Svojedobno je posao standardizacije crnogorskoga jezika tekao mučno i s neizvjesnim ishodom. U proljeće 2009. Savjet za standardizaciju besplodnim sporovima je samoga sebe bio potpuno paralisao.
Na uljepšan način moglo bi se kazati da je paraliza u njegovom radu nastala zbog nesavladivih koncepcijskih razlika u shvatanju šta je - crnogorski jezik!
Koliko su te koncepcijske razlike uistinu bile čvrste i argumentativno osviještene najbolje pokazuje činjenica da su pojedini od lingvističkih „autoriteta“ u Savjetu nekoliko puta mijenjali svoje stavove u pitanjima koja na bitni način determiniraju poimanje crnogorskoga jezika!
Njihove teze i „teze“ počele su probijati u javnost i uveseljavati zlobnike. Maliciozni mediji likovali su. Sve je nagovještavalo ne samo neuspjeh u standardizaciji crnogorskoga jezika, nego njen potpuni debakl. Nije bilo teško zaključiti kakve bi bile političke, duhovne i lingvističke posljedice toga debakla.
U tim uslovima predložio sam „nadležnima“ da suspenduju daljnji rad Savjeta i formiraju tročlanu komisiju koja bi napokon izvršila standardizaciju crnogorskoga jezika. Moj je prijedlog prihvaćen i rad Savjeta diskretno je suspendovan. Učinjeno je to tako diskretno da većina članova nije ni znala da Savjet de facto više ne postoji. Naprosto, bilo je potrebno izbjeći dodatnu skandalizaciju.
U tim je uslovima - gotovo gerilski - počela rad Komisija za standardizaciju crnogorskoga jezika koju sam predvodio. „Prisustvo“ javnosti u toj stvari ne samo da nije bilo prihvatljivo ni potrebno, nego je moglo na više načina štetiti radu Komisije. Teško onome kome čaršija treba kao savjetnik! Nije ona za toga u bilo kojoj stvari, posebno ne u stvarima koje - kao u radu na normi jezika - zahtijevaju donošenje delikatnih filozofsko-jezičkih odluka o biti jednoga jezika, kao i pośedovanje ozbiljnih i tananih lingvističkih znanja.
Komisija je napornim radom do početka jula 2009. uspjela sačiniti Pravopis crnogorskoga jezika. Došlo je bilo vrijeme da se s njim napokon izađe u javnost. Imao sam ideju - pa sam tako i predložio onima koji su bili ovlašćeni za takvu odluku – da bi Pravopis crnogorskog jezika valjalo ozvaničiti i proglasiti - trinaestog jula! Moj prijedlog nije prihvaćen iz bizarnih razloga. Naime, 13. juli je neradni dan pa se nije moglo očekivati da će mediji koji prate takve događaje poslati svoje izvještače na konferenciju za štampu na kojoj bi se obnarodovao Pravopis!
Nikad neću saznati da li bi – da sam bio odlučniji – moj prijedlog bio prihvaćen. Izvjesno, nikad me neće napustiti uvjerenje da je politički, simbolički i vrijednosno crnogorski jezik zasluživao da standardološki oživi upravo trinaestoga jula!
Od skromnosti da se uopšte usudim da djelo u kome sam učestvovao prosuđujem u njegovom epohalnom značaju štiti me naširoko prihvaćeno kapitalno filozofsko-jezičko shvatanje o odnosu naroda (nacije) i jezika. Ono je oblikovano u njemačkoj filozofiji na kraju 18. i početkom 19. vijeka (Herder, Haman, Fihte, Vilhelm fon Humbolt, Hegel etc.).
Bitna determinanta povijesne samoidentifikacije jednoga naroda je njegov jezik! U vlastitom jeziku svaki narod postiže svoju najvišu duhovnu egzistenciju, a preko nje i politički realitet vlastite samopriznatosti i priznatosti od drugih. U skladu s tim stavom, norma crnogorskoga jezika je suštinski događaj u nacionalnoj samoidentifikaciji Crnogoraca.
Borba za crnogorski jezik nije bila niti će ikada biti lingvističko ili sociolingvističko pitanje. Ona je uistinu borba za duhovno samooslobođenje crnogorskoga naroda. Simboličkom se značenju trinaestog jula 1878. i trinaestog jula 1941. primiče neostvarena simbolika proglašenja norme crnogorskoga jezika nekoliko dana prije trinaestog jula 2009.
Trinaesti jul 1878. godine nije Crnoj Gori donio slobodu i državnu nezavisnost, nego je verificirao faktum da crnogorski narod vijekovima živi u borbi za slobodu ida je postojanoj nezavisnosti države crnogorske samo bilo potrebno opšte priznanje prema rudimentima međunarodnog prava koje se uspostavljalo tokom 19. vijeka.
Trinaestog jula 1941. nije se samo desio ustanak protiv italijanske okupacije Crne Gore. Nije taj ustanak podignut „u ime kralja i otadžbine“ niti u ime bilo koje političke, duhovne ili ideološke ideje karađorđevićevske Jugoslavije. Naprotiv, njegov opštenarodni karakter djelo je dubokog revolta protiv svega što je Crna Gora doživjela od 1918. godine.
Napokon, simbolika proglašenja norme crnogorskoga jezika je simbolika duhovnog ustanka protiv porobljavanja Crnogoraca u jeziku, protiv jezičkog imperijalizma kome su Crnogorci izlagani preko stotinu godina, protiv duhovnog samozaborava Crnogoraca!
Mikica Vučinić
Gospodine Stojanoviću, ne dam prebijenu paru za to što Vi ne vidite smisao mog komentara. Moj komentar je upućen gospodinu Peroviću, a ne Vama. Vi očigledno volite polemiku, a meni ona ne pada na pamet. Cilj komentara je "molba" gospodinu Peroviću da koristi "uobičajene" crnogorske riječi, a ne "neuobičajene". Svakako u crnogorskom jeziku ima mnogo turcizama i drugih "izama", ali mi smeta kad neko ko se iskreno bori za crnogorski jezik, koristi riječi koje ja nijesam koristio evo već šest decenija. Nema nikakve potrebe da "naše" riječi mijenjamo za "tuđe". Mnogo bih više volio da je moj komentar pročitao gospodin Perović, nego što ste ga Vi pročitali.
danilo stojanovic
@Mikica Vucinic" - Ako "povijest" nije rijec crnogorskog jezika, jos i manje je "istorija" (grcka rijec). Slicno, "tisuca" (slovenska) i "hiljada" (grcka). Svaki jezik sadrzi puno stranih rijeci. Zato i ne vidim smisao vaseg komentara?
danilo stojanovic
Nijesam znao da se oko Crnogorskog jezika vodila ovakva bitka, Mada me to ne iznenadjuje. Jos uvijek se vodi, zahvaljujici onima koji jos uvijek sumnjaju u svoj identitet. Prof. Perovic svakako zasluzuje nasu zahvalnost i postovanje za sve sto je ucinio - i cini- za CG.