Nobelovac Handke u Republici Srpskoj: Stao uz rame Karadžiću i Mladiću

Piše: Dragan Bursać

Banjaluku, ionako nagrđenu nacionalizmom, dodatno je nagrdilia posjeta Petera Handkea, negatora genocida, populiste i ljubitelja ratnih zločinaca.

Handke uz Karadžića, Mladića, Koljevića, Plavšićku…

Agencijska vijest kaže da je predsjednica entiteta Republika Srpska Željka Cvijanović uručila tom i takvom Handkeu Orden Republike Srpske na lenti “za izuzetan rad i zasluge na polju kulturnog i duhovnog razvoja, kao i za naročiti doprinos u razvijanju i učvršćivanju sveukupnih odnosa sa Republikom Srpskom”.

Taman tako, kakav orden, takav i čovjek, kakva “republika”, takav i gost, reklo bi svako normalno ljudsko biće!

Inače, za one koji ne znaju, tim istim Ordenom RS-a sa lentom odlikovani su ratni zločinci i haški osuđenici Biljana Plavšić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Momčilo Krajišnik, te Vojislav Maksimović, Jovan Rašković, Nikola Koljević.

Nego, u čitavoj ovoj bolesnoj i sramotnoj storiji ima nešto drugo.

Jučerašnji datum, 7. maj, izuzetno je važan za Banjaluku i Banjalučane. Reklo bi se ultimativno bitan i poznat po sramu, sramoti, besmislu i nacionalističkom razaranju. Tog 7. maja 1993. u vazduh je dignuta ljepotica Ferhadija, ne samo džamija, nego i kulturni spomenik zemlje Bosne i Hercegovine.

Istog tog 7. maja, samo 2001, od strane srpskih nacionalista kamenovani su autobusi sa vjernicima koji su došli u Banjaluku da prisustvuju polaganju kamena-temeljca razrušene Ferhadije. Od posljedica kamenovanja, preminuo je Cazinjanin Murat Badić. I baš danas se negator genocida i ljubitelj ratnih zločinaca, na ovaj sumorni datum šećka po Banjaluci, a dockan i po Višegradu. Jer mu se može i jer rukovodstvo manjeg bh. entiteta insistira i privlači takav polusvijet koji slavi tamnu stranu čovječanstva.

Nevidljivi Dan ubistva Murata Badića

Eh, da je sad kakvo umno i talentovano pero, pa da napiše koju rečenicu o Muratu Badiću iz Cazina, dobrom i prepoštenom čovjeku, koji je baš na današnji dan prije tačno dvadeset godina, otvorenog srca i čiste duše sjeo u lokalni autobus i uputio se u Banjaluku gdje je trebao biti položen kamen-temeljac, kojim je počela obnova jedne od najljepših evropskih džamija – Ferhadije.

To umno, pametno, dobro, a talentovano pero bi sigurno primijetilo kako je Murat, koji je tada imao 61 godinu, očiju punih suza radosnica ostavio svoju unučad gore u Cazinu i uputio se u Šeher Banjaluku, a suze jesu slane, samo su Muratove bile pune nade u zajednički život, koji se činio moguć tog 7. maja 2001. godine.

Eheej, obnavlja se Ferhadija, ljepotica pod svodom nebeslim, a ona i jeste kao nekad Tadž Mahal, suza na licu svijeta, koja se poput Feniksa diže iz pakla mržnje, a kojom su je srpski nacionalisti eksplozivom zatrli, baš 7. maja 1993. godine. Kad se Ferhadija, spomenik svjetske kulturne baštine, obnavlja u Banjaluci i kad Murat u miru sa 300 svojih sunarodnika ide u Banjaluku, onda je sve moguće, a to sve je potpuni mir, pomirenje i denacifikacija.

Opisalo bi to umno, a talentovano pero i žuljevite Muratove ruke, koje su izbrazadne napornim radom, kako se sklapaju i pozivaju milostivog Boga da podari i drugim ljudima ovakvo blagostanje, početka nečeg novog.

