Srce za one bez domovine

Piše: Vukašin Perović

Moćno na Ivanovim koritima. Ljepota, mladost, crvene zastave, emocije, patriotizam... sve na jednom mjestu. Cijelo crveno Cetinje na ulicama. Sa zastavama, osmjehom, pjesmom, sa najvećom zastavom na svijetu. I opet se sjetim naših poznanika, rođaka i komšija koji danas ne slave. Oni nemaju svoju državu. Na tekst od prošle godine danas ništa ne bih dodao.

SRCE ZA ONE ONE BEZ DOMOVINE

Danas prelijep dan na Cetinju. Mladost na ulicama, grad pun zastava, sreće, pjesme, ljubavi... za svoju Crnu Goru. Detoksikacija, koja nam je svima trebala. Da zaboravimo litije, huškanja, podmetanja, laži, pozive na oružje, mržnju... A ja razmišljam o narodu bez domovine. O desetinama hiljada ljudi koji žive u Crnoj Gori, a nemaju državu koju mogu zvati svojom. Oni znaju da Srbija nije njihova, a ni oni njeni. Nekad bi rekli da je Rusija, danas to izgleda smješnije no da je Srbija. Crnu Goru koja im je dala sve, preziru i nju neće. Kako li je njima? Koji su njihovi praznici? Čemu se oni raduju, sem sportskim neuspjesima države u kojoj žive? Ko su im Predsjednik i Premijer. Ko su oni? Kako funkcioniše njihovo srce? Mora da je čudan mehanički sklop, programiran da mrzi svoje i naštelovan da radi za tuđe interese. Marko Miljanov reče: "Čoek bez domovine, više nije čoek", pa mi ih bi ža. Crna Gora ih strpljivo čeka. Želio bih da znaju kako je ogromno srce kad voliš svoju zemlju. Zato je moje srce danas bilo uz te tužne ljude, ljude bez domovine.