Dritanov zakon

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Ima i zakona raznih. Jedan od njih, od milja nazvan Dritanov zakon, evo nekoliko mjeseci zaokuplja pažnju crnogorske javnosti. Zamisao je jednostavna i zasniva se na onoj čuvenoj sentenci iz Alana Forda: Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti. U prijevodu na jezik crnogorske realpolitike: Ako kaniš ostati na vlasti s ovako nekompetentnom vladom i katastrofalnim rezultatima, moraš hapsiti političke konkurente. A da bi hapsio, moraš uspostaviti kontrolu nad tužilaštvom.

E sad, nije da u tome poslu nemaš izvjesnu startnu prednost. Ima tome valjda cijela jedna decenija otkako je ondašnji predśednik crnogorskoga parlamenta upozoravao na trule daske u sistemu. Sistemu koji je, dakako, kreirala politička elita poražena na posljednjim parlamentarnim izborima. Crnogorsko sudstvo i tužilaštvo, pokazalo se to mnogo puta, nikad nije bilo imuno na politički uticaj. Ni u drugim oblastima nije mnogo bolje stanje, i tu je kašu, nema sumnje, zamutila prethodna vlast.

Problem je, međutim, u ovome: jednu vlast smijeniš pod parolom borbe protiv korupcije i kriminala, a onda za pola godine koliko si na vlasti slijediš sve najgore tekovine prethodnika, uneređujući se svakodnevno i na razne načine ne na prljavštinu prethodne vlasti, a nje je – dragom Bogu hvala – koliko voliš, već na temeljne vrijednosti na kojima počiva država. Tako dođosmo do tužilačkih zakona. S mnogo muke i natege postojeći zakoni izglasani su svojevremeno u Skupštini Crne Gore, uz punu koordinaciju s Venecijanskom komisijom i evropskim partnerima.

Uza sve falinke i propuste, specijalni državni tužilac u međuvremenu u zatvor šalje, ako me śećanje dobro služi, 7 gradonačelnika iz redova vladajućeg DPS-a, a potom i drugog čovjeka i decenijama neprikosnovenog ideologa partije. Međutim, taj isti specijalni državni tužilac razotkriva organizaciju koja na dan izbora 2016. godine kani izvesti terorističku akciju s ciljem nasilne promjene vlasti, a u susret učlanjenju Crne Gore u NATO. O tom događaju izvještavaju svjetski mediji, oglašavaju se bezbjednosne službe i visoki politički zvaničnici vodećih zemalja, o svemu javno svjedoči i Aleksandar Vučić, na osnovu informacija koje mu je dostavila BIA... Jedino u Crnoj Gori vlada nevjerica, a u to vrijeme najčitaniji dnevni list, već dobrano potpomognut ruskim novcem, donosi krupan naslov „Na državu udarili krojač, ribar, bravar...“

Elem, nakon smjene vlasti u avgustu 2020. prioritet postaju smjene u tužilačkoj organizaciji, a samo budali nije jasno da nije riječ ni o kakvoj inicijativi za učinkovitiju borbu protiv korupcije i kriminala – bar od onoga dana kad je na čelno mjesto Agencije za nacionalnu bezbjednost postavljen advokat jedne od kriminalnih organizacija s međunarodnom reputacijom – već čisti revanšizam. S jedne strane, imamo vođe političke grupacije koja u Skupštini Crne Gore čini više od 2/3 nove vlasti, koji su prvostepeno osuđeni za pokušaj terorizma i kojima je imperativ smjena tužioca koji je pokrenuo postupak protiv njih, a s druge strane potpredśednika Vlade koji, otkako je zasio na mjesto koordinatora bezbjednosnih službi, prijeti da će pola Crne Gore poslati u zatvor, što jasno svjedoči o njegovu poimanju kriminala: kriminalci nijesu oni za koje postoje osnovane sumnje ili presude da se bave nezakonitom rabotom, jer sam s takvima, uostalom, formirao Vladu, kriminalci su oni koji su protiv ove vlasti. Zato se Dritanu i žuri.

U svijetlu apsolutne katastrofe u koju Crnu Goru gura njegova vlada, jeftine političke poene može pokupiti samo hapšenjima. No ovom strategijom obesmišljava samu bit borbe protiv kriminala, jer će svaki njegov gest u tom pravcu ubuduće biti tretiran isključivo kao politički marketing s ciljem slabljenja konkurencije. Nije se Dritan zato bunio ni kad mu je jedan od čelnika DF-a pripisao autorstvo, proglasivši zakon koji evo pada i na popravnom kod Venecijanske komisije – Dritanovim.

I dok posmatramo kako nas poziva da se okanemo prošlosti i gledamo u budućnost, ignorišući projekcije Vučićevih ministara da nas u toj, i to bliskoj, budućnosti očekuje ujedinjenje svih Srba, što će reći – nestanak države Crne Gore, i dok njegovog savjetnika gledamo kako zajapureno brani ideju da se iz biračkog spiska izbrišu pretežno Bošnjaci i Albanci koji su na privremenom radu u inostranstvu, jasno nam je da je URA cucla-varalica u rukama DF-a.

Jasno nam je, dakle, da je DF taj koji kreira politiku destrukcije, a Dritan onaj koji je verifikuje, uvjeren u svoju mesijansku ulogu, po kojoj pod maskom jeftine demagogije o korupciji i kriminalu dosljedno ispunjava Đedov amanet. Slušajući ono što govore Dritan i njegov savjetnik, i dalje formalno predstavnici jednog građanskog pokreta, teško se oteti utisku da tu platformu može promovisati ili neko beskrajno glup ili pak neko nepopravljivo pokvaren. Na osnovu svega što smo dosad mogli viđeti i čuti, za Dritana se ipak ne bi reklo da je glup, baš kao što se ni za njegovog savjetnika ne bi moglo reći da je pokvaren.

Jedini zakon, međutim, koji postojano veže veselu družinu na vlasti jeste – Marfijev zakon. Jer kad u istu čorbu udrobiš fejk zelene, lažne demokrate i prave klerofašiste, izgledno je da će sve poći kako ne treba. Svjedočimo tome evo već pola godine i sve je izvjesnije da će finalnu riječ ovđe ipak imati Njutnov zakon gravitacije. Pašće, naime, ili ova vlasti ili Crna Gora. Treće opcije nema.