Bajdenovo "lukavstvo" nije strategija za svjetsku supersilu

Piše: Marwan Bishara

Joe Biden uživa u zalaganju za američke liberalne vrijednosti, piše autor [Melina Mara/Pool via Reuters]
Govor američkog predsjednika Joea Bidena u Kongresu prošle sedmice podvukao je dubinu i detalje njegove transformativne nacionalne agende.

Ali, njegovo užurbano mrmljanje o moćnim američkim rivalima također je otkrilo neodređenost i nekonzistetnost njegove vanjske politike. Njegova administracija je osvježavajuće hrabra i transparentna u domaćem programu, ali iritantno opuštena i dvosmislena u svojoj vanjskoj politici.

Odsustvo hitnog velikog strateškog izazova – obima 11. septembra, Korejskog, Vijetnamskog ili Zaljevskih ratova – i razorni utjecaj pandemje smjestili su vanjsku politiku na dno agende američke administracije. Ovo je omogućilo Bidenu da govori kao “liberalni međunarodnjak“, ali da se ponaša kao “pragmatični realista“.

On se ponovo pridružio multilateralnim sporazumima i međunarodnim institucijama koje je njegov prethodnik napustio i najavio je finalno vojno povlačenje iz Afganistana, ali njegova posvećenost demokratiji i ljudskim pravima tamo i na drugim mjestima ostala je retorička u najboljem slučaju.

Vanjska politika (samo) za srednju klasu

Njegov vanjskopolitički tim je osmislio pragmatičnu, isplativu “vanjsku politiku za srednju klasu“, a hvali se američkom žarkom potragom za globalnim vodstvom, naizgled po svaku cijenu. Naglasio je poniznost, ali je prisvojio višak moralnosti, stalno popujući kolegama svjetskim liderima i zavjetovavši se da će odoljeti Kini i drugim svjetskim silama.

Nije ni čudo što neki vjeruju da je njegova administracija bila neočekivano oštra, dok je drugi smatraju užasno slabom.

Biden možda ima dalekovidost i iskustvo, ali nema jasnu, sveobuhvatnu ili razumljivu strategiju o kojoj bi govorio. Ili, možda, postoji strategija, ali je više lukavstvo nego velika strategija. Ona dozvoljava zvaničnicima da govore kontradiktorno, da kažu jedno a urade drugo na način koji uznemirava neprijatelje i zbunjujue čangrizave saveznike.

Dakle, Biden je nazvao ruskog predsjednika Vladmira Putina “ubicom“, ali je u suštini zadržao status quo. Upozorio ga je na daljnje “agresivne postupke“, a potom ga je pozvao na bilateralne i multilateralne samite da diskutiraju o globalnom miru i sigurnosti.

Predsjednik se obavezao na iranski nuklearni sporazum, ali se upustio u diplomatsku akrobatiku da isposluje više ustupaka iz Teherana i da osigura veću širinu za skeptični Kongres.

Iako je Biden proglasio sve što je Trumpovo toksičnim, i on je prepredeno koristio sankcije i druge kažnjeničke mjere svog prethodnika kako bi tražio više ustupaka od država kao što su Iran, Kina i Rusija. Biden je također obećao da će ukinuti svu podršku za “uvredljivi“ Rijadov rat u Jemenu, ali je ostavio otvorenom mogućnost da radi šta god bude smatrao nužnim da “brani“ Saudijsku Arabiju od budućih prijetnji.

Isti je slučaj i s prepoznavanjem kraljevske veze sa “strašnim“ ubistvom saudijskog novinara Jamala Khashoggija, dok održava politiku umirenja koju je prakticirao i njegov prethodnik.

Čin balansiranja ni činjeničan, ni izbalansiran

Najznačajniji Bidenov vanjskopolitički izazov, njegova politika prema Kini, također je višeznačan, ali Peking nije lako prevariti niti zbuniti. “Čin balansiranja“ prema Kini niti je činjeničan, niti izbalansiran. Ukratko, trenutna neodređenost je administraciji možda kupila više vremena i prostora da se pozabavi haosom i nestabilnošću koju je naslijedila od tog “veoma stabilnog genija“, Trumpa, koji je za četiri godine napravio metež u američkoj vanjskoj politici.

Moguće je i da je ovo bilo nužno kako bi se pomirili američka sve ograničenija sredstva sa sve višim ciljevima. Ali, to nije alternativa dugoročnoj strategiji koja je nužna za jednu svjetsku silu. Predsjednik je ponovo tvrdio da se “Amerika vratila“, da je “Amerika aktivna“ i savjetovao je da se ne kladi protiv Amerike, koja je predodređena da “opstane“, uključujući i u “ekstremnoj konkurenciji“ s Kinom. Ali, nije pokazao kako planira postići američki preporod.

Biden može odisati samopouzdanjem i može izdavati upozorenja i ultimatume, ali oni ne mogu nadomjestiti manjak djelotvorne strategije koja vodi vanjsku politiku ove države tokom njegovog mandata. Trumpov mandat je pokazao zašto supersila kakva je SAD ne može zamijeniti veliku strategiju za lukavstvo i igru zadugo. Takvi trikovi će neminovno oslabiti američke saveze i ujediniti ljute neprijatelje. Manjak strateške vidljivosti bi mogao dovesti do nesporazuma i strašnih nenamjernih posljedica.

Za razliku od Trumpa, Biden uživa u zalaganju za američke liberalne vrijednosti, bez obzira na bezbroj puta kada su bile kompromitirane, prozivajući autokrate za njihova pretjerivanja i osuđujući krvave diktatore za njihove zločine. I to je dobra stvar. Veoma dobra stvar. Osim što se do sada pokazala nevažnom, ako ne i beznačajnom na Bliskom istoku.

Ili vodite na čelu, ili ne vodite nikako

Nakon što je osam godina bio na poziciji potpredsjednika, Biden ne izgleda uvjeren u strategiju Baracka Obame “vođstva iz pozadine“. U geopolitici, posebno kada ste suočeni s Kinom u usponu i okuraženom Rusijom, ili vodite na čelu, ili ne vodite nikako. Ali, opet, za ovo je potrebna velika strategija, ona koja inspirira povjerenje među skeptičnim Evropljanima i otuđenim Azijatima; ona koja garantira njihovu buduću sigurnost protiv ruskog maltretiranja i zastrašivanja; ona koja nadoknađuje za bilo kakve potencijalne gubitke od bilo kojeg budućeg pozicioniranja protiv Kine.

Ovime ne želim reći da SAD treba usvojiti strategiju za još jedan Hladni rat. Upravo suprotno, kako odavno tvrdim. SAD mora izbjegavati konfrontacije i težiti ka dijalogu po svaku cijenu. Prošlosedmični Bidenov Klimatski samit je pokazao kako je SAD nužan kao lider velikog globalnog nastojanja za tako važno pitanje kao što je globalno zagrijavanje. Ali, njegov prethodnik je također dokazao da Amerika može i hoće blokirati konsenzus i napredak u oblasti ključnih globalnih pitanja.

Tokom godina, Amerika je pokazala da je u stanju biti dobronamjerna i nedobronamjerna sila u svijetu, u zavisnosti od svojih prioritetnih vrijednosti i interesa. Biden mora pokazati zašto i kako sigurnost i prosperitet nisu nužno nekompatibilni sa slobodom i ljudskim pravima i zašto politika globalnih sila ne mora biti igra nultog zbira.