Onda bi to talenotvano pero zastalo, udaljilo se od hartije, a pisac bi otresao bol sa sebe i prenio ga na papir: Nekoliko hiljada bijesnih četnika, skoro deceniju nakon rata, u centru Banjaluke kamenuje, doslovno kamenuje, kao u Srednjem vijeku, autobuse sa ljudima što su došli mir i pomirenje propagirati. Murat je pogođen kamenicom  u glavu. Murat je u komi. Jedan dan, drugi dan, devetnaesti dan… Murat umire. Biješe to 7. maja 2001.

Dan džamija. I ne bi bilo tog dana, ne bi se on obilježavao da četnici nisu baš tom svijetu pokazali svu surovost svoju paleći 1175 džamija u Bosni i Hercegovini. Među njima je bila Ferhadija. Slabo koja je ostala…

Reklo bi se prijeko važan dan za Banjaluku i Banjalučane. I jeste. To je dan kad bi se oni iskreni, a vjerujući, oni nevjerujući, svi oni što se Banjalučanima zovu trebali makar zamisliti nad političkim sistemom što ih je reprezenotvao za sve ovo vrijeme. I trebali bi zatražiti oprost.

A umjesto oprosta?

Šeta gradom družbenik Slobodana Miloševića

Umjesto oprosta gradom hodi Peter Handke, negator genocida, sve sa ordenom koji su dobile arhitekte genocida, zločina i masovnih silovanja, šeta čaršijom družbenik Slobodana Miloševića, koji ga je branio i nakon smrti, koji mu je na grob pohodio.

Još više, to je Peter Handke, koji inspiraciju traži u “Vilinoj vlasi”, masovnom silovalištu višegradskom, koji ide na ekskurzije netom nakon genocida u Srebrenicu, koji se bavi nekakvom “istinom o Srbima”, a suštinski vrši jednu gnusnu reviziju, bilježi je u svoj knjiški tefter i ništi ili pokušava ništiti ono što se ništiti ne može – genocid, zločine, zločine masovnih silovanja, etničko čišćenje.

Pa ko to danas dolazi u Banjaluku i kakva je to Banjaluka danas? Nije otvorena sigurno za Murata Badića, jer ga je u smrt poslala, nije otvorena za Murtove sunarodnike, jer ih je odavno raselila, a nije otvorena ni za džamije, jer je zvanični, najzvaničniji, onaj Dodikov narativ da “hodža arlauče”, dok uči ezan.

Zadah handkeovštine

Pa je tako najbolje i najtačnije o Handkeovoj posjeti Banjaluci zapisao Dragan Mioković, gle čuda Srbin i to porijeklom iz Srbije, a prije svega čovjek i heroj odbrane Sarajeva, koji kaže:

“Banjalukom će se, danas, širiti zadah hendkeovštine…

Zatvorite prozore i balkonska vrata, jer zaudaraće po zločinu u višegradskoj Pionirskoj ulici, užasu ‘Viline vlasi’. Smrdiće po sramoti prijedorskih bijelih traka i Tomašice. Na odljuđenost i mržnju srebreničkog genocida.”

Eto to je danas Handke u Banjaluci i to je sva isitna! A toj istini i toj snazi istine, pradoksalno, daju na značaju i Emir Kusturica, Milorad Dodik i cjelokupan vrh entiteta Republika Srpska, koji onako zdušno, zbirno i kolegijalno veličaju Handkea.

A ovim se i Peter Handke do kraja demaskirao.

Jer da je Nobelovac i u nazanci čovjek, možda bi tražio oprost od Sarajlija, Tuzlaka, Srebreničana, Višegrađana za svoj opus, a možda i od Banjalučana nesrba koji odavno nisu u Banjaluci, a koji su otjerani miniranjem Ferhadije bez bilo kakvih ratnih dejstava.

Možda bi Handke, da je kakav pisac napisao koju riječ o Muratu Badiću, djedu, ocu, ponosnom Bosancu, koji je sklopljenih ruku, prije tačno 20 godina došao po MIR u Banjaluku, a ispraćen je u SMRT kamenovanjem.

I to je sva istina.

Nego, šta bi Murat rekao Peteru Nobelovcu Handkeu?

Da li bi ga da je živ pogledao?

Dali bi mu uputio prijekor?

Ne bi!

Murat se i sa nebesa, kakav je čovjek, moli za duše svih pa i nesrećne Handekove.

Izvor: Al Jazeera Balkans