimovića, Skendera Kulenovića, Steva Žigona, Bojana Stupice... postali dio srpske nacionalne kulture. Nakon pada komunističke ateističke ideologije, srpski nacionalni ideolozi – kao i hrvatski i bošnjački – stavili su znak jednakosti između konfesije i nacije.

Potrebno bi bilo dosta prostora da se objasni ideološka retardacija srpskog nacionalizma nakon Slobodana Miloševića, kad svetosavlje, kao specifični, sektaški oblik hrišćanstva, koji Svetog Savu, feudalca, kasnijeg monaha, prosvjetitelja, državnika, stavlja u ravan Isusa Hrista, postaje glavni pokretač srpskog nacionalizma. Svetosavlje srpskom nacionalizmu daje emocionalnu i iracionalnu dubinu, i ova vrsta anahronog provincijskog mesijanstva – „svetosavski čovjek je bogočovjek, evropski čovjek je čovjekobog“ – nepresušni je agens za neprestalne konflikte, opasna lutanja, megalomaniju i agresivnost, te osjećaj usamljenosti i izopštenosti srpske nacije. Pred ogoljenom agresijom svetosavskog nacionalizma Crna Gora je poklekla 30. avgusta 2020., jer je predugo vladanje jedne stranke – uz pomenute deficite u izgradnji insitucija i koherentne nacionalne politike – ubrzalo proces truljenja vlasti. No, kad je već indipendistički blok morao izgubiti izbore od velikosrpskih nacionalista bolje je što se to dogodilo 2020., nego, recimo, 2023. (Duga propadanja uvijek umnožavaju svakovrsnu trulež, a neki porazi mogu probuditi zapretanu energiju). Uz to, bolje je što su indipendiste srušili klerikalci nego neki moderniji, manje fanatizovani srpski nacionalisti, koji bi uvjerljivije manipulisali i bili prijemčiviji Briselu i Vašingtonu. Ergo, svetosavski fanatizam, mržnja prema sekularizmu i crnogorskoj naciji tjera Vladu na čijem je čelu Amfilohijev pojac Z. Krivokapić, na brze, radikalne odluke poništavanja svih ideološko-političkih paradigmi na kojima je nominalno stvorena nezavisna Crna Gora 2006. godine.

Kombinacija fanatizma, neiskustva i šarlatanstva aktuelne vlasti polako dopire i do briselske birokratije: njihov klerikalni habitus trajno bi ih limitirao, i da duhovni guru crnogorskih svetosavaca, mitropolit Amfilohije, nije umro nedugo nakon pobjede velikosrpske koalicije. Jer, u hrišćanskom svijetu, crkve su se u svjetovnim poslovima slabo snalazile i u srednjem vijeku – specifični dvovjekovni crnogorski vladikat, u kojemu su jereji bili nosioci progresa i borbe protiv ropstva i praznovjerja je sui generis – kamoli da u doba digitalne civilizacije, tzv. postmoderne epohe, upravljaju ekonomskim i političkim procesima. Kaluđeri i popovi žive u svom svijetu laži i obmana koji se u moralnom smislu mnogo ne razlikuje od miljea laičkih političara, ali njihova iskustva su kastinska, ograničena na jedan zatvoreni svijet koji je u suštini jalov, nekreativan, zakrabuljen teološkim frazama, bez iskustva u raznim domenima koji presudno oblikuju moderno drušvo. (Predsjednik „apostolske Vlade“, premda univerzitetski profesor, papagajski ponavlja babske praznovjerice njegovog duhovnog oca, da „ko god je krenuo na crkvu loše je prošao“, kao da nije čuo za Francusku revoluciju, koja se dogodila prije više od dva stoljeća).

Ipak, uticaj SPC-a, glavnog ideološkog patrona sadašnje vlasti svoj zenit je dostigao 2020. godine, i on će padati zakonomjerno s protokom vremena, jer vlast koju su inugurisali manje je sposobna od prethodnog režima, a ima sve njegove mane. Uz to, izgubili su „vrhovnog ajatolaha“ – jedinog neprijatelja crnogorske nacije s liderskom harizmom – koji je maestralno manipulisao narodskim praznovjerjem, pa će se lakovjerni puk brzo uvjeriti da su iza narativa „spašavanja svetinja“ bile skrivene samo niske pobude, šovinizma, vlastoljublja i pohlepe.

Koliko će trajati aktuelna vlast teško je prosuditi, ali indipendističke snage moraju se pripremati za dugu borbu, u svim, pa i najtežim uslovima sistemskog šikaniranja i progona. Nužno je mijenjati taktiku i metode borbe, jer, kao mnogo puta u povijesti ulazimo u neravnopravnu utakmicu, s barem desetostruko brojnijim i moćnijim neprijateljem. Istina, u jednom drugačijem, hibridnom ratu, i to sa svojim najbližim rođacima, s kojima imamo iste pretke, i potpuno oprečne poglede na sadašnjost i planove za budućnost. Stoga crnogorska nacionalna ideologija treba biti odlučna i fleksibilna, oslonjena na najbolje vrijednosti naše tradicije, lišene plemenštine i etničke uskogrudosti: jer samo superiornom inteligencijom, tačnim procjenama, intelektualnom odvažnošću i solidarnošću, možemo održati i unaprijediti samosvijest o nužnosti borbe da preživimo kao posebni entitet.

Ergo, uvjeren sam, barem iz dva razloga, da će se ideja crnogorske nacionalne slobode, građanskih i multikulturnih vrijednosti konačno trijumfovati, i da će ovo biti posljednja velika bitka za goli opstanak nacije i države. Prvo, velikosrpski nacionalizam će primorati indipendiste da se bore do kraja, jer oni ne priznaju kompromis, s onima koji su slabi ili ih smatraju manje vrijednim. Drugo, u crnogorskom DNK postoji nevjerovatno iskustvo preživljavanja u nemogućim okolnostima. U toj memoriji situirana su najstrašnija mjesta pamćenja crnogorskih Termopila, gladi i smrti, i nepokolebljive volje snažnih i smjelih duhova ovog neobičnog podneblja.

Nastaviće se...