Piše: Andrej Nikolaidis Zastrašujuće je koliko su naše nezavisne države teško ovisne. Ta se ovisnost niti može, niti pokušava prikriti.
Stepen miješanja velikih (i manjih) sila na ovdašnje unutrašnje politike (a naša unutrašnja politika nije ništa više od doslovno sprovedene politike velikih – i manjih – sila) je toliki da smo ovisnost prihvatili kao jedinu moguću stvarnost, stoga je niti ne pokušavamo problematizovati. Medijski izvještaji, čak i sami egzekutori poslova političkih elita, javno saopštavaju kako nešto neće, ili hoće biti učinjeno, zato što naši međunarodni partneri ne gledaju, ili gledaju blagonaklono na to.
Postojao je vic o tome kako Crnogorac otvara kišobran kada u Moskvi pada kiša. Vic je regionalno primjenjiv, od zemlje do zemlje, od političke partije do političke partije. Mijenja se jedino lokacija na kojoj kiša pada: da li je to Moskva, Vašington, Brisel, Berlin ili Ankara.
Uz podršku moćnih prijatelja izvana se na vlast dolazi, uz njihovu podršku se na vlasti ostaje, bez te podrške se sa vlasti pada. Izborni ciklusi, demokratska izjašnjavanja građana, civilni sektor i medijski pluralizam postoje da bi artikulisali volju i interes „moćnih prijatelja“.
Naše političke partije su poduzimačke firme – one realizuju takozvane projektne zadatke. U tom poslu postoji određena sloboda: na primjer ona da se opljačkaju vlastiti građani, ili sloboda da se podgrijavaju i smiruju nacionalističke strasti i vode takozvane nacionalne i identitetske politike: sve dok to ne ugrožava realizaciju projekta koje su izabrani da sprovedu. U ovome što vam govorim, jer pišem takvim stilom -poređenja i analogije nikada nisu posve precizni - postoji malo pretjerivanja. Malo.
Politika prilagođavanja
Sva unutrašnja dinamika ovdašnjih političkih scena na koncu će dati rezultat koji je negdje vani željen i projektovan. Ako bi se i desilo suprotno, omaška će brzo biti ispravljena: bilo tako što će neželjeni pobjednik biti uklonjen, bilo tako što će svoju politiku prilagoditi zadatom standardu – kao, recimo, Siriza u Grčkoj, koja svim buntovnim političkim akterima služi kao podsjetnik dokle se u realizaciji fantazije o autonomnoj i slobodnoj politici može ići.
Pogledajte današnju Crnu Goru. Sa jedne strane imate, hajde neka bude, legitimni pritisak Evropske unije i SAD-a na vlasti u Podgorici – legitiman jer Crna Gora pretenduje da postane članica Unije i NATO-a, što znači da želi u klub i pristaje na uslove koje klub pripisuje. Pritisak, međutim, izlazi iz granica legitimnog onda kada ambasade članica EU-a i SAD-a autonomno kadriraju, propisuju, ohrabruju u domenu koji nema direktne (ili nikakve) veze sa članstvom u EU i NATO.
Tu je, potom, brutalan i apsolutno nelegitiman, od skora histeričan pritisak Rusije. Koja pritišće ne zato što Crna Gora hoće, nego zato što neće nikakve saveze sa tom zemljom. Iz Moskve javno, uz podrigivanje i podvriskivanje, naručuju referendume, objedinjavaju opoziciju, izdaju upustva o djelovanju opozicionih stranaka, napadaju vlasti i, ako je vjerovati tužilaštvu Crne Gore, organizuju, srećom neuspješne, terorističke napade na dan izbora.
Podrazumijevani pritisci
Jedno je zajedničko svim tim pritiscima: ovdje se prihvataju kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Prozapadni dio političkog spektra i javnosti kao posve prirodnu i poželjnu prihvata svaku intervenciju EU i SAD-a, dok proruski kao takvo razumije sve što stiže iz Moskve.
Fer je reći kako do normalizacije ovisnosti nije došlo djelovanjem Moskve. Rusija tek odnedavno, dakako sa suptilnošću polarnog međeda, u Crnoj Gori čini ono što Zapad poduzima dvije i po decenije. Napokon, rušenja vlada u režiji Zapada smo se nagledali – upravo je američka imperijalna politika sponzorisanje državnog udara promovisala u fair game.
Tu je, da ne zaboravimo, i Kina. Peking je najtiši i najdiskretniji, ali kineska kompanija, podržana novcem za koji se vlada u Podgorici zadužila kod kineske banke, radi autoput – bez premca najveći i najskuplji projekat u novijoj povijesti Crne Gore.
Ovisnost o kojoj je riječ dovodi do toga da ono što su apsolutni prioriteti države Crne Gore – EU i NATO integracije - ne zavisi od nje.
Štelovanje javnih i tajnih politika
Dovoljno je bilo da za predsjednika Amerike bude izabran Trump pa da članstvo u NATO-u postane upitno. Sada je odjednom postalo iznimno bitno hoće li Senat ratifikovati protokol o pristupanju Crne Gore prije nego Trump preuzme funkciju. Jer niko za sigurno ne zna – iako eksperti „ne vjeruju“ i „sumnjaju“ - je li dio njegovog najavljenog otopljavanja odnosa sa Moskvom i ustupak Putinu na Balkanu: odluka da se zaustavi već praktično obavljeno priključenje Crne Gore Atlantskom savezu?
Istovremeno, nakon decenije štelovanja javnih i tajnih politika u Crnoj Gori u cilju pristupanja zemlje Evropskoj uniji, mala balkanska država može samo da posmatra krizu u EU.
Brexit se desio. Hofer, srećom, čak ni na krilima podrške koju mu je pružio međunarodno uticajni i cijenjeni Milorad Dodik, nije postao predsjednik Austrije, pa se barem ne moramo bojati da će pristupiti onome što najavljivao – izgradnji nove verzije K und K monarhije. Između Crne Gore, BiH, Hrvatske, Srbije i EU ipak se neće ispriječiti zid od novog saveza Austrije, Mađarske i istočnoevropskih zemalja.
Ali šta ako, zbog poraza Merkelove, pobjede Le Penove, ili bilo kog drugog razloga, Pariz i Berlin, simbolički ili doslovno, pocijepaju Uniju? Gdje smo u tome mi? I šta ćemo poduzeti, osim što se nadamo najboljem?
Fasadna demokratija
Naše su demokratije tako mizerne i fasadne, naše institucije tako slabe, države tako nestabilne, a ekonomije tako neodržive da sa nama, da prostite, svako može raditi što ga je volja.
Sve je ovdje nedovršeno, uključujući i naše sukobe devedesetih. Za nas postoji samo jedna dobra opcija: da dobijemo još vremena. A možemo ga dobiti samo ako EU preživi i mi uđemo u NATO. Ni to ne garantuje da smo se izvukli, jer od svega se čovjek može spasiti, osim od samog sebe, ali sve drugo znači novi pad u barbarstvo.
Da stvar bude gora, mnogi bi to, a to „mnogi“ bi se koliko sutra moglo pokazati kao ubjedljiva većina, razumjeli kao povratak u zavičaj, „izvornom sebi“ i „izvornim saveznicima“ i „izvornoj kulturi“.
Bude li tako, neće biti vajde od nabrajanja šta smo sve od 1992. ili 1996. do 2016. mogli učiniti, a nismo.
Biti mali nije opravdanje. Slabost nije vrlina. Biti mali znači da ti je dozvoljeno manje slabosti nego većima. Nema opravdanja za beskrajne lamente o „nama“ kao žrtvi, za neprosvijećenost, neodgovornost i bučnu, fatalističku bahatost koja treba da prikrije glupost i kukavičluk. Kao što opravdanja nema ni za infantilnu, duboko inferiornu, a opšteprihvaćenu predstavu da su nam imperije i kolonijalne sile prijatelji, koji će nam pomoći da ispravimo naše nesavršenosti. Veliki su, doista, dobri u tome da uoče slabost malih. I iskoriste ih protiv njih.
(Al Džazira)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR